Ime i prezime: Aleksandar Vrhovac
Datum i mjesto rodjenja: 08.02.1972., Banjaluka
Sport: fudbal
Klubovi: Naprijed, BSK, Borac, Spartak (Subotica), Čepel (Madjarska), Videoton (Madjarska), BSL Bardevo (Slovačka), Krila Sovjetov Samara (Rusija), Kozara (Gradiška), Wolzburg (Austrija)
- Fudbalski počeci ?
Počeo sam relativno kasno trenirati fudbal, sa nekih 13-14 godina. Prvo sam trenirao gimnastiku koja mi je dala veliki preduslov za bavljenje bilo kojim drugim sportom a posebno fudbalom. Gimnastika mi je omogućila razvoj koordinacije, okretnosti, brzine, skočnosti i svih oblika fizičke spreme. Moram istaći da sam bio zapažen u gimnastici. Bio sam drugi u Bosni i Hercegovini i sedmi na parteru i preskoku na nivou bivše Jugoslavije. Medjutim, odlučio sam da nakon gimnastike predjem u fudbalske vode i započeo fudbalski put u Naprijedu. Prije nego što sam došao u Borac još sam u mladjim selekcijama nastupao za BSK.
- Kada se pogleda tvoje godište može se primjetiti da su se tvoji seniorski počeci poklopili sa početkom rata. Koliko se to odrazilo na karijeru ?
Godinu dana prije početka ratnih dešavanja bio sam junior Borca ali sam igrao na dvojnu registraciju za Naprijed koji je bio trećeligaš. Na samom početku rata vratio sam se na Gradski stadion, u Borac. Medjutim, mogu reći da me je rat dosta koštao jer za 2,5 godine nisam odigrao nijednu utakmicu. Smatram da je ta pauza uticala mnogo na moju daljnju karijeru i da je spriječila da još više napredujem. Medjutim, oni koji me znaju mogli su da upoznaju moju vrlinu upornost. Bez obzira na uslove konstantno sam individualno radio. Znao sam po 6-7 sati trenirati dnevno a da u tom periodu uopšte ne igram utakmica. Dakle, trenirao sam stalno ali na kraju i dočekao svoj trenutak. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je talenat gotovo neprimjetan i da je samo bitno koliko radiš i koliko si spreman uložiti sebe da bi uspio.
- 1995. godine prešao si u Spartak iz Subotice. Kako je došlo do tog transfera ?
Prije Spartaka 3 mjeseca sam bio u trećeligašu SR Jugoslavije, Bajmoku, gdje su me primijetili mnogi klubovi. Postao sam tražen a izmedju ostalih za moje usluge bili su zainteresovani: Obilić, Spartak, Kikinda, Novi Sad... Odlučio sam se za Suboticu i Spartak i nisam pogriješio. Od tada je moja karijera krenula uzlaznom putanjom. Imao sam sreću da u Spartaku igram sa Mitrom Mrkelom koji je sjajan fudbaler i čovjek. Njegovi savjeti su mi najviše pomogli u fudbalu i on mi je otvorio oči i ulio dodatno samopouzdanje. Od Mrkele sam naučio da se u fudbalu može uspjeti samo ako se hoće i želi. Osim Mrkele u Spartaku su još igrali Puhalak, Milidrag, Nestorović a treneri su bili Čabrinović i Kustudić.
- Koliko si bio u Spartaku ?
3 godine sam proveo u Subotici. Tu sam napravio odskočnu dasku za daljnju karijeru. Iz tog perioda pamtim pobjedu protiv tadašnje šampionske ekipe Obilića.
- Potom slijedi odlazak u Madjarsku ?
Imao sam dosta ponuda iz srbijanskih klubova ali moja želja je bila da fudbal nastavim igrati u inostranstvu. Nisam daleko otišao. U januaru 1998. godine prešao sam u Budimpeštu u ekipu Čepel, koji je bio prvoligaš Madjarske. Poslije toga slijedi odlazak u Videoton, jednu od najpoznatijih madjarskih ekipa. Tada su me trenirali nekadašnji kapiten Videotona iz dana kada je ta madjarska ekipa igrala finale kupa UEFA. Pomoćni trener je bio čovjek koji je u igračkoj karijeri beogradskom Partizanu u jednoj utakmici dao 4 gola. Nažalost, ne mogu se sjetiti imena tih ljudi ali sjećam se da su imali ogroman uticaj u Videotonu i Madjarskoj.
- Koliko si igrao u Madjarskoj i kada je došlo do prelaska u Slovačku ?
U Madjarskoj sam se zadržao 8 mjeseci. Poslije dobrih igara u Čepelu i Videotonu dobio sam ponude od najpoznatijeg madjarskog kluba MTK i slovačkog tima BSL Bardevo. Interesantno je da sam isključivo zahvaljujući svojim igrama prelazio iz kluba u klub. Nisam imao menadžera tako da su mi se menadžeri javljali prilikom eventualnih transfera. Tako sam i prešao u Slovačku.
- Zašto si izabrao BSL Bardevo a ne MTK ?
Finansijski uslovi su presudili da odem u Slovačku a ne ostanem u Madjarskoj. BSL Bardevo je bio poput Obilića u Srbiji. Riječ je o privatnom klubu koji je napravio bum u Slovačkoj. Bio sam godinu dana u toj ekipi i izuzetno sam zadovoljan tim periodom.
- Onda je uslijedio odlazak u najveći klub u tvojoj karijeri Krila Sovjetov Samara. Da li si sanjao o tome da ćeš zaigrati u jednoj ligi koja je bila u usponu i koja je bila medju 6-7 liga u Evropi ?
Do transfera u Rusiju je došlo sasvim slučajno. U jednoj pripremnoj utakmici, u dresu BSL Bardeva, protiv ruskog kluba Arsenal iz Tule slavili smo pobjedu od 4-0. Na tom susretu postigao sam čak tri gola. Tu su me vidjeli menadžeri i odmah su počeli kontakti u vezi eventualnog transfera u Krila Sovjetov Samara. Dobio sam ponudu od od najvećeg kluba u mojoj karijeri i bez oklijevanja sam prihvatio ponudu. Inače, poslije mene u ovom klubu igralo je dosta igrača s ovih prostora a izdvojiću Rašovića i reprezentativca Srbije Koromana.
- Kako bi u najkraćem opisao provedeni period u Rusiji ?
U Rusiji sam proveo godinu i 8 mjeseci. To je bio vrhunac moje karijere. Krila Sovjetov Samara je organizovaniji klub od mnogih prvoligaša Italije, Austrije i drugih zapadnih zemalja. Uslovi za rad su na najvišem profesionalnom nivou. Stručnosti trenera se pridaje maksimalna pažnja i mogu reći da je sve na nivou najvećih evropskih klubova. Što se tiče mojih nastupa, uvijek sam bio radnik na terenu. Igrao sam veznog igrača i polušpica. Davao sam uvijek maksimum a treneri protivničkih ekipa često su davali izjave kako odbrambeni fudbaleri iz protivničkih ekipa „plaču“ poslije duela sa mnom. Za tih godinu dana i 8 mjeseci dao sam 5 golova u prvenstvu i 3 u Kupu Rusije. Inače, podsjetiću da sam znatno više golova dao igrajući u Madjarskoj i Slovačkoj.
- Poslije Rusije slijedi povratak u naše krajeve, u Gradišku ?
2001. godine sam stigao u prvoligaša RS, Kozaru iz Gradiške. Zadržao sam se samo 2-3 mjeseca i onda prešao u austrijskog drugoligaša Wolzburg. Kada je formirana Premijer liga BiH vratio sam se u Kozaru. Imao sam želju da odigram i u ligi BiH i zbog toga sam se vratio. Kozara je bila dobro organizovana ali zbog vanfudbalskih radnji nismo izborili opstanak.
- Poslovica „Svugdje podji, svojoj kući dodji“ i kod tebe se obistinila na kraju karijere ?
Poslije Kozare vratio sam se u matični klub Borac gdje sam igrao zadnje tri godine, do kraja karijere. Imao sam ogromnu želju da zaigram za Borac. Da to nisam učinio vjerovatno bih ostao široj banjalučkoj javnosti relativno nepoznat, bez obzira što sam igrao u mnogim zemljama. Iako se po finansijskim i drugim uslovima na prvom mjestu izdvaja Rusija, period proveden u Borcu bi svrstao medju najdraže u karijeri. Borac je moj klub, Banjaluka moj grad tako da i oni teški uslovi, ispadanje iz lige, finansijske krize odlaze u zaborav.
- Kakv si imao odnos sa navijačima Borca ?
Izuzetno drago mi je bilo igrati pred našim navijačima. Uvijek sam davao maksimum pred Vulturesima. Igrao sam punim srcem kao da je nasuprot mene šampion Evrope a ne neka ekipa iz BiH. I ja sam kao mladić bio Vultures i znam koliko jedan navijač unosi sebe tokom navijanja za voljeni klub. Zato se nisam nikada štedio.
- Završio si igračku karijeru. Zašto ?
Mogao sam još igrati ali zbog nekih privatnih stvari odlučio sam da prestanem sa fudbalskom karijerom. Privatni posao mi omogućava trenutnu egzistenciju i prioritetan je u odnosu na fudbal.
- Da li planiraš povratak u fudbal, kao trener ?
Ostaću u fudbalu, to je sigurno. Najviše volim ovaj sport i ne mogu bez njega. Mislim da mogu pomoći mladima, da im imam šta prenijeti. Igrao sam sa dosta kvalitetnih fudbalera, bio veliki radnik i smatram da zaslužujem da ostanem u fudbalu. Pokušaću da radim sa mladima i da im prenesem stečeno iskustvo. Inače, pokušavam da pomognem našim banjalučkim igračima prilikom odlaska u inostranstvo. Imam dosta prijatelja u inostranstvu s kojima često kontaktiram i preko njih pokušavam da pomognem našim fudbalerima.
- Hoće li Borac ostati u Premijer ligi ?
Ostaće sigurno u ligi. Tu mu je i mjesto i uz malo više napora i htjenja Borac može biti u vrhu fudbala BiH.
- Šta uraditi da Borac bude medju najboljim BH ekipama ?
Nijedan klub se ne stvara preko noći. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je stvaranje ekipe znatno više od plaćanja i dovodjenja igrača. Da bi bio veliki, klub mora imati osnovne uslove za rad i postojanje. Tu prije svega mislim na mjesta za treniranje, smještaj igrača, opremu za treniranje, edukovanje kadra, stvaranje mladih igrača. To je temelj kluba. Mislim da ne treba mnogo mudrovati već da treba samo pogledati u dvorište kod komšija (Partizan, Crvena Zvezda, austrijske ekipe...) i vidjeće se šta je sve potrebno da bi jedan klub postao profesionalnim.
- Igrao si na mnogim pozicijama na terenu. Koja ti je najdraža ?
Igrao sam gotovo sva mjesta u ekipi. U Srbiju sam otišao kao špic. U Spartaku sam igrao špica i desnog bočnog igrača. Madjarski treneri su me angažovali kao napadači a Slovački kao špica i veznog fudbalera. U Rusiji sam nastupao u špicu i polušpicu, u Kozari i Austriji kao zadnji vezni a karijeru u Borcu sam završio kao štoper. Što se tiče najdraže pozicije mislim da sam najviše pružao na poziciji zadnjeg veznog. Medjutim, zbog komercijalnih razloga sam igrao na velikom broju pozicija u ekipi.
- Najsrećniji sportski trenutak ?
Pobjeda nad Spartakom u Moskvi 2-1. Poslije više decenija Krila Sovjetov su tada pobijedila Spartak. Takodje bih izdvojio trijumf Borca nad Sarajevom. Nakon prvog poluvremena gubili smo sa 2-0 a onda u drugih 45 minuta preokrenuli rezultat na 3-2. To je bila moja prva utakmica u dresu Borca i tada sam kao igrač prvi put osjetio stvarnu radost Borčevih navijača.
- Najteži sportski trenutak ?
Ispadanje Borca iz Premijer lige i poraz u finalu Kupa BiH od Modriča Maksime.
- Najbolji fudbaler Borca svih vremena ?
Starije igrače nisam posmatrao tako da ih neću posebno izdvajati. Pamtim generaciju koja je osvojila Kup Jugoslavije i tu ekipu bih cijelu izdvojio. Od novijih fudbalera mislim da su se najviše istakli Ljubojević, Marinović i Grujić.
- Trener od kojeg si najviše naučio ?
Čabrinović u Spartaku mi je dosta toga usadio na početku karijere. Zatim, Aleksandar Tarhanov iz Rusije koji je bio trener reprezentacije Rusije u tandemu sa selektorom Romancevim. Iz mladjih selekcija tu je Pelc. Smatram da sam sa dosta više boljih igrača igrao nego što me je trenera učilo.
- Izdvoji nam neka najpoznatija imena s kojima si igrao i protiv kojih si nastupao ?
Saigrači: Mitar Mrkela, Sergej Ignjaševič, Karjaka, Janjukov...
Protivnici: Kežman, Stanković, Kovačević, Titel, Greško, Karhan, Titov, Beščasni, Smertin, Radimov..
- Da li si posjetio naš sajt i mišljenje o njemu ?
Nisam ali u svakom slučaju podrška Vašoj ideji. Treba iskoristiti mogućnost koju daje internet jer to banjalučki sport zaslužuje.
- Poruka Banjalučanima ?
Bavite se sportom. Oni koji se bave i imaju želju da uspiju to će i uraditi.
P.Z.
Vulture Team
Banja Luka,februar, 2007. godine
