Ime i prezime: Brane Čovičković
Datum i mjesto rođenja: 29.07.1964., Banjaluka
Sport: košarka
Funkcije: Direktor KK Borac Incel, Generalni sekretar ŽKK Mladi Krajišnik
- Kada ste se počeli baviti košarkom ?
Sa 10 godina sam se počeo baviti košarkom, a sa 18,5 godina sa završio svoju kratku igračku karijeru. Svo to vrijeme sam bio u Borcu. Kao i mnoge klince u Banjaluci, i mene su roditelji upisali u tadašnji DTV Partizan. Tamo sam prolazili osnove sporta a onda smo se opredjeljevila za neki od sportova. S drugarima Dubravkom i Damirom počeo sam trenirati fudbal u Borcu. Pošli smo u grupi dječaka koji su bili stariji od na 2-3 godine. Bilo je to kod trenera Spahe i Miljuša. Kratko smo trenirali fudbal jer smo veoma brzo shvatili da nismo za fudbal. Potom smo prešli u RK Borac, kod Abasa Arslanagića, koji je trenirao mlađe kategorije. Međutim, i tamo nas je, kao i u FK Borac, zadesio isti problem jer je već bila formirana grupa igrača 1962. godišta. Mi smo kaskali za njima tako da smo se veoma brzo okanili i rukometa. Međutim, naša želja za sportom je bila ogromna. U Osnovnoj školi Zmaj Jova Jovanović školsku sekciju košarke vodio je pokojni nastavnik Avdo Ibrišagić. On nas je učio elementarnim košarkaškim stvarima. Jednom prilikom Zlatko Galijaš je obilazio banjalučke škole i primijetio nas trojicu. Bili smo izrazito visoki, u odnosu na ostale školarce, i tako smo počeli trenirati u Borcu. Od tada traje moja ljubav ka košarci.
- Zašto ste završili igračku karijeru već u 18. godini ?
U to vrijeme KK Borac nije poklanjao previše pažnje mlađim kategorijama. Ni izblizu nije bilo takmičenja za mlade kao danas. Uz činjenicu da smo imali veoma mali broj takmičenja treba dodati da tada u klubu mijenjalo mnogo trenera. Kada smo završili sa juniorskim stažom grupa od 5-6 igrača, među kojima sam bio i ja, prekomandovana je u prvi tim. Ekipu je vodio Angel Trajkovski. Već nakon šest mjeseci sam prestao da treniram košarku jer sam vidio da ne dobijam priliku da nešto napravim u ovom sportu. I dalje mislim da sam makar 2-3 puta u sezoni bio na klupi prvog tima na zvaničnoj utakmici da bi ostao u košarci. Ovako prednost su imali stariji igrači. Nisam želio da gubim vrijeme i napustio sam košarku.
- Zašto niste nastavili igrati u nekom od drugih banjalučkih klubova ?
Nisam želio da poslije Borca igram u nekoj drugoj banjalučkoj ekipi. Imao sam ponuda, stariji igrači i treneri su me savjetovali da zaigram u nekom klubu, ali sam sve te prijedloge odbijao jer me samo Borac interesovao. Nekako u to vrijeme poklopilo se da je Đoko Mikeš postao trener košarkašica Mladog Krajišnika. Otišao su u MK gdje sam bio Mikešov asistent, vodio sam statistiku... Inače, to me je oduvijek interesovalo.
- Koliko je trajala trenerska karijera ?
Bavio sam se trenerskim poslom sa velikim motivom. Bio sam ambiciozan pa sam, uporedo sa poslom asistenta prvog tima, vodio i klinke. Krajem 1985. godine vratio sam se u KK Borac gdje sam bio pomoćni trener Angelu Trajkovskom. Tada se Borac takmičio prvi put u 1B ligi ex Jugoslavije. Po ispadanju iz lige u klubu su me angažovali da budem tehnički sekretar.
- Od tada kreće ovaj Vaš funkcionerski dio košarkaške karijere, kojim se bavite i danas. Koliko ste bili u Borcu i koje ste funkcije obavljali ?
U Borcu sam honorarno / volonterski radio od početka 1986. do kraja 1989. godine. Od tada, dakle od 1989. godine, kada sam napustio posao u Kosmosu, radio sam kao profesionalac u Borcu. Prvo sam, kao što sam rekao, bio tehnički sekretar kluba. Međutim, 1989. godine postajem profesionalac i jednu godinu tako obavljam posao generalnog sekretara kluba. Od 1990. godine do 1994. godine sa bio direktor KK Borac.
- Po čemu ćete pamtiti direktorski mandat u Borcu ?
Kada sam došao u klubu prva ekipa Borca se bila raspala. Borac se konstantno takmičio u 1. Republičkoj ligi BiH. Te sezone 1990/91 kada sam postao direktor kluba ušli smo u 1B ligu Jugoslavije. Već sljedeće sezone 1991/92 borili smo se za ulazak u 1A ligu Jugoslavije. Osvojili smo treće mjesto iza OKK Beograda i šabačke Zorke tako da smo, kroz plej aut, imali šansu da se plasiramo u 1-A ligu. Međutim, uslijedio je nesrećni rat. Otpale su ekipe iz Hrvatske, Slovenije, Makedonije a plej aut nikada nije odigran. U međuvremenu formirana je 1-A liga SR Jugoslavije sa 12 klubova. Mi smo, zajedno sa predstavnicima ŽKK Mladi Krajišnik, otišli u Beograd da dobijemo dozvolu da nastavimo da igrao u Srbiji. I dobili smo dozvolu. U vrijeme kada sam bio direktor, Borac je prvi put u istoriji kluba, u sezoni 1992/93, igrao 1-A ligu SR Jugoslavije. Bili smo 13. član lige, sve utakmice kao domaćini igrali smo u Srbiji, u Jagodini i Rumi...
- Kako je došlo do prekida saradnje ?
Kada sam smijenjen u Borcu, bila je to ’igranka’ namijenjena i namještena meni. Poslali su Vojnu policiju koja me je privela i odvela na ratište. Nije bilo drugog načina da me uklone sa te pozicije iz kluba. Kasnije su otjerali i Dragana Vukovića Skaku. Onda je Skaka došao na mesto direktora ŽKK Mladi Krajišnik i pozvao me da budem generalni sekretar kluba. Bilo je to u proljeće 1996. godine.
- Od tada do danas ste u klubu. Nije sve teklo glatko.
Te 1996. godine igrali smo 1-B ligu SR Jugoslavije. Osvojili smo prvo mjesto pod vođstvom Đoke Mandića. Igrali smo kvalifikacioni turnir za plasman u viši rang takmičenja. Bili smo domaćini u Sremskoj Mitrovici. Na kraju smo bili prvi i plasirali se u 1-A ligu SR Jugoslavije. Fabrika duvana u Banjaluci nam je bila generalni sponzor kluba i insistirali su da klub promijeni naziv u ’’Port MK’’. Vratili smo u klub Daliborku Vilipić, Mirjanu Čovičković i Slađanu Golić a pojačali smo se i sa Mirnom Paunović. U sezoni 1997/98 osvojili smo drugo mjesto u regularnom dijelu šampionata a na kraju u finalu plej ofa poraženi od Hemofarma. Bio je to najbolji rezultat i plasman kluba u istoriji MK-a. U to vrijeme postignut je dogovor o izlasku ekipa iz BiH na međunarodnu evropsku scenu a istovremeno više nismo mogli igrati u SR Jugoslaviji.
- Okrenuli ste se nastupima u RS i BiH. Koliko MK ima titula u RS i BiH ?
Od devet učešća u šampionatu Republike Srpske, Mladi Krajišnik, je osvojio 8 titula. Dvije sezone, 1999/2000 i 2000/01, bili smo šampioni BiH. Osvajači smo prvog Kupa BiH u sezoni 2000/2001 a od 15 kup takmičenja u RS 12 puta smo se okitili tim trofejom.
- Posebna priča su nastupi na evropskoj sceni.
Tri puta smo se takmičili u Kupu Lilijane Ronketi. Bilo je to u sezonama 1999/2000, 2000/2001 i 2001/2002. Najbolji plasman smo ostvarili u sezoni 1999/2000 kada smo stigli do osmine finala. Bio je to najbolji klupski rezultat na evropskoj sceni.
- Veoma brzo nakon najboljeg klupskog rezultata u Evropi uslijedio je i sunovrat. Kako se to dogodilo ?
Već u sezoni 1999/2000, kada smo igrali odlično u Kupu Lilijane Ronketi, naš generalni sponzor Fabrika duvana, nije nas mogla kvalitetno pratiti. U sljedećoj sezoni nam je sponzor bila Razvojna banka a klub se zvao ’Razvojna banka MK-a’. Taj naziv smo nosili dvije godine. Međutim, kada smo ostali bez sponzora, ekipa se raspala, igračice su otišle i klub je ostao samo sa djecom. Od 2002. godine nastupamo sa mladim košarkašicama. U sezoni 2001/2002 igrali smo ligu Republike Srpske a poslije smo stalno učesnici Premijer lige BiH.
- Kakve su ambicije u ovoj sezoni ?
Ove sezone, zahvaljujući prošlosezonskim rezultatima kada smo u ’Ligi 10’ BiH u 18 utakmica imali 18 pobjeda, imamo pravo nastupa u regionalnoj WABA ligi. Učešćem u ovoj ligi omogućićemo našoj mladoj ekipi da još više napreduje, da se kali sa iskusnijim timovima... Imamo dosta mladih košarkašica u klubu a u protekle tri godine imamo najbolje rezultate u mlađim kategorijama na nivou RS i BiH. Nadamo se da će kroz WABA ligu naše košarkašice još bolje se razviti u košarkaškom smislu i da ćemo napasti titulu i Kup BiH. To je naš cilj i ambicija. Vrijeme će pokazati koliko su nam ciljevi realni. Prosjek starosti naše ekipe, prošle sezone, je bio 20 godina. S druge strane naš glavni rival, sarajevski Željezničar, je u silaznoj putanji i polako se suočava sa problemima koje smo proživljavali odlaskom glavnih sponzora 2002. godine.
- Mladi Krajišnik daje dosta i reprezentativki ?
Iz našeg kluba u reprezentaciji BiH igra pet igračica. Do sada su to bile Milica Devura i Milena Rađenović a od ove sezone, kao pojačanja, to su Aida Pilav, Lejla Bejtić i Zdenka Kovačić. Takođe tu je i selektor Zoran Mikeš i pomoćnik Jovanić. Svih ovih godina Mladi Krajišnik je nosilac reprezentativnih selekcija u mlađim uzrasnim selekcijama.
- Najsrećniji sportski trenutak ?
Teško je reći i iz mnoštva događaja izdvojiti samo jedan trenutak. U Borcu je velika sreća vladala u sezoni 1990/91 kada je Borac prvi put u istoriji kluba osvojio prvo mjesto u 1. Republičkoj ligi BiH. Do tada Borac nikada nije bio prvi. Što se tiče Mladog Krajišnika veliko zadovoljstvo je bilo u sezoni 1996/97 kada smo pobijedili na kvalifikacionom turniru u Sremskoj Mitrovici i plasirali se u 1-A ligu Jugoslavije. Takođe posebno pamtim pobjedu na ekipom ’Ben Juda’ u Izraelu u okviru Kupa Lilijane Ronketi kao i cijelu sezonu 1999/2000 kada je, posebno u Evropi, Mladi Krajišnik zabilježio veliki broj nezaboravnih pobjeda.
- Najteži sportski trenutak ?
Dvije stvari posebno pamtim. Prvo ću izdvojiti osminu finala Kupa Lilijane Ronketi kada smo eliminisane od litvanske ekipe ’Lijetuvos Telekom’, kasnijeg finaliste ovog takmičenja i učesnika Evrolige. U gostima smo izgubili 16 poena razlike a u revanšu, pred punom dvoranom, u sjajnom ambijentu, nedostajala nam je jedna lopta za plasman u četvrtfinale. Sljedeće godine došlo je do smjene generacije ali smo formirali opet dobru ekipu. Međutim, imali smo nesreću u žrijebu da za protivnika dobijemo tim iz Atine. Opet slična situacija kao i godinu dana ranije. Doživjele smo uvjerljiv poraz u Grčkoj a u revanšu nam je opet nedostajala jedna lopta za plasman u grupnu fazu takmičenja.
- Poruka Banjalučanima ?
Podržite naš mladi tim. Dolazite na utakmice WABA lige jer samo kroz kvalitetne mečeve i uz podršku publike naše igračice mogu da napreduju.
P.Z.
Banja Luka, oktobar 2007.
Vulture Team
