Imao je sjajnu karijeru. Odlican fudbaler koji je izmedju ostalih nastupao za Partizan, Rijeku, Deportivo iz La Korunje ali i banjalucki Borac.
Osim sto je kao igrac nosio crveno-plavi dres, vodio je i sa trenerske klupe klub s Gradskog stadiona. Rijec je o
Borčetu Sredojeviću
- Kad i kako ste poceli bogatu fudbalsku karijeru?
Fudbalom sam se poceo baviti u maticnom klubu Slogi iz Gornjih Podgradaca u mjestu u kojem sam se i rodio. Kao i svi klubovi iz malih mjesta i Sloga je okupljala djecu i omladinu. Tako sam i ja odlucio da se posvetim fudbalu i poceo sam da treniram u pionirima tog kluba. Poslije odredjenog vremenskog sazrijevanja sa 16,5 godina sam postao prvotimac Sloge koja se takmicila u krajiskoj zonskoj ligi. Iz tog kluba sam 1977. godine po zavrsetku Srednje skole otisao u Kozaru iz Gradiske u kojoj sam odigrao tri sezone.
- Nakon tri sezone presli ste u Borac iz Banjaluke. Kako je do tog transfera doslo?
Dok sam nastupao za Kozaru zapazio me je Mirko Bazic koji je u to vrijeme bio trener Borca. Medjutim iako je Bazic 1980. godine odlazio iz Borca na njegovu preporuku ljudi iz Borca su dosli po mene i ja sam presao u banjalucki klub. Moram reci da je u to vrijeme bilo jos ponuda i to od Veleza i Zeljeznicara.
Ipak ja sam kao mlad i perspektivan fudbaler otisao u Borac gdje sam proveo 4 sezone, do 1984.
- Kako biste opisali period proveden u Borcu, ko vas je sve trenirao, s kim ste igrali?
Prvi moj trener u Borcu bio je Dusan Draskovic, bivsi trener Spartaka iz Subotice.
Poslije njega u Borcu je radio Smileski koji je zavrsio igracku karijeru, zatim Hune Fazlic, pa Miljus. Moram da kazem, da me za Borac vezu lijepe uspomene i korektni ljudi koji su u to vrijeme radili u Borcu. Bila je to jedna dosta kvalitetna generacija koja je prije svega ljudski krasila FK Borac. Ono sto je posebno zadivljujuce je da smo mi tada imali prosjek gledalaca po utakmici 7-8 hiljada.
- Kako je dalje tekla igracka karijera?
1984. godine putevi su me odveli u NK Rijeku gdje sam boravio do 1988. godine.
U tom periodu smo tri puta izlazili u Kup UEFA. U dresu Rijeke odigrao sam istorijsku utakmicu tog kluba protiv Real Madrida. Prije 2.kola izbacili smo Real Valjadolid. Ta generacija fudbalera koju su osim mene cinili: Hrstić Miloš, Gračan nenad, Milenković Nikica, Radmanovic, Matrljan Danko, Desnica Damir, pruzila je svoj maksimum za jedan klub kao sto je Rijeka koja je u to vrijeme bila medju 5 najboljih klubova bivse Jugoslavije. Poslije toga dobio sam poziv od zagrebackog Dinama. Medjutim nakon 7 dana dobio sam jos jedan poziv i to od tadasnjeg generalnog sekretara Partizana Žarka Zečevicć i trenera beogradskog kluba Fahrudina Jusufija. Zbog bolje ponude ja sam odlucio da predjem u redove Partizana.Te 1988. godine smo, nakon 32 godine, u vitrine kluba vratili trofej pobjednika Kupa Marsala Tita i izasli u Evropu gdje smo u 1. kolu igrali protiv bugarske Slavije i uspjeli da ih eliminisemo. U 2.kolu nas je cekala mocna Roma i ispali smo od njih. Poslije toga moj zivot je bio vezan za inostranstvo. U tim godinama sam otisao u Deportivo iz La Korunje gdje sam odigrao jednu sezonu. Ostale su izuzetno lijepe uspomene. Te godine smo igrali baraz za ulazak u 1. spansku ligu ali nismo imali srece da prodjemo. Jednu sezonu nakon sto sam ja otisao iz La Korunje. Deportivo je usao u 1. ligu. Zbog godina i istrosenosti vratio sam se u rodni kraj u Kozaru iz Gradiske. U Kozari sam odigrao jednu sezonu a ušli smo u medjurepublicku ligu. Rat je sprijecio daljnji napredak Kozare.
- Nakon veoma uspjesne karijere posvetili ste se trenerskom poslu?
Posvetio sam se skolovanju pa sam zavrsio Visu trenersku skolu u Beogradu. Diplomirao sam kod doktora fudbala Veljke Aleksica. U to vrijeme sam paralelno bio trener Kozare i jedno vrijeme Mladosti iz Apatina. Poslije toga sam dobio poziv za Sloveniju gdje sam radio tri godine. Na poziv ljudi iz slovenackog kluba Tabor Sežana koji su imali ambicije da udju u 1. ligu Slovenije ja sam presao u taj klub. Svoj ali i cilj kluba sam ostvario i usao sam u 1. ligu. Poslije toga sam otisao u Domžale, a zadnji klub koji sam vodio u Sloveniji bio je Primorje Ajdovstina. Na neki nacin u to vrijeme to je bio vrhunac moje trenerske karijere jer sam sa Primorjem izasao u Kup UEFA. Prvo kolo smo prosli a igrali smo protiv armenijske ekipe. Medjutim nismo imali srece u zrijebu pa smo u 2. kolu dobili poljsku Vislu iz Krakova i oni su nas izbacili iz daljnjeg takmicenja. Kasnije je ta Visla eliminisala Parmu i Šalke. Tako se zavrsila trenerska karijera u Sloveniji.
Potom sam dosao kuci i to u Borac koji je prosle godine bio u rezultatskoj krizi. Borac je dosao u situaciju da se bori za opstanak. Zajedno sam igracima i vodecim ljudima u klubu ispunili smo cilj i ostali smo u Premijer ligi BiH.
Poslije toga nisam se uspio dogovoriti sa Upravom kluba i presao sam u Kozaru, gdje trenutno radim. To je jedna perspektivna ekipa kojoj treba vremena, strpljenja i puno rada da vrati Kozaru na stare staze slave, odnosno, da igra pono vaznu ulogu u ligi RS i da se vrati u Premijer ligu BiH.
- Trenirali ste Borac. Da li biste se u buducnosti ponovo vratili u ovaj klub?
Fudbalski zivot je takav da su promjene klubova moguce. Borac je moj klub, ja sam u Borcu igrao 4 godine, u Borcu sam u vrijeme rata bio sportski direktor, ja sam u Borcu bio trener tako da je moguce da opet budem na trenerskoj klupi Borca. Jednog dana ukoliko bi ljudi iz Borca zeljeli da rade na duze staze ja sam sigurno spreman. Medjutim da idem na blic rad odnosno da radim tri ili sest mjeseci zaista ne bih prihvatio. Jedan ciklus rada se mora napraviti a tek onda se mogu traziti rezultati i stvarati igra. Znaci ako Borac zeli da u kontinuitetu i strpljivo stvara ekipu i rezultate ja sam za povratak u Borac.
- Kojeg trenera iz svoje karijere biste istakli?
Moram da istaknem da me je mnogo trenera treniralo i da sam imao takav odnos s njima u kome je vladalao obostrano postovanje. Trener koji je na mene ostavio najveci, najupecatljiviji trag i utisak je Josip Skoblar, bivsi reprezentativac i fudbaler OFK Beograda i Olimpika iz Marseja. Skoblar je trenirao mene dok sam igrao za Rijeku. Sama cinjenica da je Rijeka tri godine izlazila u Kup UEFA i da je stvorio jednu kvalitetnu generaciju fudbalera govori da se radi o izuzetno kvalitetnom treneru. Skoblar je na mene prije svega kao covjek i fudbalski strucnjak ostavio snazan utisak. To je jedna kompletna licnost.
- Da li imate trenerskog uzora?
Sigurno da imam. Devedesetih godina Kapelo je bio u Milanu i taj klub je na celu sa Milanom osvojio sve sto se moze osvojiti. U to vrijeme sam bio u Sloveniji i malo opsirnije sam pratio njegov rad. Kapelo je bio mnogo zastupljen u slovenackim medijima jer je bio rodjen blizu Slovenije. Mislim da instikt Kapela za dovodjenje igraca, dobitna taktika uticali su na moje misljenje da je on najbolji svjetski trener a samim tim i moj uzor.
- U mnogim ekipama ste igrali. Koji klub je bio najorganizovaniji?
Sto se tice organizacije to je Deportivo La Korunja. Ovi rezultati koji taj klub sada postize nisu slucajnost. I dan danas, dakle 15 godina, na celu tog kluba je isti predsjednik kluba. U moje vrijeme u Deportivu je radio jedan iskusan stari trener Arsenio Inglesijas koji je sigurno trenirao pola klubova iz prve spanske lige. Sama cinjenica da je 6 mjeseci radio i u Real Madridu dovoljno govori o kakvom je strucnjaku bilo rijec. Oni su zauzeli jedan cilj i stav i za 15 godina su od jednog kvalitetnog drugoligasa dosli do jedne od 10 najboljih evropskih ekipa.
- Sta biste porucili ljudima koji vode klubove iz Bosne i Hercegovine kako da stvore jednu kvalitetnu ekipu?
Moram da kazem da posljeratno vrijeme nije dobro za stabilizaciju sporta pa tako i fudbala. Onaj klub koji bude imao strpljenja, koji bude imao kontinuitet u radu, koji ne bude cesto mijenjao trenere imace dobre rezultate. Na taj nacin ce stvoriti sanse da izadje u Evropu. Nije bitno ako prve godine ekipa ispadne u pretkolu evrokupova, ali sljedecih godina mora kontinuirano izlaziti na evropsku scenu. Ljudi koji vode fudbal trebaju prvo dovesti kvalitetne trenere i fudbalske radnike a onda biti strpljivi s njima jer jedino tako se moze doci do cilja.
- Najdrazi trenutak u karijeri?
Imam dva najdraza trenutka. Prvi je kad je Rijeka dobila na Kantridi snaznog Real Madrida. Tada su za Real Madrid igrale takve fudbalske velicine kao sto su: Huanito, Valdano, sadasnji direktor kluba, Santinjana, zatim tada su pocinjali igrati Butragenjo, Čendo, KamaČo, MiČel, Belgijanac Lozano. To je jedan trenutak u kojem smo pokazali da jedan mali klub kao sto je Rijeka moze napraviti iznenadjenje i pobijediti velikog kluba. Zato ova Liga sampiona ima svoju draz jer svi favoriti koji su bili na papiru su nestali.
Drugi najdrazi trenutak je bio kada smo u vitrine Partizana nakon 32 godine vratili pehar Kupa Maršala Tita. Nakon pobjede u finalnom susretu protiv Veleza 6-1 uslijedilo je veliko slavlje.
- Najtezi trenutak?
Najtezi trenutak mi je bio kad je Borac ispao iz prve lige. Bilo je to 1981. godine. Dosli smo u situaciju da nam je zadnje kolo odlucivalo o sudbini. Mi smo igrali u Titogradu protiv Buducnosti. Trebao nam je samo nerijesen rezultat ali mi smo izgubili nakon sumnjivog penala koji je dosudjen za Buducnost. Poslije te utakmice u javnosti je dosta bilo price o neregularnosti posljednja tri kola prvenstva. Borac kao najmanji klub je platio ceh tih igranki ispadanjem iz prve lige Jugoslavije.
- Trenutno ste u Kozari. Kakvi su planovi za narednu sezonu?
Moram da kazem da na poziv bivseg predsjednika FK Kozara Slavka Dunjica prosle godine kada je klub ispao iz Premijer lige i dosao u jednu veoma tesku situaciju gdje je doslo do velikog odliva fudbalera ja sam se vratio u Gradisku. To je za mene bio jedan izazov, jer fudbalski trener iz godine u godinu mora da se dokazuje. Dogovorili smo se na godinu dana. Cilj kluba u to vrijeme a i sada je opstanak u prvoj ligi RS. FK Kozara raspolaze s najmladjom ekipom u RS. Ima perspektivnih fudbalera i talenata ali treba vremena da se dodje do cilja a to je stvoriti fudbalera i igru. Kozara prezivljava jednu krizu po svim segmentima zivota i rada jednog kluba a to je na planu organizacije, finansije i uslova.
Sto se tice mojih planova ugovor mi istice u ljeto. Sve je otvoreno. Vidjecemo da li ce ljudi iz kluba zeljeti da napravimo jednu saradnju na duzi vremenski period.
U klubu smo stvorili skolu fudbala u okviru koje forsiramo kadetsku selekciju koja je sada bila na takmicenju u Trogiru. To je generacija koja bi trebala za 3-4 godine ciniti okosnicu tima. Ako Uprava bude to htjela onda nista nije neizvodivo.
- Da li ste posjetili nasu internet stranicu i misljenje o ovoj ideji?
Moram da budem iskren i da kazem da je nisam posjetio. Medjutim isto tako mislim da jedan ozbiljan klub kao sto je Borac sigurno mora da ima svoju internet stranicu jer to manje vise svi klubovi na zapadu vec imaju. To je sjajna ideja koju pozdravljam. Cestitam na tom potezu jer je to velika stvar za Borac kako bi ljudi sirom ne samo Bosne i Hercegovine i blizih zemalja vec i cijelog svijeta bili upoznati s radom i zivotom kluba, zatim istorijom Borca, buducim planovima.
Z.P.
