Ime i prezime: Boško Stanišljević
Datum i mjesto rođenja: 06.01.1948., Zagreb
Sport: fudbal
Funkcija: trener FK Krajina, rukovodilac SD Borik, osnivač turnira u malom fudbalu u Boriku
- Prije nego što ste stigli u Banjaluku, promijenili ste mnogo gradova.
Otac mi je bio vojno lice tako da smo mnogo mijenjali sredinu. Zagreb – Čačak – Sremski Karlovci – Ruma – Bosanska Gradiška – Banjaluka. To je moj put. U Banjaluci sam od 1962. godine.
- Kojim ste se sportovima bavili ?
Prvo sam počeo da treniram boks. Bilo je to u Rumu, u prvom razredu Osnovne škole. Bio sam član pionirske selekcije BK Slovan iz Rume. Nakon boksa igrao sam fudbal. Prvo sam malo kao junior nastupao u Kozari iz Bosanske Gradiške, da bi kratko igrao za Želju i onda 1971. godine stigao u Omladinac. Prije toga sam odslužio vojni rok. Poslije Omladinca bio sam član Triglava iz Kranja za koji sma igrao od 1972. do 1976. godine. Poslije Kranja vratio sam se u Banjaluku, u Udarnik. Bio sam trener svih selekcija u Udarniku, sadašnjoj Krajini, a od dječaka koji su kasnije postali prvotimci Borca tu su Benić, Stanivuković... Znali smo pobjeđivati Borac, a onda bi nam Borac uzeo 4-5 igrača.
- Od kada radite u dvorani Borik ?
Od 1976. godine, preko KAB-a, sam počeo raditi u Sportskoj dvorani Borik. Poslije 6-7 mjeseci honorarnog rada, 1977. godine sam se i zvanično zaposlio u dvorani Borik i to zahvaljujući pokojnom Milanu Prletu Tošiću i Momi Joksimoviću.
- Utisak iz dvorane Borik ?
Prelijep dio života sam proveo u dvorani Borik. Odnosio sam se ka dvorani kao prema vlastitoj kući. Vidio sam sve što se moglo vidjeti u banjalučkom sportu, svakakve sportske veličine... i to je veliko životno bogatstvo.
- Koje sportske događaje i atmosfere posebno pamtite ?
Dosta toga pamtim. Npr. izdvojio bi bokserski meč Beneš – Koen, zatim Evropsko prvenstvo za košarkašice, meč Partizan – Bosna u finalu Kupa Radivoja Koraća... Veći fanatizam od Marjanovog ne pamtim. Baš kada se oporavio od hepatitisa, trenirao je maksimalno, pa je znao nakon treninga da povraća i nešto crno, kao krv. Znao je da po 4-5 sparing partnera prebije na treningu.
Na meču Škaro – Josipović prvi put sam se prepao da će se nešto desiti u stampedu, u toj gužvi. Međutim, nijedno staklo nije bilo razbijeno, niko nije bio povrijeđen.
Jedna od boljih atmosfera je bila na utakmici Borac – Cibona, sa Draženom Petrovićem, kada je Skaka donio pobjedu Borcu u posljednjim sekundama. Takođe, košarkaška utakmica Partizan – Bosna u finalu Kupa Koraća je donijela nezaboravan ambijent. Dvorana je bila puna, a zbog velike vlage 7-8 ljudi je palo u nesvijest. Dosta Sarajlija je bilo, a atmosfera prelijepa. Sve utakmice košarkaša Borca u Evropi su posebne. Protiv Benstona je bilo 7 hiljadala ljudi, a više 3500 ljudi je stajalo.
- Koju posjetu u dvorani Borik izdvajate ?
Najveća posjeta, koja je ikada zabilježena u dvorani Borik, je na bokserskom meču Slavija – Pula, odnosno, duelu Josipović – Škaro. Prodato je 8600 karata. Što se tiče estradno – komercijalnih događaja izdvojio bi koncert ’Riblje Čorbe’, 1994. godine, kada je bilo više od 10 hiljada ljudi. Izvan dvorane ostalo je više od 4 hiljade ljudi.
- Koji susreti su bili ekscesni ?
Bilo je i takvih utakmica. Jedan od njih je duel rukometaša Borca i Crvene Zvezde kada je predsjednik UP Crvene Zvezde bio Butulija. Tada su se potukli Štrbac i igrači na izlazu s parketa.
- S kim ste ostvarili prisne kontakte ?
Družio sam se malo više sa Zlajom Arnautovićem. Sa svima sam ostao u izuzetno korektnim odnosima. Jedino ko me je razočarao, kada je prešao u Igokeu, je Zirojević i od tada ne pričam sa njim.
- Da pređemo na turnir u malom fudbalu čiji ste jedan i od osnivača.
Ideja o organizaciji turnira potekla je od Duleta Crnogorca i Mome Joksimovića, a dobro je prihvaćena kod pokojnog Prleta Tošića. Ispočetka je bio amaterski turnir i dugo godina je trajao sve do aprila. Sad kad se turnir komercijalizovao skraćeno je trajanje i imamo 1,5 mjesec za organizaciju turnira. Ranije nismo imali novca za nagrade, pa smo se dovijali na razne načine da nagradimo ekipe. Tako smo jedne godine, na moj prijedlog, pobjednički sastav nagradili sa 11 bicikla. Kasnije smo dijelili šampionima novac čime smo dobili na kvalitetu i profesionalizmu. Sve što je u Jugoslaviji valjalo i igralo mali fudbal, dolazilo je u Banjaluku.
- Koliko je najviše ekipa učestvovalo na jednom turniru ?
Jedne godine bilo je blizu 500 ekipa na turniru. Međutim, tada su kotizacije bile jeftine, a vladala je i velika euforija. Znalo je da se iz jedne ulice prijave dvije ekipe, a Romi su npr. imali čak četiri ekipe.
- Koji turnir posebno pamtite ?
Pamtim gotovo sve turnire. Izdvojio bi turnir kada su Karioke osvojile. To je bilo fenomenalno. 6 hiljada ljudi je prisustvovali susretu. Karioke su dobile Jugoprogres, a Kime Marjanović je dao 5 komada. Padali su golovi iz mrtvog ugla, dvorana je bila na nogama. Bilo je to 1988. godine.
- Anegdote u vezi turnira ?
Istakao bi turnir 1989. godine kada su u finalu igrali Ahbabi i Petar Drapšin. Ekipa ’Petar Drapšin’ je poveo sa 2-0, a u dvorani je bilo ludilo. Naime, Ahbabi su bili iz Prnjavora i kompletnu jednu tribinu ispunili su navijači iz Prnjavora. Na drugoj tribini je bila raja iz Banjaluka koja je navijala za vojsku, inače, članove ’Petra Drapšina’. Na kraju su osvojili turnir Ahbabi, a sav novac koji su zaradili potrošili su u kafani čašćavajući slučajne prolaznike. Takođe je zanimljivo bilo kada je ’Milka’ osvojila titulu. Platio je sve igrače iz Srbije koji su na kraju osvojili 10 hiljada maraka. Titula je proslavljana u hotelu San, a interesantno je da je gazda sve pare potrošio na muziku, tako da igrači ništa nisu zaradili.
- Koje majstore malog fudbala bi istakao ?
Bilo ih je zaista mnogo. Veliki majstor fudbala je Božur Matejić, a poslije njega tu je i Mile Simeunović. Igrali su brojni istinski znalci malog fudbala poput Vučićevića za Jugoprogres. Jedne godine u istoj ekipe su igrali Meho Kodro, Rahimić, Elvir Bolić, Đurasović... to su bili veliki majstori malog fudbala. Ove godine pojavio se i momak iz Mostara, Suton, koji fantastično igra mali fudbal.
- Najveća posjeta na turniru ?
Poslije rata smo na jednoj utakmici prodali 4600 karata. Uz to neki su ulazili sa sezonskim kartama, a mnogi su sjedili iza gola.
- Planirate li promjene pravila ?
Ne treba mijenjati nešto što je dobro. To je naša deviza. Interesantnija su naša pravila od pravila futsala, odnosno, 4+1. I čuvena Kutija šibica ide na igru 5+1, a trebalo bi da, kao i u Boriku, povećaju gol za 1 metar. Trudimo se da zaštitimo igru i fudbalera tako da mislim da je na našem turniru fudbaler zaštićeniji od igrača na futsalu.
- Šta je sa nagradnim fondom ?
Za sada je bio dobar nagradni fond. Ove godine razmišljamo da ga poboljšamo i tako privučemo jš više kvalitetnijih ekipa. Inače, na našem turniru nastupilo je mnogo reprezentativaca ex YU država u malom fudbalu. Gazde ne žale novac za majstore, pa je tako vlasnik ’Markonea’, za Milu Simeunovića platio avion na relaciji Moskva – Zagreb, a potom i taxi od Zagreba do Banjaluke.
- Proteklih godina dosta ekipa mlađih uzrasnih kategorija učestvuje na turniru.
Što se tiče djece to je nešto na šta smo posebno ponosni. Na moju inicijativu od prije nekoliko godina razdvojene su uzrasne kategorije, tako da se turnir održava u 7-8 kategorija. Ljudi sa strane nas hvale za takav poduhvat i posebno cijene turnir u kategorijama pjetlića i pionira.
- Najsrećniji i najteži trenutak ?
Kada se završi turnir imam posebno olakšanje tako da mi je to najsrećniji trenutak. Najteži trenuci su prvi dan, odnosno, žrijebanje ekipa i zadnji dan, odnosno, finalne utakmice po kategorijama. Ostalo je rutina. Naravno, svi u dvorani Borik maksimalno rade kako bi turnir bio vrhunski, a istakao bi posebno Tešića koji je uz mene jedan od stubova turnira.
- Poređenje sa prijeratnim turnirima ?
Sve je devalvirano. Komercijalizacija na turniru je počela kada je Slavko (Roguljić, op.p.) počeo da dovodi Vučićevića, Ćetojevića i ostale reprezentativce Srbije i Crne Gore u malom fudbalu. Puno ekipa gube volju da se takmiče kada vide sastave ekipa, ali to je profesionalizam u kojem nema milosrđa. Pobjeđuju najbolji.
- Sadašnji navijači na turniru ?
Nijedna ekipa u Boriku nema svoje navijače, ali svaki dobar potez je nagrađen, nezavisno ko je to uradio. Više nema euforije kao nekada.
- Šta biste još izdvojili u vezi turnira ?
Ono što meni upada u oči jeste slab rad s mlađim kategorijama u Banjaluci. Naš turnir uglavnom osvajaju ekipe iz provincija, iz okoline. U Banjaluci ne mogu napraviti ekipu koja će stići do kraja. Treba se malo zamisliti šta je razlog za takve rezultate. Inače, ti dječaci iz okoline su mnogo kulturniji, a posebno se izdvajaju djeca iz Bosanske Gradiške i Čelinca.
- Da li ste posjećivali naš sajt ?
Nisam, ali ću to svakako učiniti.
- Poruka Banjalučanima ?
Svi zajedno se nadajmo renesansi banjalučkog sporta.
P.Z.
Banja Luka, mart 2008.
Vulture Team
