Poštovani posjetioci !
Do sada sam pravio intervjue samo sa dobrim prijateljima, mojim Banjalucanima, sportistima, divnim licnostima. Ali, ovaj put je sve to duplo teze, jer se radi o clanu porodice, o osobi koja mi je kao sestra, o mojoj snahi Velinki.
Moram da se vratim u davnu 1972. godinu. Moj brat Fuad me pozvao da idem sa njim i njegovom (tadasnjom) djevojkom u kino "Kozara", na premijeru ratnog filma "U gori raste zelen bor". On je preko svercera dobio karte, Lule, Bajbaga, Stuka, su bili maheri za takve stvari. Kad sam vidio Velinku Bosnjak onako visoku, pomislih, pa lijep su par, neka je moj brat ozeni. Takva razmisljanja jednog 12-ogodisnjaka su postala stvarnost.
Sad, 32 godine poslije toga, sjedimo u Innsbrucku u dnevnoj sobi, svi sa velikim dijelom zivota iza sebe, ali opet puni one mladalacke svjezine i energije.
Započe naša priča - "Ma kakva je to stranica, ko to radi, jeli to nesto bez veze...?", upita me Velinka. Odgovorih da je ovo stranica "BL Sportski portal", da nas nacije ne interesuju, da zelimo da je svak' posjecuje. Tako sam je ubijedio, pa krenusmo u vremeplov.
1) Ti se nisi rodila u Banjaluci, jel'da?
- Ne, rodjena sam 09. 06. 1955. godine u Kljucu, ali smo odmah doselili u Banjaluku, tacnije u Dolac, kod usca Crkvene u Vrbas.
2) Kako to da bas ti kao jedino zensko dijete (tri brata) pocnes sa sportom?
-U pocetku nije bilo lako, branili su mi svi, ali ja sam taj sport neizmjerno voljela. I tako sa 12 godina dodjoh u "Mladi krajisnik" koji je bio prije par godina osnovan. Trenirali smo na (nazalost srusenom) Stadionu sportskih igara. To je bilo sastajaliste svih sportista Banjaluke. Uslovi katastrofalni, ali volja je bila nevjerovatna.
3) Oh, da, i rukometasi, i kosarkasi, i bokseri... svi su bili tu. Ko te je uopste vidio, ko te je doveo na prvi trening?
-Pokojni Aco Juric. Njemu smo sve bile neizmjerno zahvalne. U tadasnje doba su treneri bili “bogovi”. Bili su i ocevi, i savjetodavci, i ucitelji... Jednostavno sve. On je napravio selekciju pionirki, juniorki, doveo nas sve u prvi tim, sa svojim strogim, ali ljudskim stilom nas je usmjerio u pravom smjeru.
4) Jeste li imale uspjeha, gdje se takmicio "Mladi krajisnik", ko su bile tvoje saigracice?
-Imale smo kao juniorke dosta uspjeha, a sa 17 godina sam vec bila standardna prvotimka. "Krajisnik" je tada igrao u Republickoj ligi iz koje smo ubrzo usle u 1. ligu. Ubrzo smo i osvojile 2. mjesto u Jugoslaviji. Inace mi smo bile ona prava raja, nerazdvojne i u privatnom zivotu. Najvise sam se druzila sa Marijanom Busljetom, Gordanom Janjic, Gordanom Majstorovic...
5) Nisi promakla ni oku selektora, bilo u juniorkama ili u prvom timu. Cudno da su tada uopste pratili desavanja u Banjaluci. Reci mi nesto o tom dobu?
-Igrala sam 30-tak puta za juniorke i 25 puta za A-reprezentaciju, koj je bila vrlo kvalitetna. Konkurencija je bila jaka, odlicne kosarkasice: Veger, Zoric, Tausan... Bila mi je cast igrati sa njima, pogotovo u prvoj postavi.
6) Jeli ti sta ostalo u sjecanju, neki nezaboravni momenti?
-Povrijedila sam koljeno pred Evropsko prvenstvo, pa sam morala ostati. Takve sanse se ne dobiju cesto, ali sudbina je tako htjela. Inace, nezaboravna je kvalifikaciona utakmica za ulazak u 1. ligu u Slavonskom Brodu. Tu smo morale igrati, jer Banjaluka nije imala dvoranu. Atmosfera je bila paklena, navijaci su dosli sa 10-tak autobusa. Iznijeli su nas na rukama. Poslije smo dobile "Borik", pa je sve bilo lakse.
7) Ko su ti jos bili treneri, sta si igrala u ekipi, ko ti je pokazao driblinge, sve te fore?
-Nazalost, vecina moji trenera nije vise medju zivima, predivni Drago Res-Šuci, veliki strucnjak Prle-Tosic... Od svakog od njih sam ponesto naucila, tehniku i taktiku. Inace, igrala sam beka, plejmejkera i uvijek bila u vrhu strijelaca lige.
8) Mislili su da neces na ulaz, a to ti je bila najjaca strana. Jesi li dobila priznanja, novac...?
-Hahaha, novca nikad nije bilo. Dzeparac u poredjenju na danasnja primanja. Nas je krasilo drugarstvo, zajednistvo, dobra atmosfera. 1975. godine sam bila medju 10 sportista Bosanske Krajine. Za jednu zenu je to bio veliki uspjeh i ponosna sam na to. A najvise sto sam dobila je bilo dusevno zadovoljstvo i sreca da radim ono sto sam najvise voljela.
9) A onda dodje udaja, rodjenje sina Denisa u novembru 1977. Je li ti zao da si prekinula karijeru u vrhuncu slave?
-Ne, nikada. Porodica je uvijek bila ispred licnih interesa, karijere. Fuad je isto bio poznat i cijenjen sportista, uvijek smo se dobro razumjeli. Tako je i danas.
10) Vracala si se nekoliko puta klubu, pomagala, izgarala na terenu...
-Da, da. 1980. godine sam igrala godinu dana, a onda smo otisli u Austriju, gdje je Fuad igrao fudbal 4 godine. U medjuvremenu je rodjen i drugi sin, Damir, pa sam opet malo pauzirala. Sa 30 godina sam igrala dvije godine ('85-'87) za "Krajisnik" i godinu dana za "Cajevec". Onda sam konacno sa 33 godine prekinula aktivno igranje. Napravljen mi je divan oprostaj. Hvala im svima.
11) Imas li kontakta sa bivsim prijateljicama, kolegicama?
-Svakako, stalno se cujem sa Djurdjom Besovic, Marijanom Busljetom, Majom Mavrovic, a u Banjaluci sa Gordanom Majstorovic (sad Dubinovic).
12) Banjaluka sada, kosarka, sport uopste...?
-Neimastina je svuda. Vremena su teska, traze se sponzori koji bas nemaju interes da investiraju u sport. Mozda bude sve bolje, treba se nadati poboljsanju. U Banjaluku odem cesto, porodica mi je dole. Zao mi je da su se svi rasturili po svijetu. Banjaluka je bila sportski grad, druzili smo se svi... Sad rijetko sretnem nekog koga poznam, da sa njim popricam. To boli.
13) Imas li poruku za sportiste i sportistkinje?
-Pozdravljam sve Banjalucan(k)e sirom svijeta i bavite se sportom, volite i ne zaboravite svoj grad, gdje god da ste. Pozeljela bih jos puno sportskih brakova, jer je razumijevanje veliko...u dobrim i losim vremenima.
Da, da, dobra i losa vremena. Ko ih od nas nije dovoljno imao i prezivio? Sad, poslije toliko vremena, mogu ti samo reci hvala. Hvala, da si mi usrecila najstarijeg brata, da imate fantasticnu djecu, da ste sretni i ... da smo jedna porodica, koju ne moze niko razdvojiti.
By Djula
Austrija, 2004.
