Ime i prezime: Milan Stanivuković
Datum i mjesto rođenja: 11.01.1972., Banjaluka
Sport: fudbal
Karijera: Borac (Banjaluka), Bečej, Elan (Srbobran), Kozara (Gradiška), Omladinac (Banjaluka), Vrbas (Banjaluka), BSK (Banjaluka)
- Fudbalski počeci ?
Počeo sam trenirati u Krajini iz Rosulja sa 12 godina. 1988. godine me ne trening odveo moj kolega. Bio sam talentovan, a u pionirima sam igrao kao desno krilo. Počeo sam se tada družiti sa Benićem, koji mi je sada kum, i na njegov nagovor sam prešao trenirati u Borac.
- Kada si prešao u Borac ?
1990. godine sam stigao na Gradski stadion. Prošao sam sve uzrasne selekcije u Borcu. Igrao sam za prvi tim, dok je Borac nastupao po Srbiji. Bili smo članovi Druge lige SR Jugoslavije. Borili smo se za opstanak. Bilo je izuzetno naporno jer smo stalno bili na točkovima, na putovanjima.
- Do kada si nosio dres Borca ?
Početkom rata ispali smo iz Druge lige SRJ. Bila je velika dilema šta će se dešavati. Vratili smo se u Banjaluku i nastavili sa takmičenjima u Republici Srpskoj. 1996. godine igrao sam sve do utakmice u Kupu RS, do finala sa Rudar Prijedorom.
- Zašto nisi igrao tu utakmicu koja je odigrana pred prepunim tribinama Gradskog stadiona ?
Dobio sam ponudu od FK Bečej gdje sam otišao na probu. Zadovoljio sam rukovodstvo Bečeja i tamo ostao dvije godine. Bio je to odličan period. Trenirali su me vrhunski treneri poput: Okuke, Ivezića, Krsmanovića, Savića... Natsupali smo u Prvoj ligi SR Jugoslavije. Zahvaljujući osvojenom četvrtom mjestu u šampionatu igrali smo kvalifikacije za Kup UEFA. Uglavnom rado se sjećam tog perioda jer je Bečej bio odlično organizovan, reklo bi se, na najvišem nivou. U Bečeju sam stekao i dosta prijatelja.
- Gdje si onda nastavio karijeru ?
Godinu dana bio sam pozajmljen Elanu iz Srbobrana koji se takmičio u Drugoj srpskoj ligi grupa Vojvodina. Cilj nam je bio vrh tabele i na kraju smo zauzeli četvrto mjesto. Bila je to veoma iskusna ekipa u kojoj sam se dobro snašao.
- Jesi li imao ponuda od drugih ekipa ?
Imao sam ponudu od Hajduka iz Kule. Međutim, problem je predstavljalo obeštećenje Bečeja. U međuvremenu počelo je bombardovanje an Srbiju i odlučio sam da se vratim u Banjaluku.
- Kako je izgledao povratak na Gradski stadion ?
1999. godine vratio sam u Banjaluku. Za Borac sam zaigrao od 8.kola i igrao sve do kraja šampionata. Grčevito smo se borili za opstanak i na kraju smo uspjeli u svojim namjerama. Dao sam veliki doprinos u borbi za opstanak jer sam postigao nekoliko ključnih golova.
- Potom si se preselio u Gradišku.
Sljedeće 2000. godine prešao sam u Kozaru iz Gradiške. Za Kozaru sam nastupao 7 mjeseci. Trenirao me je Borče Sredojević. Međutim, poslije toga sam se vratio ponovo u rodni grad i dogovorio saradnju sa Omladincem. Takmičili smo se u Drugoj ligi Republike Srpske. Formirana je ekipa čiji cilj je bio plasman u Prvu ligu RS. Osim toga igrali smo zapaženo i u Kupu RS i BiH. U Kupu BiH stigli dmo četvrtfinala. Eliminisali smo Čelik pobjedom u Zenici od 3-2 a potom smo ispali od Širokog Brijega. U Kupu RS dogurali smo do polufinala gdje nas je eliminisao Boksit iz Milića.
- 2002. godine uslijedio je novi povratak u Borac. Kako je bilo tada ?
Dobio sam poziv iz Borca i 2002. godine sam prešao na Gradski stadion. Pod vođstvom Zorana Smileskog smo izborili plasman u Premijer ligu BiH. Međutim, kada se činilo da je klub ponovo stabilizovan i da sam se ustalio u ekipi, na moju nevjericu, iz Borca su me otjerali Slobodan Karalić i Stojan Malbašić. To je bio kraj mog angažmana u Borcu.
- Ta klackalica sa ekipama dovela te ponovo u Gradišku.
Da, otišao sam u Kozaru koju je u Premijer ligi BiH predvodio Cvijetin Blagojević. Sa zadovoljstvom sam bio godinu dana u Gradišci. Ispali smo iz Premijer lige BiH zbog velike mućke Brotnja i Glasinca. Imali smo odličnu ekipu ali se u takvim uslovima jednostavno nije mogao izboriti opstanak. Poslije toga sam odlučio da napustim fudbal.
- Zašto ?
Svega mi je bilo dosta a počeo sam i da studiram. Međutim, to ljeto me je zvao Vrbas i prihvatio sam da im pomognem. Igrao sam šest mjeseci za Vrbas a onda prešao u BSK gdje sam i danas. S BSK-om sam izborio opstanak u Prvoj ligi RS a u zadnje vrijeme sam i najbolji strijelac kluba. Sad nam je cilj da budemo pri vrhu tabele. Imamo mladu ekipu koja će tek u budućnosti napredovati. Što se tiče mog ličnog angažmana, u BSK-u sam pomognem mladićima a usput i da održavam kondiciju jer pored aktivnog igranja sudim i mečeve u Drugoj ligi RS.
- Najbolji trener u karijeri ?
Dragan Okuka jer je osim fudbalskog znanja i dobar čovjek. Takođe bih izdvojio Iliju Miljuša jer je trener koji ima dušu, koji osjeća sve na terenu.
- Najsrećniji trenutak ?
Ima ih više. Postignut evrogol u Širokom Brijegu u četvrtfinalu Kupa BiH. Odlazak u Bečej sa 18 godina. Izdvojio bih i prelazak iz juniora u prvi tim Borca. Bilo je to 1994. godine.
- Najteži trenutak ?
Ispadanje Kozare iz Premijer lige BiH. Ta ekipa je zaslužila mnogo viši plasman ali zbog zakulisnih radnji nismo došli do izražaja.
- Odnos s navijačima ?
Jedno vrijeme imao sam prozivke sa tribina jer sam, dok sam igrao za Omladinac, dao Borcu gol u Kupu BiH zahvaljujući kojim je Omladinac eliminisao Borca. Sve je bilo spremno za meč Borca sa Čelikom, u narednoj rundi takmičenja u Kupu BiH, ali sam Borcu raspršio snove. Međutim, kasnije se sve izgladilo a sa jednim od tadašnjih vođa Vulturesa, Željom Vukićem, sam postao kum. Inače, Vulturesi su uvijek davali podršku igračima Borca i među najboljim su navijačkim grupama u BiH.
- Da li si posjetio našu internet stranicu ?
Jesam. Drago mi je što ste se dosjetili da organizujete ovakvu stranicu jer omogućuje Banjalučanima u svijetu da se podsjete starih dana ali i da zavire u sadašnja banjalučka sprotska zbivanja.
- Poruka Banjalučanima ?
Banjaluka mora da bude nosilac sporta u RS i BiH. Banjalučani treba da shvate da sport odvlači djecu od ulice i droge i da zato treba da podrže sportske aktivnosti u gradu. Banjalučki sport ne zaslužuje ovakvu sudbinu kakvu sada proživljava.
P.Z.
Banja Luka, novembar, 2007.
Vulture Team
