- Dušan Vržina. Mnogi Vas poznaju po imenu Duško, pa cemo Vas zamoliti za 'kratko' predstavljanje našim posjetiocima.
Da, većina raje me zna pod imenom Duško, ali istina je da u rodnom listu piše Dušan Vržina. Rođen sam 1949. godine u Bihaću, ali sam odrastao u Banja Luci, na Čairama.
- Čaire! Odmah nailaze asocijacije... prva je fudbal i BSK. A, fudbal je, koliko znamo, i 'dio' Vas. Kako je sve počelo?
Počelo je kao i kod svih klinaca u to vrijeme. Čaire, igralište, dječije igre, lopta i naravno svi u trk za njom. Fudbal je u tim igrama uvijek bio na prvom mjestu. Ja sam svoju fudbalsku karijeru započeo davne 1964. godine, a završio 1980. godine. U svojoj sportskoj karijeri svo vrijeme sam bio igrač i nisam ulazio u 'trenerske vode'.
- Igrali ste samo za banjalučke klubove Borac, BSK i Naprijed. Iako ste 'dijete s Čaira' fudbalsku karijeru niste započeli u BSK-u !?
Da, to se može okarakterisati kao interesantnim. Sva djeca s Čaira su počinjala u BSK-u ili Borcu a ja započeo u juniorima FK Naprijed, BSK-ovom 'ljutom' rivalu s Mejdana ! Istina, već naredne 1965. godine sam prešao u juniorski tim FK Borac. Jeste da je to bilo malo 'neouobičajeno' u to vrijeme, ali tako je krenula moja fudbalska karijera.
- Koje ste godine debitovali u dresu Borca?
Kako rekoh, 1965. godine sam prešao u juniorski tim Borca u kojem sam igrao 2 godine, a onda sam prebačen u prvi tim za koji sam debitovao, i igrao, u sezoni 1967/1968.
- Kako bi nam ukratko opisali vrijeme provedeno u Borcu i zašto niste duže vremena nosili Borčev dres?
Vrijeme provedeno u Borcu je najljepše u mojoj fudbalskoj karijeri. To je bilo vrijeme moje velike sreće, zadovoljstva, divne igre i još ljepšeg drugarstva. Tad je 'san' svakog banjalučkog dječaka bio da zaigra u dresu Borca, na Gradskom stadionu. Meni se taj san i ostvario, ali nažalost nije dugo trajao. Došlo je vrijeme kad sam morao donijeti životnu odluku: fudbal ili školovanje. Izabrao sam ovo drugo, otišao studirati u Beograd i to vrijeme studiranja je bila pauza u mojoj fudbalskoj karijeri.
To je jedini razlog zašto nisam duže nosio Borčev dres, tj. zašto sam otišao iz Borca.
- Koliko dugo ste igrali i koju poziciju?
Iako sam počeo 1964. a završio sportsku karijeru 1980. godine, aktivno sam igrao 12 godina, jer sam 4 godine pauzirao zbog studija na faklutetu u Beogradu. Dok sam igrao treneri su me najčešće stavljali na poziciju beka i prednjeg stopera.
- Koja je pozicija Vama, lično, najviše odgovarala?
Ja sam najviše volio da igram na poziciji centarhalfa. To mi je najviše odgovaralo ali mi nije smetalo bilo koja pozicija u odbrani jer sam po vokaciji bio klasičan odbrambeni igrač.
Ipak, jednom prilikom sam igrao i na poziciji centarfora ! Gostovali smo u Cazinu i sklopom okolnosti trener me je postavio u napad i to na mjesto centarfora. Bilo je to neobično iskustvo za mene ali sam dosta dobro odradio i tu 'ulogu' , tako su mi rekli nakon utakmice. Sjećam se da me je 'čuvao' Hodžić, stoper Krajine, odličan igrač, veoma snažan i oštar tako da su naši 'dueli' bili istinski zestoki s obzirom da smo obojica bili igrači sličnog 'profila', tj. stoperi.
- Koje su fudbalske osobine 'krasile' Duška Vržinu?
E, to bi drugi trebalo da kazu. Ali kad već pitate - red je i da odgovorim. Ja sam uvijek preferirao kolektivnost u igri, na terenu, ali i van terena. Moja osobina je i upornost, a drugi su govorili, i pisali, da su mi osobine snaga i disciplina u igri.
- S kojim saigračem ste se najbolje “slagali” (sarađivali) na terenu?
Igrao sam sa dosta saigrača i sa svima sam dobro sarađivao. Ali, ako moram izdvojiti one sa kojim sam lično najviše volio da igram i sa kojim sam najbolje ''funkcionisao'' na terenu – onda su to Dževad Agić-Agara i Sead Pašić-Lala.
- Da se vratimo na Borac. Zbog odluke da se školujete, studirate, napustili ste Borac, ali privremeno i Banja Luku i fudbal. Kad ste okončali studiranje vratili ste se u Banja Luku i ponovo se aktivirali kao igrač ali sad konačno u BSK-u, klubu s Čaira.
Baš tako. Nakon odluke da zbog studija prekinem fudbalsku karijeru imao sam pauzu od 4 godine. Nakon završetka studija i povratka u Banja Luku nisam mogao odoljeti 'zovu bubamare' i aktivirao sam se kao igrač. Nekako je bilo logično da to bude u dresu mog BSK-a, jer za Borac je bilo kasno, 4 godine pauze su ipak puno. Bilo je to 1972. godine i do kraja karijere, 1980. godine, sam ostao u 'Plavom' dresu.
- Znači nastavak i kraj fudbaske karijere u BSK-u. Da li je bilo ponuda od drugih klubova?
Jeste, bilo je. Pogotovo u periodu između 1973. i 1978. godine. Ponude su pretežno dolazile od 'jačih' klubova koji su se takmičili u tadašnjoj Krajiškoj zonskoj ligi, ligi koja je u to vrijeme bila veoma kvalitetna, odmah iza Republičke lige BiH. Bila je i jedna ponuda iz Austrije
- Zar Vas niti jedna od tih ponuda nije privukla, pogotovo što su se mnogi od tih klubova, koji su vas željeli u svom dresu, uspjeli plasirati u viši rang takmičenja, a finansijski su bili 'jači' od BSK-a?
Jednostavno nisam želio ići iz Banja Luke koju sam stvarno volio i u njoj se najljepše osjećao. Nisam htio ići iz svoje Banja Luke i zbog jedne djevojke, danas moje supruge, ali i zbog bl. raje. Sve to mi je bilo mnogo važnije od nešto novca koji bi 'zaradio' od tih ponuda.
- Vaša fudbalska karijera nije bila kratkotrajna, i mada ste većinu svoje karijere proveli u amaterskom klubu, je li bilo kakvih uspjeha, titula...?
S obzirom da je moje životno opredjeljenje, izbor, bila druga profesija a ne fudbal, nisam uspio napraviti neke velike uspjehe u fudbalu kad su u pitanju titule i slično.
Meni su u najljepšoj uspomeni, u dresu Borca, ostale dvije utakmice, finala omladinskog Kupa BiH protiv Željezničara (Sarajevo) i Veleža (Mostar) i ta finala su za mene moji najveći fudbalski uspjesi.
- A, je li bilo razočarenja?
I ovdje bi odgovor bio sličan kao i na prethodno pitanje. Ta finala omladinskog Kupa su bila najljepša u mojoj karijeri ali jedno od njih mi je bilo i najveće razočarenje - finale protiv mostarskog Veleža.
Prvu utakmicu, u Banja Luci, smo pobijedili sa 3:2 (a vodili smo 2:0...) ali smo u revanšu, u Mostaru, poraženi rezultatom 4:2 i tako je pehar otišao u Mostar. To mi je zaista teško palo jer smo bili tako blizu velikog uspjeha..
- Najsretniji dogadjaj u vremenu igranja ?
Najsretniji događaji u mojoj igračkoj karijeri nisu vezani za fudbal, iako je bilo i takvih trenutaka, događanja! Najsretniji događaji u periodu dok sam nosio dres BSK-a su rođenje moje djece, sina Bojana i kćerke Jasne.
- A najtuzniji?
E, to jeste 'vezano' striktno za fudbal. Najtužniji sam bio kad smo (BSK, p.p..) poraženi od jajačke ELETROBOSNE u borbi za prvaka Krajiške zone. Iako smo poveli na kraju smo poraženi sa rezultatom 2:1. Na toj utakmici smo igrali mnogo bolje od Elektrobosne ali nam izgleda nije bilo 'suđeno' da pobijedimo i plasiramo se u Republičku ligu BiH. Sudije nam, na toj ključnoj utakmici, to jednostavno nisu dozvolile.
- Kao i većinu fudbalera i Vi ste radili s više trenera. Koji od njih su ostavili nabolji utisak na Vas, na Vasu karijeru?
Od prvih fudbalski koraka pa do završetka karijere promijeni se priličan broj trenera što sam i ja 'prošao'. Na Vase pitanje odgovor je bez dileme da su to bili Miroslav-Meho Brozović i Simo Vilić. Sjajni treneri i ljudi.
- Igrali ste sa mnogo fudbalera, različitih generacija. Koje bi saigrače izdvojili po fudbalskom kvalitetu a koje po drugarstvu, prijateljstvu?
Da, igrao sam da dosta fudbalera. Kad su u pitanju fudbalski kvaliteti u najbolje saigrače ubrajam Besima-Besku Palalića, Dževada Agića-Agaru, Sašu Džindića, Gorana-Škica Todorovca i Seada-Lalu Pašića.
A kad je u pitanju prijateljstvo tu bih izdvojio Dževad Agića, Nenada Gavrilovića, Gorana Todorovca i Dragana Vukšu
- Koje igrače, protiv kojih ste igrali pamtite po njihovim igračkim kvalitetima?
Igrao sam protiv dosta odličnih fudbalera, a posebno što sam igrao u odbrani a za javnost su većinom najbolji igrači oni iz napada, ili veznog reda.
Najbolji suparnički fudbaleri, za mene, 'protiv' kojih sam igrao bili su:
Fikret Mujkić (Željezničar-Sarajevo), Duško Bajević (Velež-Mostar), Albert Altarac (Sloboda-Tuzla), Eso Bašić (BSK-Borac), Husnija Fazlić i Abid Kovačević (Borac)
- Da li je bilo suparničkih igrača koji Vam u igri nisu baš 'odgovarali', ili kako bi fudbalskom terminologijom kazali – koji Vam nisu 'ležali'
Bilo je. Uvijek ima neko ko vam u igri 'ne leži'. Meni su to bili krilni napadači Bogdan Petković iz Naprijeda i Jerko Klarić iz bihaćkog Jedinstva. S njima sam veoma teško' izlazio na kraj', ponekad i nikako.
- Da li ste imali svog fudbalskog uzora, inostranog ili domaćeg?
Naravno. Svi smo mi u to vrijeme imali nekog svog fudbalskog uzora, domaćeg i inostranog. Meni su fudbaski idoli bili Franc Bekenbauer (Njemačka) i Velibor Vasović (Partizan). Oba su bili sjajni odbrambeni fudbaleri a i ja sam igrao u odbrani.
- Šta najviše cijenite u sportu i kod sportista?
I u sportu i u životu najviše cijenim iskrenost, poštenje i drugarstvo. Tome bih samo još dodao i 'sportske elemente' – požrtvovanje i kolektivnu igru.
- U karijeri svakog sportiste uvijek ima i kojekakvih zanimljivih događaja, anegdota. Možete li se sjetiti neke iz Vaše karijere?
Da, u sportu ima dosta takvih dogadjaja jer je sport rasprotranjen, dinamičan, ima dosta putovanja, druženja, sretanja i raznoraznih situacija. Tako da je i u mojoj sportskoj karijeri toga bilo i to poprilično, jer je u to vrijeme raja bila prava i svi smo volili šalu, i rajinske 'podvale'. Ali bilo je i onih iznenadnih 'situacija' koje nastanu spontano, neplanirano, a na kraju ispadnu prava 'anegdota' i preprečivaju se godinama!
Jedno od takvih je bila na utakmici Druge lige između Famosa i Borca u Hrasnici. Meni to prva sezona u prvom timu, i naravno, kao tek pristigli junior, na klupi ali sretan i u iščekivanju da mi se možda ukaže šansa da zaigram.
I, sredinom drugog poluvremena trener Brozović me digne s klupe i pošalje na zagrijavanje. Ja presretan, dočekah svojih '5 minuta' i otrčah da se 'zagrijem' i da spreman uđem u igru. Nakon nekoliko minuta Brozović viće: ''Mali, dolazi ovamo, brzo!''
Ja ko furija trčim prema klupi očekujući ulazak u igru i kad sam stigao do klupe Brozović me samo pogleda i kratko naredi:
'' Mali skidaj gaće i daj ih Krivokući ! Njemu pukla guma na šorcu.''
I ja šta ću drugo nego poslušah, a ko bi se usudio ne poslušati Mehu Brozovića, skidoh šorc, dadoh ga Brani Krivokući... i tako ostadoh i bez igre i bez gaća... Uh, kako mi je tad bilo ! A, tek poslije kad me je raja uzela na 'trehu'... Dugo se to prepričavalo u čaršiji a meni, eto, ostalo kao zanimljiva i lijepa, uspomena.
Sad idu ona pitanja koja mnogi baš i ne vole.
- Ko je po Vašem mišljenju najbolji igrač BSK-a svih vremena?
Eso Bašić
- A Borca ?
Abid Kovačević
- Idealni tim Borca, bez obzira na generacijske razlike?
To je uvijek nezahvalno jer je uvijek bilo više od 11 sjajnih fudbalera. Ipak, ako već treba da izdvojim najboljih 11 onda bi to bili:
Jantoljak Marijan - Pelc Josip, Agić Dževad, Pintol Mehmed, Gavrilović Nenad - Kreso Dževad, Matejić Božur, Jusić Emir - Dupovac Zlatko, Fazlić Husnija, Kovačević Abid.
- Smatrate li da je u Banja Luci bilo fudbalskih talenata koji, nebitno iz kojih razloga, nisu postigli ono što su prema svom fudbalskom talentu mogli i trebali?
Bilo je, kako da ne. Banja Luka je uvijek imala fudbalskih talenata i to talenata velikog 'kalibra'. Nažalost, mnogi od njih nisu ostvarili i adekvatne fudbalske karijere.
Mišljenja sam da su mnogo, mnogo, više u fudbalu trebali postići Besim Palalić-Besko i Goran Todorovac-Škic.Bili su izuzetni talenti i fudbaleri. Zašto nisu ostvarili vrhunske fudbalske karijere zaista ne znam... Ima tu uvijek više faktora.
- Najbolji fudbaler svijeta – nekad i danas?
Za mene je najbolji bio i ostao PELE.
Danas su to Ronaldinjo i Ševčenko.
- Najbolji igrač bivše SFR Jugoslavije?
To su dva fudbalera – Dragan Džajić i Safet Sušić
- Da li ste pratili ostale banjalučke klubove, sportove? Konkretno, RK Borac, BK Slavija…?
Ja volim sport tako da sam pratio, navijao, gledao, i ostale sportove a ne samo fudbal.
U Banja Luci su najbolji i najuspješniji bili rukometaši i bokseri, ali i košarkašice. Sve sam to, naravno koliko je vrijeme dozvoljavalo, pratio i radovao se svakom uspjehu bilo kojeg banjalučkog kluba ili sportiste.
- Najbolji banjalučki sportista svih vremena?
Marijan Beneš i Nebojša Popović.
- Banjalučki sportisti su u Vaše vrijeme bili svi 'jedna raja'. Vjerujemo da ste pored fudbalera imali i drugova, prijatelja, iz drugih sportova. Da li smo u pravu?
Naravno da je baš tako kako kažete. Svi sportisti i u svijetu su 'jedan rod'. U moje vrijeme svi sportisti su bili drugari, a mnogi i pravi prijatelji. Pored već naprijed pomenutih fudbalera, moji dobri prijatelji su bili rukometaši Momo Golić, Rade Unčanin i Slobodan Vukša, bokser Marijan Beneš i košarkaš Cober Obradović.
- Fudbal ili fakultet? Da li mislite da ste, sa današnje distance, “pogriješili” u odabiru da prednost ipak date studiranju?
Već sam rekao da sam svojevremeno morao donijeti životnu odluku: sport ili školovanje. Odabrao sam školovanje. Činjenica je da je i u moje vrijeme bilo skoro nemoguće baviti se profesionalno fudbalom i studirati i zato sam izabrao ono što sam izabrao. U rukometu, i nekim drugim sportovima, moglo se uskladiti sport i školovanje, ali u fudbalu, ponavljam, vrlo teško. Nisam se ni sekunde pokajao. Naprotiv, sad sam potpuno uvjeren da je to bio za mene 'pravi potez'.
- Banja Luka . Nekad i danas?
Eh! Nekad je meni Banja Luka bila nekako ljepša, humanija, društvenija, mirnija, sa mnogo više prijateljstva... Možda i zato što sam i ja bio mlađi... ali siguran sam da smo svi tada nekako bili sretniji, zadovoljniji...
Danas je Banjaluka prilično veći grad s mnogo novih gradjevina, dinamičnijeg življenja ali i sebičnija, s manje prijateljstva, opasnija za život i sa dosta životne i formalne nepravde...
- Da li današnja zbivanja u banjalučkom sportu, posebno BSK-u i Borcu?
Nažalost slabo pratim današnja zbivanja u mojim klubovima BSK-u i Borcu. Razloga za to je više i ne bih ih sad navodio, nije to toliko ni bitno.
Povremeno pratim šta se dešava u tim klubovima, ali i ostalom bl. sportu, ali samo preko pisanih i elektronskih medija.
- To nameće zaključak da niste, ninakakav način, angažovani ili aktivni u nekom od Vaši bivših klubova, BSK-u, Borcu?
Ne, nisam. I to ne svojom voljom. Danas moje voljene klubove vode ljudi koji te klubove ustvari ne vole, ili ih ne znaju ili ne mogu voljeti, nego su 'ušli' u BSK i Borac samo radi ličnih interesa. Puno je danas u tim klubovima 'mutnih' radnji i sličnih nesportskih rabota.
- Da li ste i danas u kontaktu s nekim od bivših saigrača, prijatelja...?
Jesam naravno, ali nažalost sa malo njih. Redovno sam u kontaktu sa Todorovcem, Gavrilovićem i Vukšom. Mnogi sa kojima sam prijateljevao nažalost više nisu u Banja Luci tako da su kontakti većinom 'izgubljeni'.
- Kako gledate na danasnja sportska desavanja u BiH.... kvalitet, rezultati ...?
Smatram da je današnje, ustvari već duže vrijeme, stanje u sportu, kao i u cijelom društvu, katastrofalno. Društvena zajednica se skoro i ne interesuje za razvoj sporta na zdravim osnovama. Ništa ili vrlo malo se ulaže u sport. A takvo ponašanje se negativno odražava i na aktivne sportiste ali i na potencijalne sportiste – djecu i omladinu, a to društvo mnogo više 'košta' i skupo se plaćaju posljedice takvog odnosa spram sporta koji je uvijek bio pozitivna strana društva kako kroz uspješne rezultate i promociju grada i države, tako i kroz zdrav i pravilan razvoj djece i omladine kako sa fizičkog tako i sa socijalnog aspekta.
- BSK i Borac danas, Vas komentar.
FK Borac je loš, jako loš u odnosu kakav je nekad bio i kakav bi i danas morao biti. Mnogo toga bi se moralo promijeniti u Borcu da bi bio, barem, približno onom što je nekad bio i što je nekad predstavljao u sportskoj Banja Luci i BiH.
Drago mi je da se Borac uspio, samo nakon jedne sezone, vratiti u društvo najboljih bh. ekipa i nadam se da će imati mnogo više uspjeha u Premijer ligi nego do sad i da nikad više neće doći u situaciju da ispadne iz Premijer lige BiH koja, pošteno govoreći, nema baš neki poseban kvalitet ali je trenutno najbolje što imamo u bh. fudbalu. Borcu je mjesto u vrhu PL BiH ali da bi to ostvario mora se mnogo toga uraditi, kako u klubu tako i u gradu.
BSK je nešto manje 'kritičan'. Trenutno je na nivou koji je realno moguć za taj klub, a pozitivno su iznenadili osvajanjem 5. mjesta u prvenstvu, pogotovo što su mnogi bili sumnjičavi da će uspjeti da izbori i opstanak.
- Reprezentacija BiH?
Pratim nastupe i rezultate bh. reprezentacije i nisam pretjerano ni zadovoljan ali ni nezadovoljan s obzirom na opste stanje u bh. sportu i društvu. BiH je uvijek imala sjajnih fudbalera, velikih talenata, ali za veće rezultatske domete to nije dovoljno. Potrebno je da se mnogo više ulaže u sport, posebno u rad s mladim kategorijama, da bi se ostvarili i rezultatski uspjesi ali treba znati da to ne dolazi 'preko noći'. Mora se imati strpljenja, mnogo sistematskog rada, kvalitetnih stručnjaka i sportskih funkcionera... A, potreban je i zakonski okvir koji će sport urediti prema evropskim i svjetskim mjerilima.
Fudbalska reprezentacija BiH zadnjih godina dosta dobro igra i funkcioniše kao tim. Slišković, iako nema neki veliki trenerski pedigre, dosta uspješno vodi ekipu samo je šteta što uvijek nedostaje taj 'jedan korak' za plasman na neko veće međunarodno takmičenje. Vjerovatno i tu, oko reprezentacije, ima problema koji su više 'vanfudbalski' ali i to je današnja realnost i dok se svi suštinski problemi u sportu ne riješe na nivou BiH to će biti prisutno i 'kočiće' napredak sporta.
- Duško Vržina danas?
Još uvijek sam u svojoj Banja Luci. Radim svoj posao za koji sam se školovao. Sretno živim sa svojom suprugom. Imam dvoje odrasle djece, sina Bojana i kćerku Jasnu. Kćerka mi je udata i nedavno sam dobio unuku i to mi je jedan od najsretnih događaja u životu. Sport i dalje volim ali nemam baš mnogo vremena ni za rekreaciju, nažalost. Sve što mi je preostalo je da uživam u sportu putem TV-ekrana i to koristim maksimalno.
- Navijači. Vulturesi ! Banjalučka publika je bila poznata kao vatrena, ali i kritički objektivna. Kakava su Vaša iskustva sa bl. navijačima?
Navijači su u suštini najbitniji. Zbog njih se i igraju utakmice, jer bi svaki sport izgubio svoj smisao ako nebi bilo publike, navijača.
Banja Luka je zaista bila prepoznatljiva po svojoj publici, svojim navijačima, i to širom bivše države. Svi sportovi su imali svoju publiku, a naravno da je tu fudbal bio u 'brojčanoj' prednosti. Banjalučani su odlično poznavali sport i zato su znali procijenti šta je dobro a šta nije, šta jeste i šta nije kvalitet, i to su znali nagraditi aplauzom ili zvižducima, zavisno od situacije i procjene.
Moje iskustvo s navijačima je definitivno pozitivno i nikad nisam imao nikakvih 'problema' s njima. Bilo je i zvižduk i aplauza. Mene su navijači 'cijenili' po mom odnosu prema igri, prema zalaganju i ponašanju na terenu, a ja ih, koliko znam, nikad nisam iznevjerio kad su ti elementi igre u pitanju. To navijači znaju da cijene i nagrade aplauzom.
- Vulturesi!
Oni su 'došli' poslije moje sportske karijere ali poznajem odlično njihovu ljubav prema bl. sportu, posebno prema FK Borac.
I moj sin je bio dio te navijačke grupe i to od svojih prvih pubertesko-adolescentskih dana. Moram priznati da sam u početku, istina kriomice, i ja išao na putovanja s Vulturesima upravo zbog njega jer je bio premlad, a roditelj k'o roditelj... brine se.
A nekadašnji Vulturesi su bili jedna od najboljih organizovanih navijačkih grupa, koju bi poželio savki klub. To je činjenica.
Koliko znam, i danas egzistira navijačka skupina pod tim imenom ali ne znam bas mnogo o njima. Međutim, ni Borac nije sto je nekad bio tako da ni navijači nemaju neki veliki interes, entuzijazam... kao što su nekad imali. Znam da je bilo 'navijačkih' incidenata na 'Gradskom' dok je Borac bio u Premijer ligi BiH i da je to podosta 'koštalo' Borac, a nikako ne odobravam navijanje koje u sebi ima bilo što drugo osim sportskog aspekta.
Normalno je da se navija za svoj klub ali treba uvažavati i suparničke timove, a najgore je kad se navijači 'politiziraju' i čine sve ono sto nema nikakve veze sa sportom. Ali današnjica je puna tih negativnih navijačkih primjera, kako u BiH tako i u široj regiji, na prostorima bivše SFR Jugoslavije. To neodobravam jer sport treba da ljude zblizi a ne da ih zavadja i 'razdvaja'.
- Da li znate za ovu našu internet stranicu – Banjalučki Sportski Portal?
Znam i posjećivao sam je. Zaista sam oduševljen da ste uspjeli na jednom mjestu 'okupiti' sav banjalučki sport i sacuvati uspomene, i činjenice, na bivše sportiste, klubove, ljude... Lijepo je da i mladji naraštaji mogu nešto saznati o bl. sportu i sportistima iz vremena 'prije njih'.
Pozitivno je i to što redovno i ažurno pratite i današnja svakodnevna sportska zbivanja u bl. i bh. sportu, naravno koliko Vam to mogućnosti dozvoljavaju. Sajt je zaista sadržajno bogat, ima obilje podataka, informacija, a niste zaboravili ni "male" banjalučke klubove i sportiste.
Samo činjenica da imate preko 140 intevjua sa banjalučkim sportistima i sportskim radnicima, dovoljno govori sama za sebe i sumnjam da ima neki sajt sa toliko intervjua.
- I za kraj?
Za kraju ovog ugodnog razgovora zahvalio bih Vam se što ste se i mene sjetili, što čuvate uspomenu na banjalučki sport i sportsku raju.
Iskoristiću priliku i pozdraviti sve Banjalučane, sportiste posebno, gdje god da su i želim im dobro zdravlje, mir i zadovoljstvo.
Zahvaljujemo se gspodinu Vržini na posvećenom nam vremenu i razovoru za naš i Vaš sajt
Vultere Team - Redakcija
Banja Luka, juli 2006.
