Ime i prezime: Slavoljub Stojanović
Datum i mjesto rođenja: 14.09.1963., Čardak (Zavidovići)
Sport: fudbal
Klubovi: Rade Ličina (Banjaluka), Krivaja (Zavidovići), BSK, Borac, Partizan (Čelinac)
Klubovi - mali fudbal: Kutina, reprezentacija BiH, reprezentacija Beograda
Trenerska karijera: Omladinac, Naprijed, Mladost (Kotor Varoš), Borac, Škola fudbala Partizan (Banjaluka)
- Kada ste počeli da se bavite fudbalom ?
Sa 15 godina sam se počeo aktivno baviti fudbalom u Krivaji iz Zavidovića. Nakon jednog školskog takmičenja tražili su me iz sarajevskog Željezničara i to je uticalo da uplovim u fudbalske vode. Velikog uticaja, da se baš opredjelim za ovaj sport, imao je i moj rođeni brat koji je igrao za ljubljansku Olimpiju.
- Kada ste došli u Banjaluku ?
1982. godine sam se preselio u Banjaluku. Uključio sam se u rad kluba Rade Ličina. Za tri godine smo preskočili tri ranga takmičenja i u to vrijeme smo bili najbolja ekipa u Banjaluci. Pobjeđivali smo BSK, Borac... Ekipa je uglavnom bila sačinjena od studenata, a od igrača bih izdvojio Bihorca (kasnije bio kapiten Rudar Prijedora), Miljkovića (otišao u Osijek), Anušića (igrao u francuskom Kanu)...
- Gdje ste potom prešli ?
Otišao sam u BSK. Tu smo dvije godine zaredom bili šampioni Republičke lige Bosne i Hercegovine, tako da smo obezbjedili plasman u Međurepubličku ligu Jugoslavije. Bio je to sjajan period. Poslije epizode u BSK-u, napustio sam fudbal i posvetio se tzv. malom fudbalu.
- Je li to bila konačna odluka da napustite veliki fudbal ?
Profesionalno sam igrao mali fudbal za Kutinu, ali sam se nakon tri godine vratio u Banjaluku i zaigrao za Borac. To je bilo 1988. godine. Potom sam prešao u Partizan iz Čelinca, pa se ponovo 1991. godine vratio u Borac. Tada je rat već izbio i odlučio sam da zauvijek prestanem igrati ’veliki’ fudbal. Maksimalno sam se posvetio ’malom fudbalu’.
- Iz današnje perspektive da li ste mogli napraviti više u Borcu i uopšte u velikom fudbalu ?
Čini se da sam mogao napraviti veću, značajniju karijeru. Međutim, meni je prvenstveno cilj bio da završim fakultet. Tada nije bilo mnogo razumijevanja za moje studentske obaveze i to je jedan od glavnih razloga što nisam napravio kvalitetniju karijeru u velikom fudbalu.
- Zato ste sve nadomjestili u ’malom fudbalu’ ?
Igrajući profesionalno ’mali fudbal’ za Kutinu bio sam šampion bivše Jugoslavije tri puta. Bili smo mini reprezentacija Jugoslavije. Veliko zadovoljstvo je bilo igrati sa takvim znalcima. Osim Kutine nastupao sam i za selekciju grada Banjaluke, s kojom sam postao studentski šampion ex Jugoslavije. Tako smo jedini, uz rukometaše, donijeli Banjaluci titulu sa jugoslovenske Univerzijade.
- Do kada ste igrali ’mali fudbal’ ?
1998. godine sam prestao igrati ’mali fudbal’. Interesantno je da sam te godine odigrao 88 utakmica na turnirima bez poraza i da sam osvojio 10 turnira širom Bosne i Hercegovine. Zbog toga su me nazvali ’kaznenom ekspedicijom’.
- Jeste li više voljeli, mali ili veliki, fudbal ?
Veću pažnju i ljubav poklanjao sam malom fudbalu u kojem sam napravio sjajan fudbalski imidž. Bio sam poznat, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije, već i na međunarodnoj sceni, posebno u Austriji. Kutina je bila izuzetna profesionalna ekipa, a u tom timu između ostalih igrao je i Miralem Zjajo koji je nastupao za Crvenu Zvezdu, Dinamo i u Švajcarskoj. Inače, u toj ligi ex Jugoslavije u malom fudbalu igrali su istinski majstori malog fudbala poput Vignjevića, Petrovića, Mohora...
- Često ste nastupali na turniru u Boriku. Kako ste njemu prilazili ?
Po statističkim podacima jedan sam od najuspješnijih igrača malog fudbala na turniru u Boriku. 11 godina sam zaredom sam bio u završnici, 2 puta sam osvojio turnir, 4 puta sam bio drugoplasirani, 4 puta trećeplasirani i jednom sam zauzeo četvrto mjesto. Jedan sam od rijetkih koji je bio najbolji igrač i najbolji strijelac turnira u Boriku.
- Šta mislite o današnjem turniru u Boriku ?
Ovaj sistem je odavno prevaziđen. Potrebno je prilagoditi pravila igre pravili UEFE i FIFE. Takođe, potrebno je izvršiti i ostale promjene kako bi se povećao broj seniorskih ekipa. Npr. dok sam ja igrao jedne godine u Boriku nastupile 464 seniorske ekipe, a ove godine nešto više od 50-ak.
- Pratite li dešavanja u Borcu ?
Iskreno rečeno, distanciran sam od dešavanja u Borcu. Radujem se uspjesima kluba i žao mi je što Borac nije postao ozbiljan i standardan sportski i fudbalski činilac, ne samo u Banjaluci i BiH, već i šire.
- Da se sada posvetimo trenerskoj karijeri. Kada ste se počeli baviti trenerskim poslom ?
1994. godine sam uplovio u trenerske vode kao pomoćni trener u FK Omladinac. Bio sam u Omladincu nekoliko sezona i na moju veliku radost napravili smo najveći uspjeh u istoriji kluba osvajanjem četvrtog mjesta u Prvoj ligi RS.
- Kako je dalje tekla trenerska karijera ?
Potom sam u sezoni 1998/99 prešao u Naprijed gdje sam bio šef stručnog štaba. Bio sam na kormilu Naprijeda dvije godine. U jesenjem dijelu smo bili šampioni, a na kraju drugoplasirani u Drugoj ligi RS. Bila je to ubjedljivo najmlađa ekipa u ligi. Od 21. registrovanog fudbalera čak njih 18 su bili mlađi od 19 godina.
- Potom je uslijedila pauza.
Da, pauzirao sam jer sam studirao Višu školu za sportske trenere u Beogradu. Po statistici do 2000. godine, kada sam diplomirao, bio sam najbolji student svih vremena na toj Višoj školi u Beogradu.
- Šta ste radili po povratku u fudbal ?
Preuzeo sam na kratko Omladinac, a potom uveo Mladost iz Kotor Varoši u viši rang takmičenja.
- Kada ste preuzeli Borac ?
U Borac sam prešao 2003. godine. Dvije godine sam bio šef stručnog štaba Omladinske škole i 8 mjeseci šef stručnog štaba prve ekipe. Karakteristično je da sam istovremeno bio i trener kadetske selekcije Borca koja je te godine ostvarila fantastičan uspjeh–ostvarila je sve pobjede u ligi Bosne i Hercegovine. Škola fudbala Borca je bilježila sjajne rezultate. Bili smo šampioni lige BiH, grupa Zapad. Što se tiče seniorske ekipe, tih 8 mjeseci je bio najteži period u istoriji Borca. Naš osnovni cilj je bio da spasimo klub od gašenja.
- Sada ste u Školi fudbala Partizan iz Banjaluke. Jeste li zadovoljni radom, rezultatima ?
2005. godien sam osnovao Školu fudbala Partizan iz Banjaluke. Prezadovoljan sam radom, odzivom, rezultatima... Bili smo šampioni Banjaluke za godište 1994. Možemo da se podičimo da smo pobijedili novosadsku Vojvodinu, beogradski Partizan, Varteks iz Varaždina, Bežaniju, sve klubove oko Banjaluke... Uglavnom rezultati su fenomenalni.
- Kakvi su planovi u budućnosti ?
Plan je da s klubovima, s kojima smo potpisali ugovor o saradnji, riješimo gorući problem, a to je infrastruktura. Takođe, planiramo da primimo još kvalitetnih trenera i da uzmemo učešće na svim jačim turnirima na prostoru bivše Jugoslavije i šire.
- Najsrećniji sportski trenutak ?
Kada sam na pozivnom TV turniru u Austriji, u finalu protiv legendi austrijskog fudbala (Prohaska, Hercog, Ogris...) odlučio finalni meč. Pri rezultatu 2-2, 20 sekundi prije kraja golman mi je bacio loptu, uzeo sam je pod dres i postigao evrogol volejom. Riješio sam finale i pobjednika turnira. Proglašen sam i za najboljeg igrača turnira.
- Najteži sportski trenutak ?
Kada sam povrijedio koljeno zbog kojeg sam morao da prekinem aktivno igranje fudbala.
- Idealni tim Borca svih vremena ?
Za mene je to generacija fudbalera iz 1988. godine, koja je osvojila Kup Jugoslavije. Družio sam se sa njima. Bili su odlični fudbaleri, momci, drugari...
- Najbolji igrač Borca svih vremena ?
Abid Kovačević, bez dileme.
- Najbolji trener u istoriji Borca ?
Ne bih nikoga izdvajao jer su svi ostavili nekakav utisak u klubu.
- Čime se još bavite osim što trenirate dječake ?
Uporedo sa sportom radim i odgovorne poslove, kao što je posao pomoćnog direktora u Poreskoj upravi.
- Da li ste posjećivali našu internet stranicu ?
Nisam, ali ću to sada sigurno učiniti.
- Poruka Banjalučanima ?
Bavite se sportom. Priključite se organizovanom radu po klubovima. Roditeljima bi poručio da odvoje djecu od ulice, a gradu Banjaluci i svima onima koji imaju načina poručio bi da pomognu u stvaranju adekvatne infrastrukture, a kao posljedica doći će rezultati.
PZ
Banja Luka, mart, 2008.
Vultere Team
