Njen kosarkaski put vezan je za pocetke ?KK Mladog Krajisnika. Dugo godina je bila medju vodecim kosarkasicama „Malenih“ a nosila je dres drzavne reprezentacije. Bila je uspjesna kosarkasica a sada je uspjesan stomatolog. Snjezana Bilic, djevojacki Šipka prica nam o svojoj kosarkaskoj karijeri.
- "Mladi Krajisnik" je osnovan 1963. godine. Vasi počeci su u vezi sa stvaranjem ovog renomiranog kluba.
Da, klub je osnovan 1963. godine a ja sam se kosarkom pocela baviti dvije godine kasnije, 1965. godine. Pokojni Drago Reš, zvani Šuci, obilazio je skolska takmicenja kako bi pronasao talente za ovaj sport. Posmatrao je casove fizickog vaspitanja i tako pronalazio kosarkasice za klub. Posebno je trazio višlje djevojke tako da sam mu i ja 1965. godine zapela za oko. Isla sam u 1. razred Gimnazije i zeljela sam da se prikljucim Mladom Krajisniku.
- Kako je izgledao Mladi Krajisnik na pocetku svog djelovanja ?
To je bio klub entuzijasta, klub koji je egzistirao od ljubavi prema kosarci. Pokojni Zarko Koji? i Juraj Balonek dosli su na ideju da osnuju zenski kosarkaski klub u Banjaluci. Kasnije je u cast Kojica dugo godina odrzavan i memorijalni turnir nazvan po njemu. Inace ja sam takoreci bila clan druge generacije kluba. Prije mene medju Malenima bile su Vera Grubisic, Svetlana Cvetkovic, Lena Trajkovski, Rada Franceski... Mogla sam mnogo od njih da naucim. Bile su to sjajne kosarkasice s mnogo iskustva.
- Kada ste debtiovali za prvu ekipu ?
1965. godine liga se igrala u terminu proljece - ljeto - jesen. Igralo se na vanjskim terenima. U proljece 1966. godine Mladi Krajisnik se nalazio u 2. saveznoj ligi. Eto nakon godinu dana bavljenja ovim sportom uspjela sam da udjem u prvi tim. Pocela sam da igram i to je za mene bio veliki izazov. Prva utakmica na kojoj sam nastupila bila je protiv Olimpije iz Ljubljane. Zavoljela sam kosarku i svakodnevno trenirala. Bilo je to izuzetno lijep period u mom zivotu.
- Veoma brzo ste postali i clan reprezentacije ?
Da, vec 1967. godine postala sam juniorska reprezentativka ex-Jugoslavije. Selektor Borivoje Cenic pozvao me na pripreme. Meni kao mladoj djevojci taj poziv znacio je mnogo. Bila je to obaveza, cast i izazov. Lijepo sam se osjecala i to mi je samo dalo podstrek da jos bolje radim. Osim mene iz Mladog Krajisnika u juniorsku reprezentaicju jos je bila pozvana i Gordana Janjic. Od te 1967. godine postala sam standardan clan juniorske reprezentacije.
- Da li ste imali medalja u juniorskom stazu ?
1969. godine u njemackim gradovima Esenu i Hamburgu odrzavano je Evropsko prvenstvo za juniorke. I Jugoslavija se plasirala na to takmicenje. U izuzetnoj jakoj konkurenciji na kraju smo zauzele trece mjesto i osvojile bronzanu medalju.
Borisav Stankovi?, generalni sekretar FIBE, uru?io nam je medalje i to nam je mnogo zna?ilo. Osim toga mi smo u?estvovale i na balkanskim sampionatima. Redovno smo bile plasirane medju 4 najbolje ekipe.
- Šta je sa seniorskom selekcijom ?
Vec 1968. godine kao perspektivna kosarkasica prikljucila sam se pripremama seniorskoj selekciji. Bile su to pripreme za Evropsko prvenstvo. Naravno da mi je prijao poziv u seniorsku selekciju. Odlicno sam radila na priprema ali nisam isla na zavrsno takmicenje. Medjutim, samo ucestvovanje u priprema seniorske ekipe je bio veliki uspjeh za mene u tom periodu.
- Do kada ste igrali za reprezentaciju ?
Reprezentativnu karijeru zavrsila sam 1974. godine. Tri godine ranije smo na seniorskom Balkanskom sampionatu u Sarajevu osvojile zlato. Vladala je sjajna atmosfera medju reprezentativkama. Na kraju se mogu pohhvaliti da su mi priznate 4 godine staza zbog nastupa u reprezentaciji.
- Šta posebno pamtite iz nastupa u reprezentativnom dresu ?
Kao clan selekcije 1972. godine zajedno sa najboljim jugoslovenskim kosarkasima isli smo na pripreme u Kinu. To je bilo nezaboravno. 21 dan nasli smo se zajedno sa velikim svjetskim asovima poput Cosica, Plecasa, Cermaka, Kapi?i?a i drugih.
Putovanje i boravak u dalekoj Kini se ne mogu nikako zaboraviti. Imponovalo mi je da budem sa kosarkaskim "bogovim". Ne samo sto smo se medjusobno druzili, šalili, saradjivali vec smo i našu Zemlju promovisali u tako dalekoj zemlji.
- Da se vratimo klupskim obavezama. Kako ste zadovoljni klupskom karijerom ?
Karijera je tekla izuzetno dobro. Do 1969. godine igrali smo dobro ali je tada uslijedio nesretni zemljotres, ujedno smo ispali iz Prve lige i to je bio veoma los period. Takodje sam zavrsila i srednju skolu tako da sam odlucila da nastavim studije u Beogradu. Osim mene i jos neke kosarkasice su nastavile sa studijama. Neke su otisle u Sarajevo, neke u Beograd a neke su ostale u Banjaluci. Kada sam dosla u Beograd trenirala sam malo u Vozdovcu, malo u vjecitim rivalima Zvezdi i Partizanu. Medjutim ono sto je jako bitno je da sam i dalje bila clan Mladog Krajisnika. Iz Beograda sam dolazila da odigram utakmice.
- 1971. godine Mladi Krajisnik se vratio u Prvu ligu. Kako je to izgledalo ?
Da, 1971. godine na kvalifikacionom turniru u Zadru izborile smo povratak u elitno drustvo. Nakon pauze od 1-2 godine vratili smo se medju prvoligase i to je znacilo mnogo za klub. Bio je to "mali klub" koji je bio zasnovan na ljubavi i entuzijazmu. Tada nismo bili domacini u Banjaluci pa smo utakmice igrale u Gradisci i Slavonskom Brodu. Druzenja u Slavonskom Brodu ce ostati upamcena jer su nas Brodjani prihvatili kao domace i davali nam ogromnu podrsku. Oni su maksimalno navijali za nas tako da smo se osjecali kao kod kuce.
- Onda slijedi povratak u Banjaluku i novoizgradjeni Borik ?
Borik je tada bio veleljepna dvorana. Bilo je zadovoljstvo igrati u takvoj dvorani. Za razliku od danasnje situacije Malene su ranije uvijek imale podrsku publike. Posebno je atmosfera bila usijana kada su u Banjaluku stizali velikani: Crvena Zvezda, Olimpija, Partizan i td. Imali smo maksimalnu podrsku, bili jedinstven dogadjaj za grad i ljubitelje kosarke. Osim toga Mladi Krajisnik je u to doba bio stabilan prvoligas. Imali smo veoma dobar sastav koji je pojacavan sa igracima sa strane. Jedne sezone u klub su stigle Jasna Otaševic iz beogradskog Radnickog, Seka Katic iz splitske Jugoplastike i Zagorka Mirkovic iz Backe Topole. One su uz nas Banjalucanke cinile veoma jak kolektiv. U klubu je te dvije sezone bilo 7-8 veoma kvalitetnih kosarkasica.
- Kakav je bio odnos grada prema Malenim ?
Odnos grada je bio jako dobar. Bile smo ljubimice Banjaluke. Muski sport je bio okrenut ka rukometu, a u zenskoj konkurenciji mi smo bile broj 1. Jos jednom podvlacim da nije bilo entuzijaista ne bi bilo ni Mladog Krajisnika. Bile smo amaterke, nijedan dinar nismo dobile od kluba. Sjecam se veoma dobro da kada sam krenula na studije u Beograd da sam od kluba dobila 30 dinara kao neku vrstu stipendije. Priznanja, povelje, plakete bile su satisfakcija mom kosarkaskom radu.
- Kada ste zavrsili karijeru ?
Karijeru sam zavrsila 1980. godine. U medjuvremenu sam zavrsila i Stomatoloski fakultet u Beogradu. To se desilo 1977. godine. Kada sam pocela da radim, igrala sam jos samo 2-3 sezone i u maju 1980. godine odlucila sam prestanem sa aktivnim igranjem. Pred kraj karijere zajedno sam igrala sa Velinkom Bošnjak-?ulic, Sladjanom Golic, Mersadom Becirspahic.
- Da li ste nakon igracke karijere razmisljali o trenerkom pozivu ?
Nisam razmisljala. Dok sam igrala maksimalno sam se angazovala. Medjutim tezak fakultet, kasnije i porodica uticali su da sam se morala od neceg odvojiti. To je bila kosarka jer nisam zeljela da se bavim necim cime se ne mogu maksimalno posvetiti.
- Najbolji trener ?
Bilo ih je jako puno. Prvi trener mi je bio Drago Reš-Šuci, zatim tu su jos bili Aleksandar Juric, Milan-Prle Tošic, Milenko Novakovic, Aleksandar Stanimirovic, Borivoje Cenic, Dragan Pljakic a karijeru sam zavrsila radeci sa Djokom Mikešom. Ipak kada moram izdvojiti nekog to bi sigurno bili Aco Juric i Borivoje Cenic.
- Najbolja kosarkasica Mladog Krajisnika svih vremena ?
Po rezultatima Sladjana Golic a uz nju tu su jos Mersada Becirspahic, Lena Trajkovski, Velinka Bošnjak i Gordana Janjic.
- Kako gledate na danasnju situaciju u klubu ?
Moglo bi i bolje. Sve je ovo posljedica katrastrofalne situacije u drustvu. Gledajuci sav sport Banjaluke vidimo da teski uslovi nisu mimoisli ni Malene. Oslanjanje na sopstvene kadrove po meni je jedino ispravno rjesenje jer igraci(ce) koji dodju sa strane zele samo novac tako da nema one ljubavi prema svom dresu bez kojeg nema ni uspjeha. Ipak tesko je dati adekvatno i ispravno misljenje o ovom problemu.
- Vas zivotni posao ?
Stomatolog sam. Prije 8-9 godina napustila sam drustveni posao i otvorila privatnu ordinaciju. Zadovoljna sam profesionalnom karijerom. Jos par godina cu raditi a onda cu ovaj posao prepustiti mladjima.
- Da li ste culi za nasu internet stranicu ?
Nisam cula za nju. Eto sada kada ste mi dali adresu sigurno cu je posjetiti.
Z.P.
Banja Luka, februar 2005. godine
