Ime i prezime: Davor Crnić
Datum i mjesto rođenja: 07.03.1944., Vukovar
Sport: košarka
Igračka karijera: Borac
Trenerska karijera: Rade Ličina, Mladi Krajišnik, Bazar (Niš), Jagodina, Dolmin (Slovenija), Radivoje Korać
- Rođeni ste u Vukovaru. Kada ste došli u Banjaluku ?
Već sa svoji šest mjeseci preselio sam se u Banjaluku tako da neću ni pogriješiti ako kažem da sam rođen u Banjaluci.
- Kada ste se počeli baviti košarkom i kako je to izledalo u ono vrijeme ?
Počeo sam 1958. godine kao junior i sa svojom generacijom bio sam član Borca sve do 1972. godine. Počeli smo na starom gimnazijskom terenu i tu smo igrali 1B ligu. U Banjaluci su u to vrijeme korišteni razni vanjski sportski tereni za treniranje. Zimi bi trenirali u prepolovljenom hodniku stare Gimnazije. Bili smo strašni zaljubljenici u košarku pa nam nisu smetali uslovi. Bez obzira na nepostojanje dvorane i minimalnih uslova za rad bilježili smo izvanredne rezultate. 1961. i 1962. godine smo bili juniorski prvaci BiH i zahvaljujući tome smo učestvovali na finalnim turnirima Jugoslavije u Beogradu, odnosno, Slavonskom Brodu.
- Seniorski nastupi ?
Generacija koja je u to vrijeme bila u košarci je bila izuzetno darovita i talentovana i za ostale sportove. Tako je Borac u veoma kratkom roku ostao bez gotovo cijele ekipe momaka koji su prešli u rukomet. Uostalom tako je počeo sa radom i kvalitetnim rezultatima RK Borac. Zbog toga je gotovo kompletna juniorska ekipa prebačena u sernioski tim KK Borac. Prije toga morali smo izvaditi potrebna ljekarska uvjerenja kako bismo kao juniori igrali u seniorskoj konkurenciji. I u veoma kratkom roku smo mnogo napredovali. Prošli smo bez većih problema kroz BH ligu i ušli u B ligu Jugoslavije. Jedne godine smo bili drugoplasirani u toj ligi, a imali smo samo jedan poraz više od prvoplasirane ekipe koja se plasirala u prvu ligu Jugoslavije. Za dlaku nam je izmaklo elitno društvo i ostali smo u Drugoj ligi.
- Interesantno je da ste bili na pragu današnje zagrebačke Cibone ali niste ostali u Zagrebu. Zašto ?
1962. godine dobio sam ponudu da pređem u zagrebačku Lokomotivu, današnju Cibonu. Međutim, treći da boravka u Zagrebu sam pobjegao kući jer nisam mogao bez Borca i Banjaluke.
- Znači vladalo je veliko prijateljstvo u Borcu ?
Bili smo strašno vezani u klubu. Gotovo cijeli dan smo provodili zajedno. Mnogo smo trenirali individualno. Znali smo otpratiti djevojke pa doći na trening. Međutim, bila su to druga vremena.
- Kada ste završili igračku karijeru ?
Već u 27. godini sam završio igračku karijeru.
- Međutim, odmah ste i počeli sa trenerskom karijerom ?
1972. godine postao sam trener tadašnjeg studentskog kluba Rade Ličina. Tadašnji predsjednik kluba, Predrag Čanak, koji je danas u Kanadi, me je pozvao da dođem da radim. I u Radi Ličini je vladao veliki entuzijazam, a osim toga tada sam počeo da primjenjujem svoja košarkaška razmišljanja, odnosno, da treba ulagati u mlade. Izbacio sam nekolicinu igrača koji su kasnije prešli u Borac: Vukašin Božić, Ljubičić, Dalibor Mijatović... Igrali smo Drugu ligu BiH i vrijedno trenirali. Nakon tri godine prešli smo u Prvu ligu BiH što je bio veliki rezultat. Sticajem okolnosti Borac je ispao iz Druge lige Jugoslavije tako da su se Rade Ličina i Borac takmičili u istoj Prvoj ligi BiH.
- Onda slijedi era Vašeg rada u ženskoj košarci.
U Mladom Krajišniku sam bio trener 17 godina, od 1974. do 1991. godine. Trenirao sam i mlade i seniorke. Osam godina sam radio sa seniorskom ekipom, a opreostalo vrijeme sam bio trener mladjih kategorija. U međuvremenu sam dvije godine bio i pomoćnik Đorđu Mikešu u prvom timu. Među ’Malenim’ sam bio sve do početka rata 1991. godine.
- Šta izdvajate iz tih 17 godina u Mladom Krajišniku ?
Bio je to vrhunskim rad sa sjajnim igračicama od kojih su mnoge bile reprezentativke Jugoslavije (Velinka Bošnjak, Slađana Golić, Mersada Bećirspahić, Mensura Hadžić, Sanda Osman, Mira Tabak... ). U to vrijeme smo počeli da radimo sa djevojkama po muškim principima. Kako samo radili i kakve igračice su bile u našem klubu govori i podatak da je po raspadu Jugoslavije Mladi Krajišnik popunio reprezentacije Srbije i Hrvatske. Zaista imao sam tu sreću da radim sa plejadom sjajnih košarkašica. Npr. Slađa Golić je bila vrhunska igračica, reprezentativka, a davala je srce na terenu za Mladi Krajišnik. To se naravno reflektovalo i na ekipu i na stvaranje sjajne atmosfere. Ekipa je imala hemiju, a Sladja je većim dijelom bila produkt toga. Takođe bih izdvojio košarkaškog borca Sandu Osman koja bi izginula na parketu da se dobije utakmica.
- Pamtite li posebno neku pobjedu ?
Bilo je zaista mnogo pobjeda i odličnih igara. Međutim, nekako mi je i dalje u sjećanju trijumf nad Jedinstvom iz Tuzle predvođene fenomenalnom Razijom Mujanović. Jedinstvo je tada bilo evropski šampion a mi smo ih dobili sa 8 poena razlike. Mislim da nije bilo rata da bi ta generacija Malenih žarila i palila jugoslovenskom ligom. Temelje tog drugog principa rada, gdje se po sistemu rada ne razdvajaju muškarci i djevojke, dao je Slobodan Simović, a ja sam to maksimalno primijenio na Mladi Krajišnik koji je bilježio sjajne rezultate.
- Šta ste radili tokom rata ?
1992. godine bio sam u Nišu. Trenirao sam KK Bazar dvije sezone. Potom sam se preselio u KK Jagodinu gdje sam takođe prove dvije sezone. Bio je to strašno težak period. Pod katastrofalno teškim uslovima se igralo. Međutim, pobijedila je ljubav i entuzijazam ka sportu. Željeli smo sportom da se suprostavimo svim ružnim stvarima, da barem na terenu zaboravimo ratna dešavanja. Svi smo se našči u zajedničkoj muci. I u svemu tome smo ostvarili zapažene rezultate.
- A po završetku rata ?
Prešao sam u Sloveniju gdje sam od 1996. do 2000. godine radio u KK Dolmin. Sasvim druga priča je bila u Sloveniji u odnosu na ratni period u Srbiji. Sve stvari pa i sport su uređene u Sloveniji. Nema improvizacije kao kod nas. Pravo zadovoljstvo je raditi u Sloveniji. Npr. da stranac dobije licencu za trenera u Sloveniji nije jednostavan posao. U svakom segmentu su napredovali. Strani treneri su pod stalnom pratnjom i imaju veliku odgovornost. Tada sam se sreo prvi put sa klubom koji ima viziju za naredne četiri godine što nemamo slučaj u Banjaluci. Neuporedivo je lakše raditi u takvim uslovima, u kojima se zna šta se želi. Treće godine rada uspjeli smo da se plasiramo u viši rang takmičenja što je bio ogroman rezultat jer sam radio sa grupom veoma mladih košarkaša.
2000. godine sam se vratio u Banjaluku i od tada sam u KK Radivoje Koraću.
- Koje ste još funkcije obavljali ?
Od 1984. do 1991. godine sam bio član Stručnog savjeta Košarkaškog saveza BiH. 2000. godine sam izabran za člana Stručnih savjeta Košarkaških saveza BiH i RS. Član sam predsjedništva Udruženja trenera i predsjedik Stručnog savjeta područnog Košarkaškog saveza Banjaluka. Osim toga na radim na Višoj trenerskoj školi kao profesor. Radim i po pozivu na praktičnoj obuci mladih trenera u individualnom i kolektivnom smislu.
- Znači i dalje imate za cilj rad sa mladima.
Moj princip nije samo rad sa mladima. U klubu moraju da vode računa i o razvoju mladih trenera. U zadnjih godinu dana pišem stručnu literaturu koju dobijaju mladi treneri u mom klubu (Radivoje Korać). Pokušavam da svoje iskustvo prenesem na mlade trenere. Želja mi je da u budućnosti budem neka vrsta supervizora mladjim trenerima. Rad sa igračima i prvim timom me iscrpljuje i nemam vremena da se posvetim trenerima.
- Najsrećniji sportski trenutak ?
Prva moja košarkaška iskustva su za mene najslađa. Od rekreativne ekipe Rade Ličina stigli smo do ozbiljnog kluba i to je direktno proizvod mog rada. Niko mi nije pomogao i to mi je pričinjavalo pravo zadovoljstvo. Takođe u Sloveniji sam radio četiri godine, a već u trećoj godini smo osvojili prvo mjesto i plasirali se u Drugu ligu Slovenije. Tada sam radio bez pojačanja tako da je rezultat produkt mog rada.
- Najteži sportski trenutak ?
Rastanci sa klubovima su mi bili najteži. Nijedan klub nisam napuštio, a da sam dobio otkaz. Rastajao sam se klubovima emotivno. U Sloveniji je napravljena posebna fešta povodom mog odlaska. U Jagodini sam se rastajao kao damo čitav život zajedno živjeli i radili. Odlazio sam na način da smo i dalje prijatelji. U sportskom smislu nijedan poraz nisam doživljavao kao tragediju već sam iz svakog poraza izvlačio pouke.
- Najbolji košarkaš Borca svih vremena ?
Slobodan Jelić. Od njega nismo imali boljeg košarkaša. Napravio je sjajnu sportsku karijeru. Bio je prvi strijelac Druge lige, a kada je otišao u Partizan bio je jedan od najboljih strijelaca beogradske ekipe. Bilo je još igrača koji su imali dobre karijere ali što zbog uslova, što zbog raznoraznih razloga nisu ostvarili vrhunsku karijeru.
- Šta mislite o našoj internet stranici ?
Posjetio sam je i mislim da je to izvanredna stvar. To ovome sportskom gradu treba kao informator i neka vrsta arhivara.
- Poruka Banjalučanima ?
Od pamtivjeka Banjaluka je sportski grad i taj imidž po svaku cijenu treba da branimo. Ne treba dozvoliti da naš grad postane gradilište privatnih objekata, a da nema sportskih objekata. Banjaluka je postala ogroman školski i studentski centar i to treba iskoristiti. Mora se izgraditi sportski centar paralelno sa razvojem grada. Imamo i pogrešan prilaz rekreaciji i tu se javlja problem infrastrukture. Gradskim ocima bih poručio da se krene sa razvojem studentskog sporta kroz studentske igre. Nažalost, nema redovnih studentskih takmičenja i propada nam jedna velika sportska populacija.
Z.P.
Vulture Team
Decembar, 2007. godine
