Poštovani posjetioci,
Donosimo Vam razgovor sa nekadašnjim košarkašem i Generalnim sekretarom KK Borac – Banja Luka, Banjalučaninom koji je odrastao u ulici Moše Pijade, pokraj gimnazijskog (stara Gimnazija – Realka) košarkaškog terena, čovjekom koji je srcem i dušom bio i ostao “dijete” KK Borca, kluba koji se danas zove “Banjalucka pivara”, a to je gospodin
Đoko Kaluđerović - Šopen
- Dobar dan i dobro nam došli na stranice Banjaluckog Sportskog Portala.
Hvala što ste me se sjetili i drago mi je da sam se našao u društvu banjalučkih sportista u vašoj rubrici Interview.
- Kada ste zapoceli druženje sa košarkaškom loptom?
Ako se računa i dodavanje lopti kada su košarkaši trenirali i igrali na ružnom ali dragom asfaltu stare ”Gimnazije”, a bili su to tada Prle (Tošić Milan), Aco (Aleksandar Juric), Kosta Vidović, Mićo Jelić, Bato (Jelic Slobodan), Vlatko Crnić, Davor (Crnić), Angel (Trajkovski), Borko (Miljević), Reš (Anton-Bob), Miro (Miroslav Daniš), onda je to bilo stvarno davno, a sjećam se da mi je prva utakmica bila u Sarajevu, pionirsko prvensto Bosne i Hercegovine, na Bjelavama, 1964. god. Bio je Šuci (Drago Reš), bio je i moj otac koji o košarci nije imao pojma ali je išao samo da bi pazio na nas klince, jer su uglavnom svi bili djeca njegovih drugara: Kljaja, Sakan, Rajić, Griška…
- Tako je počelo, a kada je to postalo kako kažu “ozbiljno”, zvanično igranje košarke?
Mislim da je to bilo u Tuzli 1966. ili 1967. godine. Bilo je to Juniorsko prevenstvo BiH. Bili smo drugi, u finalu smo izgubili od KK Radnik iz Bijeljine.
- Na slijedećem prvenstu ste postali juniorski prvaci BiH.
Da. Već naredne godine, ponovo u Tuzli, mi postajemo juniorski prvaci BiH i to je moj prvi košarkaški trofej, naravno klupski jer košarka je kolektivni sport. Tada su za juniore Borca igrali: Brane Majkic, Brane Kljajic, Eso Osmančević, Zlatko Galijaš, Dragoljub-Cober Obradović, Dragan-Griška Obradović, Miholić, Lesjak, Hinić i ja. Moguće da sam nekog zaboravio spomenuti ali nije namjerno, ipak je to bilo davno.
- Slijede nastupi u ligaškom takmičenju.
Da, svakako. Nakon juniorskog staža imao sam tu “sreću” da sam sa seniorima odmah počeo da igram u Drugoj saveznoj ligi – grupa “Zapad”. Tu drugoligašku grupu sačinjavali su klubovi iz tadašnjih republika Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bila je to veoma jaka liga i igrala se kvalitetna košarka.
- Igrali ste sa mnogo Borčevih košarkaša. Koje bi saigrače iz Vaše generacije, ustvari iz perioda kada ste nosili Borčev dres, posebno istakli?
U periodu kad sam počeo nastupati za seniorski tim Borca bila je jedna sjajna generacija košarkaša, igralo se baš iz ljubavi prema sportu i druženju, a lično mislim da su svi bili vrhunski igrači i da su kojim slučajem otišli u bilo koji “jači” (profesionalni) klub uspjeli bi sigurno. Ali, svi su oni bili amateri i entuzijasti tako da su košarku igrali iz ljubavi a paralelno su studirali i završavali fakultete. Bez namjere da ikoga potcjenim moram istaci Angela Trajkovskog, Miroslava Daniša, Slobodana-Rokija Savića, Branislava Kljajića, Branislava Majkića, Vladimira Bojera, Lazu Roljića , Antona-Boba Reša, Dragoljuba Obradovića, Zlatka Galijaša… I da ne nabrajam više, svi iz tog vremena su bili sjajni košarkaši i ljudi.
- Ipak, možete li nam napraviti Vaš “TOP TEN” Borčevih košarkaša?
Teško se odlučiti ali pokušaću: Angel Trajkovski, Bato Jelić, Blaž Kotarac, pok.Boro Raićcević, Miroslav Daniš, Borko Miljević, Slobodan Savić, Borislav Pandzić, Dragan Vuković i Daroslav Vujaković. Eto, to bi bilo tih deset najboljih. Da sam ih pobrojao i po drugačijem redoslijedu, ne bih pogriješio jer svi su bili majstori košarke.
- Koje ste pozicije igrali u ekipi i koja je bila Vaša košarkaška vrlina?
Jedno vrijeme sam čak igrao i centra iako je to smiješno za moju visinu od 193cm. Uglavnom sam igrao krilo i imao sam dobar ulaz ali sada moram priznati da sam bio i veliki tremaroš tako da mi je puno značila ono što se kaže “prva lopta”
- Jeste li imali svog košarkaškog uzora, idola?
Dok sam bio klinac to je bio Miljević Borko, a poslje bih izdvojio Dražena Dalipagića i Mirzu Delibašića
- Najdraži sportski trenuci?
Kao igrača, najviše me je obradovao poziv i igranje za juniorsku reprezentaciju BiH na Kupu Republika u Smederevu 1968. godine, zajedno sa pok.Esom Osmančevićem. Takoder, i kao senior, 1971. godine kada sam nastupao na Memorijalnom turniru ”Popović” u Bjeljini, zajedno sa Angelom Trajkovskim i Draženom Dalipagićem koji je te godine prešao u KK Partizan - Beograd.
A kao fukcionera KK Borca najdrazi trenutak mi je bio u Borovu kada smo u majstorici pobjedili KK Lifam i plasirali se u Prvu “B-Yugo ligu”.
- A najtužniji, naravno ako ih je bilo?
Ma bilo je i tih i takvih trenutaka. Naprimjer, 1976/77. godina kada je Borac ispao u najnizi rang takmičenja. Mozda to mnogi ne znaju ali na moju inicijativu sam pozvao sve stare igrače Borca na sastanak, u dvoranu Borik, samo sa jednim pitanjem: ”Šta dalje sa KK Borac?
Takoder, teško mi je palo i ispadanje iz Prve “B-Yuba lige”, nakon samo jedne takmičarske sezone. Ispali smo samo zahvaljujući našem neiskustvu, a ne nedostatku kvaliteta. Mozda je Skaka (Dragan Vuković) u pravu kad kaze da je pravi razlog to što se u tom momentu klub nije okrenuo profesionalizmu, ali nismo imali ni podrske od grada, jer smo uvijek bili u drugom planu.
- Šta najviše cijenite u sportu i kod sportista?
Na stranu sportska nadmetanja, a mozda i novac, što svakako nije nebitno, ali druzenja su nezaboravna. Zamislite da se ja poslije toliko nezaboravnih godina sjećam svih lijepih uspomena sa putovanja i tih naših druzenja koja su bila svakodnevna zahvaljujuci sportu, a prije svega i u najljepšoj uspomeni su mi ostali, nazalost pokojni, Milan-Prle Tošić i Aco Jurić koji su sa mojom geracijom najviše vremena proveli i koji su svoj zivotni vijek podarili košarci, KK Borcu i KK Mladom Krajisniku.
- Neka anegdota iz Vaše karijere.
Bilo je toga mnogo jer smo svi bili raja i volili smo šalu i zafrkanciju. Sjećam se prvog leta u avionu na relaciji Zagreb-Pula, kada smo išli na prevenstvenu utakmicu sa Istragrađevno. Ukrcali smo se u avion u Zagrebu, avion je poletio, a mi kako smo sjeli u Zagrebu tako smo ustali u Puli! Niko se nije ni mrdnuo, svi smo bili ukočeni (ma strah nas pravo bio), izgledali smo kao voštane figure! A trebali smo, usput, nastaviti i započetu partiju karata, međutim niko nije smio ustati jer se bojao da će se zbog toga avion zaljuljati i ….
- Najbolji košarkaš nekad?
Kresimir Ćosić, svakako, mada uz njega ima još dosta imena: Dražen Dalipagic, Mirza Delibašic, Dragan Kicanovic …
- Najbolji košarkaš danas?
Dejan Bodiroga, Predrag Stojaković pa tek onda Kobe Brajant.
- Pratite li, danas, košarku u USA, tj. NBA – ligu?
Obavezno, od samog starta pa sve do Play offa kada je stvarno najinteresantnije.
- Imate li tu svog igračkog favorita, nekad i danas?
Bez sumnje #1 je Michael Jordan, uzivam gledati i Dunckana iz San Antonija, košarkaš iz košarkaskih knjiga, sve radi kako piše u knjigama.
- Možete li napraviti paralelu izmedu košarke iz Vašeg vremena (70-tih) i današnjeg “novog doba”?
Velika je razlika u snazi i visini, i brzini, tempu, same igre. Pogledajte i ostale sportove, pa sve su to momčine preko 2 metra visine sa ogromnom snagom i strašnim tempom igre. Sada je sport postao “atomski” i čovjek se mora zapitati gdje su ljudske granice izdržljivosti, brzine… ko to zna? Prije je to sve bilo mnogo sporije, sa manje ulaganja snage, manje se i treniralo, manje je novca bilo “u igri”… Medutim, i u to, moje, vrijeme bilo je ljepote, umijeća i kvaliteta, i to, takoder, vrhunskog. Pa i prije su stadioni i dvorane bili prepuni navijača, a to valjda nešto znači. Svako vrijeme ima svoje kvalitete i teško je, pa i nekorektno, upoređivati po pricipu “nekad i sad”, posebno u sportu.
- Da li ste pratili ostale banjalučke klubove, sportove? Konkretno, FK Borac, RK Borac, BK Slavija…?
Naravno, ja sam bio i ostao zaljubljenik svih sportova. Osim košarke, moje prve i najveće ljubavi, redovno sam pratio i navijao za RK Borac, naš najtrofejniji klub, pa FK Borac za koji smo svi navijali jer je to bilo “normalno”, pa boks…
- Najbolji banjalučki nogometaš?
Abid Kovačević
- Najbolji banjalucki rukometaš?
Jerolim Karadža i Nebojša Popović
- Najbolji banjalucki sportista?
Marijan Beneš
- Pratite li danas sport, posebno banjalucki? Ima te li kontakt sa bivšim klubom?
Svakako, sport me uvijek zanima i to u prvom redu sportska događanja iz našeg grada, ali samo preko Nezavisnih novina gdje i nema baš mnogo informacija, a sada sam “redovan” na vašem sajtu pa mi je mnogo lakše jer stvarno ima dosta informacija.
Što se tice kontakta sa bivšim klubom to je samo poneki e-mail sa dir. Božićem i to je sve.
- Jeste li u kontaktu sa bivšim saigračima, rajom…?
Ovdje u Americi, mogli bi napraviti dobru ekipu Veterana. U San Jose su Vladimir Bojer i Majkic Branislav. U drugim državama su Angel Trajkovski, Res Anton, Soko Gušić, Adnan Zejnilović, Kopanja Drago. Svi smo u kontaktu i često se cujemo, a bilo je i prilika gdje smo bili i na okupu, većina nas.
- Otkud Vam nadimak Šopen, po kojem ste medu rajom poznatiji nego po vlastitom imenu? Ima li to veze sa cuvenim poljskim kompozitorom Frederikom Šopenom?
Nema baš nikakve veze, ustvari i ima ali kao “poredenje” koje je izrekao Sejo Građanin, pa je on “tvorac” tog mog nadimka. A do tog nadimka sam došao pokušavajuci “ući” medu stariju raju. Ja sam bio mala raja, a da bih dospjeo do velike raje morao sam napraviti neko “dobro djelo” za veliku raju, kakav je bio tada obicaj u svim banjalučkim rajama. Izbor je pao na kradu jabuka u Helerovoj bašti iza starog doma JNA. Popeo sam se na drvo, velika raja gleda sa strane, a u tom momenu naide Heler i čeka mene da siđem. Ostalo se zna, prvo batine od njega, a onda od tate. Velika raja se razbježala, a Sejo dobaci: “Enoga plače k’o Šopen kad svira”, i tako dobih nadimak koji ostade do dan danas.
- Šopen danas?
Pa dobro, nema tu nikakvih tajni. Sretno sam oženjen i imam dva sina. Ja i supruga Mladenka, moja “bolja polovina” živimo vec 7 godinu u San Jose – USA.
Stariji sin Igor je oženjen, živi u Austriji i ima dvoje djece, mojih dvoje unuka.
Mlađi, Vedran, je u Santa Monica – USA. Završio je fakultet (University Pepperdine – Malibu). On se također bavio sportom ali vaterpolom. Njegova ekipa je bila trećeplasirana u USA, a trenirao ih je Terry Schouder, američka vaterpolo legenda, koji je na Olimpijadi u Seulu nosio zastavu USA. Vedran je bio i na širem spisku za vaterpolo selekciju USA, ali … ipak nije na kraju bio u olimpijskoj reprezentaciji. Prestao je sa igranjem jer ovdje u USA nema vaterpolo lige nakon završetka školovanja.
- Imate li ikakve sportske aktivnosti danas, u USA?
Kad nas posjete naša djeca, Majkov, Vladin i moj sin, onda i mi sa njima malo zaigramo basketa ali samo do 11 (poena). Uglavnom smo na tenisu zajedno.
- Banja Luka danas? Da li ste dolazli u Banja Luku otkako živite u USA?
Bio sam prošle godine. A, Banja Luka je i dalje lijepa, prelijepa...zelenilo, Vrbas... ali grad čine ljudi, a malo sam sreo starih Banjalučana, nažalost. Zato i nisam nešto posebno oduševljen, zato jer nisam skoro nikog sreo od naše stare, prave, raje.
- Da li ste čuli za Vulturese, tj “Lešinare”, navijače Borca i Vaše mišljenje o njima i navijačima uopšte?
Eh, kako da nisam. Pa moj stariji sin Igor je bio veliki “Lešinar”. Često je putovao na Borčeve utakmice, a s obzirom da je bio mlad Irfo ga je morao paziti. Sa Lešinarima imam jednu ličnu anegdotu – Igrala se neka majstorica u Zenici za ulazak u Prvu ligu, ja sam bio vođa puta, bila su dva navijačka autobusa, bubnjevi i ostali rekviziti. Ja sada kao vođa puta uzmem mikrofon predstavim se i zamolim navijače za lijepo ponašanje na utakmici itd. Nije prošlo ni nekoliko minuta, kad svi u autobusu počeše skandirati: ”Voda puta p….!” Ja ušutim, šta bih drugo i mogao, ali malo kasnije svi se počnu smijati i kažu – ma to je sve zafrkancija, nema ljutnje. Dobri su to momci bili, pravi fanovi banjalučkih klubova, naravno najviše FK Borca. Publika, navijači, su veoma važan segment u sportu i mnogo znače svakom klubu.
- Prethodno ste spomenuli ovaj naš web-site “BL Sportski Portal”. Kakvo je Vaše mišljenje o njemu?
Jako sam zadovoljan, ima veoma mnogo informacija i samo nastavite i dalje sa tim čuvanjem uspomene na banjalučki sport i sportiste, i naravno sa aktuelnim vijestima.
- Poruka za kraj?
Pozdrav svim navijacima FK, RK i KK Borca, posebno “starim Vulturesima”, pozdrav svim nasim Banjalucanima razbacanim po cijelome svijetu i vama entuzijastima sa web-sajta.
Zahvaljujemo se gospodinu Kaluđeroviću za intervju i nadamo se da će ostati redovan posjetilac našeg web -site
Vulture Team
Septembar, 2004. godine
