U ovom razgovoru moci cete procitati kako je legenda Fudbalskog kluba BSK i uspjesan trener Dragan Vukša poceo da igra fudbal, kako je tekla njegova igracka i trenerska karijera a saznacete i sta Vukša trenutno radi.
- Kao igrac i trener u fudbalu ste 35 godina. Ipak trenutno nista ne radite. Koji su razlozi?
U prosloj polusezoni, tacnije do oktobra mjeseca, zajedno sa Nenom Gavrilovicem, na trenerskoj klupi vodio sam BSK u prvoj ligi Republike Srpske. Medjutim poslije 7 kola doslo je do neslaganja sa pojedinim ljudima koji su vodili klub, tako da sam napustio BSK. Do tada mislim da smo zaista radili kvalitetno. Ostvarili smo 2 pobjede, 3 remija i 2 poraza od dobojske Sloge i Slavije. Medjutim neki ljudi su smatrali da je to los rezultat, doslo je do narusavanja medjuljudskih odnosa u klubu i morao sam da odem.
- Da li je u zimskoj pauzi bilo trenerskih ponuda?
Bilo je nekih ponuda ali ocijenio sam da nijedna od tih ponuda nije adekvatna i da mogu upasti samo u novu gresku. Stanje u sportu je nikad teze. Ima jedna izreka Alfreda Hickoka koje se pridrzavam: Sacuvaj me boze darovitih amatera. Mislim da je takva situacija u sportu na ovim prostorima i da vodeci ljudi u klubovima jedino misle da je trener za sve kriv.
- Vi ste ziva legenda FK BSK. Citav igracki vijek proveli ste u BSK-u, a dugo godina ste bili i trener ovog kluba. Kakvi su bili vasi poceci?
1968. godine zapoceo sam igracku karijeru u BSK-u. Tada sam isao u 1. razred Gimnazije a moj profesor fiskulture bio je Boro Šmit. On je jednog dana prosto pokupio cijeli razred koji je bio naklonjen fudbalu i odveo nas u BSK. Sa mnom u Gimnaziju jos su isli: Kemo Alihodzic, Rodoljub Petkovic, Milan Milosevic, Ivica Pranjic.
- Kako je dalje tekla fudbalska karijera?
1969. godine debitovao sam za BSK .Bilo je to na utakmici u Varazdinu. Bilo je 2-2. Usao sam 15-ak minuta prije kraja meca umjesto Drage Krivica. Imao sam samo 16 godina. U toj sezoni BSK se takmicio u 2. ligi Jugoslavije, a pamtim jos meceve sa prijedorskim Rudarom, Tresnjevkom. Te godine ispali smo iz 2. lige i nastavili u Krajiskoj zonskoj ligi. 1973 godine citava ekipa se rasturila. Neki kao sto su: Palalic, Miheljicic, Pasic, Smajlovic, Sojtaric su otisli u Elektrobosnu, a ja i Todorovac smo presli u Slobodu iz Bosanskog Novog (danas Novi Grad). Za Slobodu koja je bila clan jedinstvene Republicke lige BiH nasupao sam dvije godine. 1975 godine vratio sam se u BSK gdje sam ostao do kraja karijere, znaci 1982 godine. U tom periodu bio sam kapiten BSK-a.
- Za vrijeme vase igracke karijere kroz BSK je proslo dosta igraca. Kakva je atmosfera vladala medju vama?
Mi smo veoma cesto mijenjali rang takmicenja. Kad je bilo para mi smo ulazili u visi nivo takmicenja a kad ne bi bilo mi bismo se vracali slabiju ligu. Imali smo dobru, prepoznatljivu ekipu. Tada su mogli igrati samo fudbalski znalci. Bili smo pravi fudbalski romanticari, pa je, u to vrijeme i BSK nosio nadimak – “Banjalucki romanticari”. Izvan terena druzili smo se i bili dobri prijatelji.
- Ko vas je sve trenirao?
Najvise me je trenirao Mehmed Dervisic-Duda. U 2. ligi dok smo igrali trener mi je bio i Alija-Haha Osmancevic. Zatim tu su jos Mile Malogajski, Fahrudin Mustedanagic zvani Motor.
- Kad ste se poceli baviti trenerskim poslom. Kako ste dosli na tu ideju?
1985. godine iz kluba su me pozvali i ponudili da pocnem raditi kao trener. Poceo sam da treniram juniore i radio sam sa mladjim kategorijama do 1990. godine. Te godine BSK je ispao iz 3. lige i ja sam preuzeo seniorsku ekipu. U sezoni 1996/97 bio sam trener banjaluckog “Omladinca”. To mi je bila sjajna sezona jer smo bili prvi u 2. entitetskoj ligi. To je bilo prvi put da “Omladinac” bude najbolji u nekom takmicenju. Prvi dio sezone 1997/98. vodio sam Borac a onda sam do kraja sezone bio trener Sloge iz Trna. 1998. godine vratio sam se u BSK gdje sam ostao dvije godine. To su mi bili najdrazi trenuci u trenerskoj karijeri. BSK je bio jedan od najjacih klubova Republike Srpske. Imali smo jaku, homogenu ekipu. U prvoj sezoni sve utakmice na Cairama smo dobili. Pobjegli smo Borcu cak 12 bodova. Obje godine smo bili u vrhu prije svega zahvaljujuci tadasnjem predsjedniku BSK-a Zivku Marjancu. BSK je bio odlicno organizovan klub, izrazito jak kolektiv koji je svagdje bio priznat i postovan. U sezoni 2000/01. preuzeo sam Borac. Zajedno sa svojim pomocnikom Gavrilovicem, koji je bezgranicno odan Borcu, i tadasnjim sportskim direktorom Vladom Jagodicem, osvojili smo titulu. Uz mnogo rada i truda stvorena je ekipa koja je osvojila prvo mjesto u Prvoj entitetskoj ligi. Borac je tada imao one faktore koji su po mom misljenju potrebni za uspjeh a to su: kolektiv, medjuljudski odnosi i disciplina.
- Iako trenutno niste u fudbalu vjerovatno pratite desavanja u banjaluckom fudbalu. Po vasem misljenju kakva je perspektiva banjaluckih klubova u ovoj sezoni?
Borac, kao sto znamo, takmici se u Premijer ligi BiH, a ove godine se plasirao u polufinalu Kupa BiH. Po imenu Borac je najveci favorit u kupu. Ipak svi u Borcu moraju da budu oprezni, jer je kup specificno takmicenje u kojem su moguca iznenadjenja. Sto se tice BSK-a i Omladinca koji igraju u 1. ligi Republike Srpske, oba sastava imaju kvalitet za taj nivo takmicenja ali ponekad u sportu ne odlucuje kakav kvalitet posjedujes vec i sreca i drugi faktori.
- Da li u Banjaluci ima talenata medju igracima?
Uvijek ima talenata pa tako i sada, ali talenat nije samo dovoljan sam po sebi. Mora se silno zeljeti uspjeh i takodje mnogo raditi. Pozitivan primjer je Grujic koji sada igra u Kelnu. Od danasnjih igraca perspektivan je Boris Raspudic koji, sa voljnim momentom koji posjeduje, moze napraviti mnogo. Zao mi je sto je po dolasku u Borac imao lom noge. Medjutim mislim da ce on to nadoknaditi.
- U Banjaluci je do sada radilo mnogo poznatih trenera. Šta biste vi, kao iskusan fudbalski strateg, porucili mladjim kolegama kako bi i oni napravili trenersku karijeru?
Moram da priznam da trenutno ima dosta mladih trenera u Banjaluci. Dobar trener postaje se sa iskustvom, a uvijek mi je u glavi da je dobar trener onaj koji ima autoritet. Nekad se ima rezultata, nekad ne, ali bitno je da svi mladi treneri shvate da moraju stvoriti nesto originalno kod sebe.
- Najdrazi trenutak u karijeri?
Svaka pobjeda s BSK- om mi je bila draga iznad svega. Izuzetno me obradovala pobjeda BSK-a u Ugljeviku od 3-1. BSK je bila prva ekipa u Republici Srpskoj koja je nakon 3 godine slavila u Ugljeviku. Izdvojio bih pobjedu BSK-a, u Banjaluci, protiv Leotara 3-0, jer je to bila najbolja utakmica koju je BSK odigrao dok sam ga ja vodio. Takodje mi je draga pobjeda Borca u Trebinju od 3-1 kada smo prakticno osvojili titulu.
- Najtezi trenutak?
Desavanja koja su se dogadjala u BSK-u prosle jeseni. Dogadjanja u klubu su me na duza vremena odvojilo od BSK-a.
- Najbolji saigrac s kim ste igrali?
Bilo je mnogo dobrih igraca u BSK-u. To je bio gotovo kompletan sastav iz tadasnje 2. lige. Kao igrac najbolje sam se slagao sa Andjelkom Grahovcem a inace obojica smo bili vezni igraci.
- Najbolji fudbaler kojeg ste trenirali?
Ne bih nikog posebno izdvajao jer bi u tom izboru svakako bio nepravedan i subjektivan.
- Anegdota iz bogate igracke i trenerske karijere?
Kada sam bio trener Borca poslije prva 4 kola Borac je imao samo 1 bod i bio je zadnji na tabeli. Po gradu su kruzile price kako je nama u kuci televizor naopacke okrenut kako bi bili prvi na tabeli. Ipak televizor se brzo vratio u normalan polozaj i na kraju smo postali prvaci RS.
- Da li ste culi za nasu internet stranicu i vase misljenje o tome da se na jednom mjestu objedini sport Banjaluke?
Jesam, cuo sam. Posebno sam gledao informacije o BSK-u. Mislim da je to dobra ideja pogotovo za ljude koji se trenutno nalaze van Banjaluke.
Z.P.
