Ime i prezime: Slobodan Simović
Datum i mjesto rodjenja: 04.10.1960., Banjaluka
Sport: košarka
- Igračka karijera ?
Od 5. razreda Osnovne škole igrao sam aktivan u košarci. Tada su se desili moji košarkaški počeci. Prošao sam mladje selekcije Borca a kada sam krenuo u Gimnaziju prešao sam u Vremeplov koji je kasnije preimenovan u BSK.
- Vas mnogo više znaju po trenerskoj karijeri. Kada ste se počeli baviti ovim pozivom ?
1979. godine istovremeno sam igrao i bavio se trenerskim radom u Vremeplovu. To je bila moja prva generacija košarkaša koju sam vodio. U njoj je od poznatijih imena bio Drago Karalić današnji trener Borca. Trenerskim poslom sam se u početku bavio u Vremeplovu pa potom i u BSK-u. Imao sam uspjeha jer su kadetska i juniorska selekcija 3 godine zaredom bile drugoplasirane na prvenstvima BiH. Bili smo odmah iza sarajevske Bosne koja je bila neprikosnovena. Iz te generacije banjalučkih košarkaša izašao je Radenko Dobraš. U medjuvremenu sam završio Višu trenersku školu na Fakultetu fizičkog vaspitanja u Sarajevu.
- Prekretnica u Vašoj trenerskoj karijeri desila se u periodu rada u sarajevskoj Bosni. Zašto ?
1985. godine prešao sam u sarajevsku Bosnu da radim profesionalno kao šef omladinskog pogona. Tada su prvi tim vodili Svetislav Pešić i Karalejić. To je bilo odlučujuće u mojoj trenerskoj karijeri. Rad sa vrhunskim trenerom poput Pešića donio je prevagu da se i ja ozbiljno posvetim košarci.
- Koliko ste proveli u Bosni ?
Dvije godine. 1987. godine vratio sam se u Banjaluku i preuzeo prvu ekipu Borca. Medjutim, sa košarkašima Borca radio sam samo jednu godinu. Onda sam postao trener košarkašica Mladog Krajišnika koje sam vodio od 1988. do 1990. godine. Malene su nastupale u Prvoj ligi bivše Jugoslavije. Bila je to odlična ekipa ali i veoma kvalitetna liga. Vrhunac svega toga je moj dolazak na mjesto selektora juniorske reprezentacije Jugoslavije.
- Šta ste radili u ratnom periodu ?
Poslije Mladog Krajišnika jedno vrijeme ponovo sam bio u muškoj košarci, radeći sa mladima. Kada je počeo rat, 1992. godine, vratio sam se na trenersku klupu Mladog Krajišnika. Generacija košarkašica sačinjena od: Sande Vuković, Stopajnik, Ćosić, Grabovac, Kovčo, Mandić, Stjepanović, Vilipić, Hadžić je bila produkt moga rada. Od 1993. do 1995. godine bio sam prvi trener Borca. Mogu reći da sam i u Borcu, kao i u Mladom Krajišniku, od juniora stvorio odlične igrače koji su kasnije bili nosioci Borca. Tu mislim na Blagojevića, Vujasinovića i Kukića.
- Gdje ste onda radili ?
1996. godine trenirao sam jednu veoma interesantnu ekipu Standard iz Gradiške. I u ovoj ekipi nalazio se veliki broj mladih a veliko zadovoljstvo mi je bilo što sam iznjedrio, stvorio Feliksa Kojadinovića koji je kasnije bio nosilac igre Borca.
- Potom slijedi odlazak u inostranstvo.
1997. godine otišao sam u Njemačku gdje sam dvije godine vodio Telekom iz Bona. Iako je to bila moja prva godina u inostranstvu veoma brzo sam se navikao. Bio je to uspješan period u kojem smo dvije godine zaredom osvajali vicešampionske titule. Bili smo odmah iza Albe iz Berlina. Ekipa Telekoma je stigla u jednom trenutku do pozicije da u svom sastavu ima tri reprezentativca Njemačke i jednog reprezentativca Hrvatske.
- Kada ste se vratili u našu košarku ?
Poslije te dvije godine u Telekomu iz Bona vratio sam se kući i preuzeo Igokeu iz Aleksandrovca. To je bila ekipa koja je konstanto ispadala iz lige i gubila dosta utakmica. Medjutim, od jednog takvog tima napravio sam klub koji je osvojio duplu krunu u Republici Srpskoj. To je na neki način i početak današnje Igokee koja vodi glavnu riječ u prvenstvu BiH.
- Vi ste jedan od rijetkih sportskih radnika koji se može pohvaliti visokim nivoom obrazovanosti.
Poslije te epizode u Igokei napravio sam pauzu i intezivno se usredsredio na obrazovanje. Završio sam Fakultet za menadžment u Beogradu. Bio sam postavljen za tzv. instruktora FIBE. Obavljao sam funkciju predsjednika Stručnog savjeta KS BiH a bio sam i predsjednik Komisije za vrhunski sport u OK BiH. Završio sam postdiplomski studij na Fakultetu za menadžment. Ove godine sam magistrirao na temu: Strategijsko upravljanje razvojem Košarkaškog saveza BiH u periodu od 2007. do 2015. godine. Momentalno sam zaposlen na Fakultetu za fizičko vaspitanje i sport u zvanju Viši asistent na predmetu: Sportski menadžment. Takodje sam izdao 11 knjiga na temu košarka i trenažna tehnologija. Objavio sam veliki broj stručnih i naučnih radova u domaćim i stranim časopisima.
- Zaista za svaku pohvalu. Medjutim, ono što me interesuje je druga epizoda u Igokei ?
U Igokeu sam uvijek dolazio u periodu kada je ekipa bila u velikoj krizi. Kada sam drugi put preuzeo ekipu imali smo samo dvije pobjede a od preostalih 9 kola za opstanak nam je bilo potrebno 7 trijumfa. Imali smo samo 15 dana za pripreme a u prve dvije utakmice smo izgubili od najslabijih protivnika. Medjutim, onda smo napravili veliku seriju od 7 pobjeda. Posebno su važne bile pobjede protiv Bosne koja je bila u budjenju, kao i protiv veoma kvalitetnog Leotara.
- Promijenili ste dosta klubova. Koji period Vam je najljepši ?
Lijepi su svi periodi. Svaki od njih je drag na svoj način. Dobro sam saradjivao sa igračima, rukovodiocima svih klubova gdje sam radio tako da nije bilo problema. Već sam naveo da je prekretnica u mojoj trenerskoj karijeri bila sarajevska Bosna. Raditi sa Pešićem je bila velika čast. Inače, moram napomenuti da sam u dobrim relacijama sa Božom Maljkovićem, Rankom Žeravicom, Mirkom Novoselom... Ipak, mislim da sam imao nesreću da sam uvijek dolazio u ekipe koje su bile u krizi.
- Da li se u našim uslovima može napraviti vrhunski košarkaš ?
Mislim da može. Praviti vrhunskog igrača s jedne strane zavisi od materijalne strane a s druge strane od onog šta je najbitnije a to je entuzijazam i količina rada posebno u periodu igrača od 14 do 18 godina. Mislim da mi nemamo kvalitetnu organizaciju rada u tom periodu košarkaša.
- Koliko znači obrazovanost kod igrača ?
Nema tu pravila. Današnji igrači veoma teško stiču obrazovanje. Treba im se olakšati sistem obrazovanja jer je dokazano da vrhunski sportisti imaju nadinteligentne mogućnosti. Sadašnji sistem školovanja je diskrinimirajući za sportiste. Rijetki su igrači poput Vujasinovića koji su uz aktivno bavljenje sportom uspjeli završiti i fakultete. Potrebno je putem sportskih gimnazija, odsjeka za sport omogućiti sportistima da napreduju i u tom smislu. Tako su se na naš odsjek upisali: Zoran Mikeš, Bojan Vujić, Mira Čovičković, Bojan Crnomarković... To su sportisti koji su ostvarili zapažene karijere ali zbog nedostatka vremena i slabog sistema školovanja nisu stigli i da usavrše obrazovanje.
- Vaše mišljenje o našoj košarci ?
Ne samo košarka već i cjelokupni sport je u dobroj krizi identiteta. Ljudi u sportu nisu shvatili sve te promjene koje su se desile u posljednjoj deceniji 20. vijeka. Nešto zbog rata to nisu shvatili a nešto zbog vlastite subjektivnosti. Promijenjen je društveni sistem a mi i dalje nećemo da mijenjamo navike. Veliki problem je organizacija rada i obezbjedjivanje sigurnih prihoda sportu. Moramo da shvatimo da smo zemlja u tranziciji a jedina sigurna formula u takvoj situaciji za naš sport je ulaganje u mlade i u infrastrukturu kako bismo za 20-30 godina, kada zemlja ekonomski bude stabilnija, imali siguran priključak za Evropom i Svijetom. Trenutno kod nas postoje megalomanski zahtjevi i ciljevi koji su nerealni u odnosu na sveukupno situaciju u državi. Drugi problem je velika količina volonterizma kod nas. Kod nas volonteri odlučuju o profesionalcima što je nespojivo. Ti volonteri se jednom do dva puta godišnje okupljaju i odlučuju o krucijalnim pitanjima za sportiste. Ono što najviše boli je činjenica da većina tih ljudi nije se nikad ni bavila sportom. I na kraju mog shvatanja današnjeg sporta je postojanje tzv. budžet menadžera koji očekuju da dobiju nešto iz budžeta i da to potroše. To se naravno mora mijenjati.
- Da li ste nekada imali ponudu da budete selektor BiH i da li razmišljate u tom smjeru ?
Kako je sada sazdana BiH ne razmišljam u tom smjeru premda pokušavam da dam doprinos našem sportu. Medjutim, sve što se dešava na zajedničkom nivou BiH ide od pozicije: „Što gore to bolje“. Ja ne želim da budem dio toga i da budem na neki način pokriće za nerad i takvo stanje. Čak se dešava da me ljudi ponekad zloupotrijebe i koriste moje ime za neke situacije iako nisam u tim radnjama ni učestvovao.
- A da li se vidite u budućnosti kao trener Borca ?
Sa mnom niko iz Borca od 1995. godine nije kontaktirao. Od tada nisam ušao u prostorije Borca i niko nikada iz Borca mi nije ponudio saradnju. Ove jeseni su se u javnosti pojavljivale spekulacije da bih mogao biti direktor kluba. To je bila zloupotreba mog imena jer niti je ko sa mnom razgovarao niti sam ja bio zainteresovan. Svugdje u svijetu i zemlji imam bolju poziciju nego u gradu gdje faktički zadnjih 11 godina ne mogu da radim u sportu.
- Kako se vidite onda u bližoj budućnosti ?
Čekam kvalitetnu priliku u sportu da prenosim svoje bogato iskustvo i znanje. Imam veoma ozbiljna razmišljanja u smjeru domaćih i medjunarodnih projekata. Razmišljam da završim doktorske studije u Beogradu i to veoma brzo. Mislim da sam na putu izmedju profesionalne i akademske karijere.
- Koliko grad zaista pomaže banjalučkom sportu ?
Ponudio sam gradu jedan projekat razvoja sporta u kojem sam istakao da je potrebno napraviti odredjene zaokrete. Grad izdvaja dosta sredstava za sport ali očigledno ta sredstva se ne rasporedjuju pravilno. Potrebno je otvoriti Direkciju za sport i kao i svugdje u svijetu finansijski pomoći najjače sportske kolektive. Rijetkost je da jedan grad poput Banjaluke ima 8 zlatnih olimpijskih medalja. Zato je potrebno te velike klubove, u kojima su stvoreni zlatni olimpijci, podići iz današnjeg sivila. Takodje, neosporno je da trebamo u gradu popraviti infrastrukturu, napraviti nekoliko sportskih objekata za zatvorene sportove. Takodje, smatram da bismo trebali da pronadjemo Sportski centar koji bi bio baza za pripreme banjalučkih sportista i koji bi se u te svrhe koristio svih 12 mjeseci u godini. Mislim da u tom smislu veliki kapacitet ima Kozara. U okviru tog projekta nalazi se medjunarodni tim stručnjaka iz oblasti sporta i menadžmenta. Nažalost, ovaj projekat je nešto zastao ali se nadam da će biti prihvaćen.
- Najljepši sportski trenutak ?
Svi trenuci su bili lijepi. Ipak mislim da su najsrećniji bili kada sam radio sa djecom. To me je najviše oplemenjivalo i tada sam bio najsrećniji
- Najteži sportski trenutak ?
Kada ne radim u sportu.
- Da li ste imali košarkaškog uzora ?
Na moju košarkašku filozofiju najviše je uticao Svetislav Pešić. Potom bih izdvojio Boba Najta s kojim sam se upoznao 1987. godine na Univerzijadi u Zagrebu. Preveo sam mnogo njegovih radova a ono što je interesantno da sam ove godine bio na prijemu u američkoj ambasadi u Sarajevu gdje sam sticajem okolnosti imao priliku da se opet sretnem sa njim i porazgovaram.
- Da li ste posjetili naš sajt ?
Nisam. Sada ću uzeti ime adrese i sigurno ću je posjetiti.
Z.P.
Banja Luka, decembar 2006
Vulture Team
