Razgovor s bivšim centarhalfom Borca, danas šefom stručnog štaba banjalučkog BSK-a
Ime i prezime: Željko Vranješ
Datum i mjesto rodjenja: 11.01.1967. godine u Banja Luci
Sport: Fudbal
Klubovi: Borac (Banjaluka), BSK (Banjaluka), Turkišspor (Njemačka), Radnički (Obrenovac), ČSK (Čelarevo), Laktaši (Laktaši)
Trenerska karijera: BSK (Banjaluka), Sloga (Trn)
- Fudbalski počeci ?
Kao i većina mojih vršnjaka želio sam da igram fudbal u Borcu. Kako bih ispunio tu želju odlučio sam da se zajedno s kolegama upišem u Borčevu pionirsku školu koju je tada vodio Ilija Miljuš. Nakon pionirske kategorije, bio sam medju talentovanim fudbalerima koji su prešli u juniore a ostatak je otišao u mladje juniore. Bila je to izuzetno talentovana generacija a izmedju ostalih činili su je: Babić, Mataja, Jakovljević, Lemić, Vesko Kovačević... 1985. godine potpisao sam stipendijski ugovor a potom otišao na odsluženje vojnog roka u Skoplje.
- Zanimljivo je da si u Skoplju trenirao s brojnim poznatim fudbalskim imenima ?
Da, s obzirom da sam služio vojni rok u Skoplju, uspio sam da preko Borca dogovorim, redovne treninge u Vardaru koji je tada imao sjajnu ekipu. Tako sam trenirao zajedno sa Pančevom, Stanojkovićem i ostalim prvotimcima Vardara iz Skoplja.
- Kad si se vratio iz vojske da li si ostao u Borcu ?
1987. godine vratio sam se u Borac i potpisao profesionalni ugovor. Medjutim jako malo sam igrao jer je to bila izuzetno kvalitetna ekipa koja je 4 godine zajedno igrala. Osim toga imao sam veoma jaku konkurenciju. Na mojoj poziciji su bili Bilbija i Lipovac tako da je bilo teško ući u prvi tim.
- Prelazak u BSK ?
Praksa u to vrijeme je bila da se igrači šalju na kaljenje u ostale gradske klubove. Tako sam i ja dobio novi klub-BSK. Trenirao sam s Borcem a igrao za BSK. Bilo je to 1988. godine kada je prvu ekipu vodio Dževad Agić-Agara. U sezoni 1989/90. u klub je došao Smileski i mi smo ušli u Medjurepubličku ligu, grupa Zapad. To je bila izuzetno jaka liga sačinjena od klubova iz BiH, Hrvatske i Slovenije. Da bih Vam približio snagu te lige reći ću da je u toj ligi, izuzev Dinama, Hajduka, Rijeke i Osijeka, igrala kompletna sadašnja prva liga Hrvatske i cijela sadašnja slovenačka liga. Izuzetno zanimljivo takmičenje, dosta dobrih utakmica. Medjutim BSK se zadržao samo jednu sezonu. Nakon prvog dijela bili smo peti na tabeli ali onda nam je rukovodstvo Borca zabranilo nastupe na Gradskom stadionu. Vratili smo se na naš stadion na Čaire i na kraju ispali. Bod nam je nedostajao da izborimo opstanak a kobno je bilo tadašnje «Miljanićevo pravilo»: penal-bod. Npr. Mariboru smo bježali desetak bodova ali su nas ponajviše zahvaljujući tom pravilu pretekli na tabeli. Bio sam standardan prvotimac u BSK-u čiji su dres tada još nosili: Bane Kukolj, Jozo Topalović, Barišić, Salamić, Šašivarević... Ono što je zanimljivo da je prvi dio sezone za BSK igrao i Kime Marjanović te je u tom dijelu bio najbolji strijelac. U BSK-u sam se zadržao još pola sezone i onda je uslijedio odlazak u Njemačku.
- Otkud u Njemačkoj i koja je to bila liga ?
U Njemačkoj je živio moj tetak. Otišao sam kod njega i on mi je sredio da odigram njihovu ligu malog fudbala. U medjuvremenu iz njemačkog trećeligaša Turkišspora bili su zainteresovani za mene tako da sam postao njihov član. Igrao sam za ovaj klub 3,5 mjeseca nakon čega sam se vratio u Banjaluku.
- Put te potom odveo u Srbiju ?
U Banjaluci sam bio godinu dana. Dobio sam poziv za rezervu i u vojsci sam proveo do septembra 1992. godine. Onda sam odlučio da odem iz vojske, uzeo sam papire i otišao u Radnički iz Obrenovca koji se borio za opstanak u 2. ligi. Tadašnji trener Radničkog Srbo Markušević je od Borca tražio da mu ustupe golmana i centarhalfa a ljudi iz Borca poslali su mene i golmana Babića. Namjera Markuševića je bila da odigramo tri utakmice u prvom dijelu sezone u kojima je Radničkom bila potrebna jedna pobjeda kako bi sačuvali šanse za opstanak. Odigrao sam dvije utakmice i ostvarili smo željenu pobjedu. Rukovodstvo ekipe iz Obrenovca bilo je zadovoljno mojim igrama tako da sam produžio saradnju na još šest mjeseci. Na kraju smo uspjeli da izborimo opstanak u 2. ligi.
- Sljedeća fudbalska stanica je Čelarevo ?
U ČSK-u iz Čelareva proveo sam 4,5 godine. ČSK je bio član Treće lige SR Jugoslavije i svake godine se borio za ulazak u viši rang. Kako su beogradski klubovi imali jak uticaj nama je tek u trećem pokušaju pošlo za rukom da se plasiramo u 2. ligu. Taj period je bio izuzetno dobar. Imali smo dobre uslove za rad, iza nas je stajala Pivara tako da je bila milina raditi. Plasman u drugu ligu je bio kao šlag na tortu.
- Poslije Čelareva vratio si se u Banjaluku. Zašto ?
Došao sam u Banjaluku na odmor i dobio poziv od Borca da obučem crveno-plavi dres. Odlučio sam da ostanem. Bila je to zima 1999. godine. Šest mjeseci sam proveo u Borcu a na kraju te sezone bili smo treći. Koliko se sjećam prvak je bio Rudar iz Ugljevika. Nakon trećeg mjesta nisam želio da produžim saradnju. Došlo je do raspada ekipe a čak 13 igrača je napustilo Borac. Ja sam se vratio u BSK koji je te godine postao prvoligaš RS. Za BSK sam još nastupao 4 godine i u 35. godini odlučio prestati igrati fudbal. Medjutim 15 dana pred početak prvenstva zvali su me iz Laktaša koji su bili trećeligaš RS da ih pojačam. Prihvatio sam ponudu i nisam pogriješio. Iz Treće lige smo za dvije godine stigli do Prve lige RS. S obzirom da sam tada već paralelno radio kao trener u BSK-u (mladje kategorije i pomoćnik šefu tručnog štaba) nisam mogao izdržati taj tempo i u 38. godini završio sam igračku karijeru.
- Trenerska karijera ?
2000. godine počeo sam s mladjim kategorijama BSK-a a tri godine kasnije prvi put sam radio s prvom ekipom. Bio sam pomoćnik Vukši a potom i Smileskom. Zatim sam jednu polusezonu zajedno sa Zoranom Maleševićem vodio BSK da bi onda 2004/05 prešao u Slogu iz Trna gdje sam samostalno bio šef stručnog štaba. Uveo sam Slogu iz Druge u Prvu ligu RS. U ovoj sezoni sam pet kola predvodio s trenerske klupe fudbalere Sloge da bi se onda vratio u BSK gdje sam i danas trener prvog tima ali i mladjih kategorija.
Inače 2005. godine položio sam za trenersku "A" licencu.
- Kakve su ambicije BSK-a u nastavku sezone ?
Cilj pred početak sezone je bio opstanak u Prvoj ligi RS i realno je da smo taj cilj već obezbjedili nakon prvog dijela šampionata. Sada smo sebi postavili drugi cilj a to je formiramo ekipu za naredne godine i da forsiramo što više mlade igrače. Naravno, pokušaćemo i da zadržimo neke iskusnije fudbalere.
- Kako je raditi u BSK-u ?
Izuzetno teško. Sve se bazira na entuzijazmu. Struje nemamo, vodu imamo ali isključivo hladnu. Onda možete zamisliti kako je bilo trenirati na ovim niskim temperaturama. Teren je veoma loš a otežavajuća okolnost je što nam rukovodstvo Borca nije dozvolilo da početak drugog dijela prvenstva odigramo na Gradskom stadionu uz obrazloženje da žele da sačuvaju teren. BSK je samo gradski klub na papiru jer gotovo da nemamo nikakve podrške od Gradske uprave.
- Perspektiva BSK-a ?
Kakvo je trenutno stanje u privredi i državi teško je očekivati neke značajnije pomake. Vidjećemo šta će biti kada se uvede novi Zakon o sportu. Moram da naglasim da BSK imama sjajan podmladak. Bez obzira na veoma loše uslove za rad bilježe se odlični rezultati. Kadeti su drugi u prvenstvu BiH, a juniori treći. Ono što daje značaj ovom rezultatu je podatak da u kadetskoj selekciji BSK-a ima 20 dječaka a u Borčevoj čak 60.
- Saradnja BSK-a i Borca ?
Kad Borcu nešto treba saradnja je perfektna a kad nama nešto treba onda se sve mijenja i u Borcu se tada ponašaju najblaže rečeno bahato prema nama.
- Da li se u budućnosti vidiš kao trener Borca ?
Čovjek bez ambicije bolje da ne živi. Svakako da mi je želja da radim u kvalitetnijem klubu od BSK-a bez obzira kako se on zove.
- U mladjim igračkim danima operisao si preponu. Možeš li se prisjetiti toga ?
Operisao sam preponu kad je Borac uzeo Kup Maršala Tita. Poslije utakmice 1/8 finala Borac-Jedinstvo Bihać uslijedila je operacija. Na četvrtfinalnoj utakmici protiv Osijeka sjedio sam na klupi a za vrijeme prvog susreta polufinala Kupa, Vojvodina-Borac u Novom Sadu, bio sam na operaciji u Batajnici. Potom sam pobjegao s operacije kako bih gledao revanš i nisam požalio jer sam na snijegu vidio najbolju partiju Borca svih vremena. Da ćemo eliminisati šampionski tim Vojvodine niko se nije nadao.
- Najsrećniji trenutak ?
Pobjeda BSK-a nad Borcem 3-2. Već nakon prvih 15 minuta vodili smo 3-0 i totalno smo razbili Borac.
- Najteži trenutak ?
Zadnjih godina BSK je nekako tavorio. U tim godinama teško mi je pao poraz od Borca 2-1. Na toj utakmici stalno smo pritiskali Borac a onda je Đurđević ni kriv ni dužan glavom s 19 metara postigao gol i donio pobjedu Borcu. Ovaj poraz teško mi je pao jer lopta jednostavno nije htjela u gol.
- Najbolji banjalučki fudbaler svih vremena ?
Abida Kovačevića sam gledao malo tako da ne mogu o njemu puno govoriti. Cijela ona generacija koja je osvojila Kup SFRJ zaslužuje veliku pažnju. Koga god da izdvojim zaslužio bih to. Ipak moje prvo ime je Božur Matejić. I kasnije su Borčev dres nosili kvalitetni fudbalera poput Indjića, Mišea.
- Anegdota ?
U fudbalu je uvijek bilo „dogovorenih“ utakmica. Prisjetiću se jedne iz Borčevih drugoligaških dana. 1988. godine nastupali smo u 2. ligi SFRJ i gostovali smo u Vrbasu kojem su trebali bodovi. Sve je bilo dogovoreno, medjutim, situacija se počela komplikovati kada je Suljo Beširević s 35 metara pogodio gol i doveo nas u vodjstvo. Vrbas je nastavio napadati ali jednostavno lopta u gol nije htjela. Kako bi se stvar spasila i otišla u očekivanom smjeru mi smo u posljednjih pet minuta napravili dva penala a Vrbas je na kraju trijumfovao s 2-1.
- Da li si čuo za ovaj sajt ?
Jesam čuo za njega od Zorana Dragišića ali ga nisam posjećivao. Ideja je dobra. Ako već ne možemo preko takmičenja u Evropu onda makar preko interneta da budemo prisutni u Evropi i Svijetu. Možda se nadje negdje neki Mandarić pa uloži novac i u banjalučke fudbalske klubove.
PZ
Banja Luka, mart, 2006.
Vultere Team
