Razgovor s jednom od legendi banjalučkog Borca, fudbalerom koji je u Banja Luku stigao davne 1960. godine iz beogradskog Partizana i koji je od tad pa do dan-danas građanin Banja Luke u kojoj se svojevremeno i oženio sa svojom Hadžerom, također sportašicom. Iako rođen u Beranu, mladost proveo u Beogradu 'Bobi' je Banjalučanin, Borčevac!
Bio je sjajan fudbaler , 'Partizanova škola - Matekalove bebe', igrao u veznom redu ali postizao i mnogo golova jer je imao izuzetno jak ali tehnički 'izrađen' šut. Majstor i za penale. Ušao je u 'Borčeve legende' i kod svakog ozbiljnijeg izbora Borčevog idealnog tima, svih vremena, mjesto je uvijek bilo rezervisano i za Bobija. Mnogi ga, uz Tomu Kneza, Abida Kovačevića, Acu Mastelu i Husniju Fazlića, svrstavaju među 5 najboljih fudbalera koji su nosili dres Borca.
Uspješan je bio i kao trener. Nažalost, svog Borca je vodio samo jednu sezonu kad ga je doveo do 6. mjesta na prvoligaškoj tabeli. Zbog svojih ljudskih i fudbalskih principa više nikad nije bio šef stručnog štaba!? Šteta za Borac. Volio je da radi s mladima, godinama je radio kao profesor fizičkog odgoja u srednjoj školi, a nije mu "smetalo" da vodi i banjalučke 'nižerazredne' klubove BSK i Naprijed iako je imao reference da sjedi na klupi i jačih timova od Borca. Bobi jednostavno nije želio ići iz svoje Banja Luke. Imao je kratkotrajnu trenersku epizodu u Rudaru iz Prijedora (Ljubije) ali mu je i tih pedesetak kilometara udaljenosti od Banja Luke bilo puno. Bobi je bio prava raja i zato je bio i miljenik Borčevih navijača, ali i ostalih Banjalučana. Momčilo-Bobi Spasojević, Borčeva legenda, priča za naš i Vaš sajt o fudbalu, o Borcu... a o cemu bi drugom Bobi i pričao - fudbal je njegov život.
Ime i prezime: Momčilo Bobi Spasojević
Datum i mjesto rodjenja: 18.08.1937., Berane
Sport: fudbal
Igračka karijera: Partizan (Beograd), Borac (Banjaluka)
Trenerska karijera: Naprijed, BSK, Rudar Prijedor, Borac
- Igrački počeci ?
Kada sam počeo igrati fudbal trener u Partizanu iz Beograda bio je Florijan Matekalo. On je jednom prilikom sa mojim nastavnikom fizičkog vaspitanja zakazao utakmicu izmedju Partizanovih dječaka i nas školaraca. Odigrali smo tu utakmicu nakon koje je Matekalo odredio nekolicinu djece, medju kojima sam bio i ja, da počnu trenirati u Partizanu. Imao sam 12 godina i bio sam presrećan, kao i svako drugo dijete, jer trenirati u Partizanu nije mala stvar.
- Kako su tekli prvi dani u Partizanu ?
Prošao sam sve uzrasne kategorije u Partizanu. Tada su to bile: pionirska, drugi podmladak i prvi podmladak. U toj generaciji uz mene od poznatih fudbalera, koji su se kasnije afirmisali, bili su: Milutin Šoškić, Zoran Miladinović, Miroslav Rede... Oni su nekako isplivali i napravili dobru fudbalsku karijeru. Inače, 1955. godine sa Partizanom sam osvojio titulu šampiona države u juniorskoj konkurenciji. Igrali smo protiv Crvene Zvezde dva meča. U prvom smo pobijedili sa 3-2 a u drugom slavili pobjedu od 2-1. Ovaj meč je interesantan po tome što je za Zvezdu nastupio i Šekularac koji je već bio član prve ekipe Crvene Zvezde.
- Kada ste debitovali za prvu ekipu Partizana ?
Još iz juniora prešao sam u prvu ekipu Partizana. Imao sam 18,5 godina i sigurno sam u to vrijeme bio najmladji član Partizanovog podmlatka koji je zaigrao za prvu ekipu. Debi za najbolji tim bio je u Mostaru protiv Veleža kada smo izgubili 3-1. Nakon tog susreta mislio sam da više nikada neću zaigrati za crno – bele. Medjutim, poslije Mostara nismo se odmah vraćali za Beograd, već smo otišli u Sarajevo, gdje smo u srijedu odigrali meč protiv Sarajeva. Tadašnji trener, Toma Kaloperović, imao je veliko povjerenje u mene tako da mi je prije početka utakmice rekao da ću biti dio prvog tima. Pobijedili smo Sarajevo 4-1 a ja sam postigao posljednji gol za Partizan. Tako je počela moja fudbalska karijera u Partizanu.
- Veoma mladi ste debitovali za prvu ekipu. Koliko Vas je tu sputavalo ili Vam davalo novu snagu ?
Bio sam dijete u odnosu na ostale prvotimce. Iz respekta nisam smio da udjem u svlačionicu sve dok mi stariji fudbaleri ne bih rekli da udjem. To nisam radio iz straha već iz poštovanja prema fudbalskim veličinama kakvu su tada bili: Zebec, Milutinović, Bobek... Uz njih sam stasavao i kao fudbaler i kao ličnost.
- Koliko ste nosili dres Partizana ?
Za Partizan sam igrao od 1949. godine do 1960. godine. Iz današnje perspektive mogu reći da sam bio zadovoljan nastupima u tih 11 godina. U veoma jakoj konkurenciji u Partizanu odigrao sam 19 utakmica i postigao šest golova. Sve do 1957. godine bilježio sam dobre partije i rado ih se sjećam. Medjutim, te godine na mjesto šefa stručnog štaba Partizana dolazi Madjar Geza Kaločaj. Nekako, u to vrijeme sam bio na godišnjem odmoru u Beranama, ali sam morao da prekinem odmor, jer su me iz kluba zvali da dodjem u Novi Bečej, gdje je trebalo da budu odradjene pripreme. Kada sam došao i kada je madjarski trener vidio moju konstituciju (48 kg) rekao je da neću moći izdržati njegov tempo treniranja te mi predložio da odem u vojsku. Ja sam ga poslušao i naredne dvije godine proveo sam na odsluženju vojnog roka.
- Šta se desilo kada ste se vratili iz vojske ?
Kada sam se vratio sa odsluženja vojnog roka odigrao sam još nekoliko utakmica za Partizan ali sam češće bio na klupi. Bio sam nezadovoljan tom činjenicom jer sam želio da igram a ne da presjedim utakmice. Istovremeno u Partizan su pristizale ponude sa raznih strana: iz Tuzle, Zenice, Banjaluke, Pirota, Kragujevca... Dosta klubova me je željelo u to vrijeme i sve više sam razmišljao da napustim Partizan. U medjuvremenu u Partizanu je došlo do smjene trenera i umjesto Madjara stigao je Stjepan Bobek a na mjesto tehničkog direktora postavljen je Boba Mihajlović. Nakon njihovog imenovanja obavljen je sastanak sa mnom na kojem su me upitali da li želim da idem ili da ostanem u klubu. Ja sam odlučio da napustim Partizan. Da su mi, možda, drugačije formulisali pitanje, u smislu da kod Kaloče nisam dobijao priliku a da ću sad dobiti šansu da se dokažem, ja bih vjerovatno ostao u Partizanu. Medjutim, kako su oni predočili to pitanje odlučio sam, bez prevelikog razmišljanja, da odem iz Partizana.
- Onda ste izabrali Borac i Banjaluku. Zašto ?
Presudna, za moj dolazak u Banjaluku, bila je moja pokojna majka. Ona mi je rekla da je još kao djevojka slušala lijepe riječi o Banjaluci, da je čula da je Banjaluka divan grad i ja sam se opredjelio za Borac. I nisam se pokajao što sam došao baš u Borac i Banjaluku gdje sam i danas.
- Koliko ste igrali za Borac ?
Devet godina, od 1960. godine do 1969. godine. Čim sam došao uz mene je u Borac stiglo još jedno pojačanje – Suad Švraka iz Sarajeva. To je bilo presudno za ulazak u Prvu ligu bivše Jugoslavije. Suad je igrao sjajno u odbrani a ja sam u napadu dao većinu odlučujućih golova za istorijski, prvi, ulazak Borca u elitno jugoslovensko fudbalsko društvo.
- Kako su Vas primili u Banjaluci ?
Mene su primili sjajno u Banjaluci iz jednog prostog razloga jer sam igrao dobro i uvijek davao maksimum od sebe. Vidjela je publika u meni raznovrsnog, borbenog igrača i to su cijenili. Ja sam im uzvraćao sa dobrim partijama i golovima. Uopšte, imao sam predivan odnos sa banjalučkim navijačima. Kada god bi me vidjeli tapšali bi me po ramenu, hvalili me. Banjaluka se tada mogla podičiti sa svojim navijačima
- Koje se utakmice prisjećate iz te prve prvoligaške sezone u istoriji Borca ?
Te godine kada smo mi ušli u Prvu ligu, beogradski Partizan je bio šampion države. Kada smo dočekali Partizan izgubili smo sa 7-4. Borac je bio jedina ekipa koja je te godine dala Partizanu 4 gola.
- Da li ste Vi bili jedan od strijelaca na tom susretu ?
Da, od ta 4 gola i ja sam jedan dao. Postigao sam gol mom drugaru Šoletu (Šoškiću).
- Koji su još mečevi ostali u sjećanju, za vrijeme Borčevih dana ?
Ima jedan detalj kojeg se sjećam. To je bilo u Zenici kada sam dao gol Čeliku. Bilo je kišovito i jako klizavo. U trku sam se odrazio i zaplivao u vazduhu, uspio sam da skrenem loptu i postignem gol. Interesantno je da je tada čuvar mreže Čelika bio Stijović, takodje, rodjeni Beranac. U ovom trenutku sam se prisjetio i meča u Novom Sadu protiv Vojvodine. Šutirao sam nekoliko puta iz velike udaljenosti (35-40 metara) i to su bile prave bombe. Utakmica je završila neriješeno 1-1 a novinar koji je pratio meč, napisao je da u Novom Sadu, do tada, još nije bilo da vidjeno da tako malen fudbaler jače udara loptu.
- Sada kada se prisjetite koliko je kvalitetna bila ekipa Borca ?
Bila je to baš dobra ekipa s mnogo sjajnih pojedinaca. U toj generaciji su izmedju ostalih u napadu igrali: Tomo Knez, Mile Tomljenović, Janković, Vezmar. Medjutim, u Prvoj ligi smo se zadržali samo jednu godinu. Poslije smo tavorili desetak godina da bi tek kad je iz Partizana došao Smileski Borac je ponovo izborio plasman u Prvu ligu. Tako se može reći da su Partizan i njegovi igrači doprinijeli afirmaciji Borca.
- Borac je tavorio nekoliko godina. Kako je bilo takmičiti se u Drugoj ligi ?
Druga liga je bila tada jaka. Medjutim, zbog raznoraznih razloga mi nismo uspjevali da se plasiramo ponovo u Prvu ligu. Tavorili smo, kako sam već rekao, desetak godina sve dok u Borac nisu pristigle nove snage.
- Kada ste završili igračku karijeru ?
Završio sam je 1969. godine i odmah se počeo baviti trenerskim pozivom. Prije Borca trenirao sam Naprijed, BSK i Rudar Prijedor.
- Kada ste preuzeli prvu ekipu Borca i opišite taj perod ?
Dok nisam postao šef stručnog štaba Borca radio sam kao pomoćnik Maroviću i Mihiću. Borac sam samostalno vodio 1975. godine. Bivši predsjednik Verem Ahmed je tadašnjem predsjedniku Borca preporučio da me uzmu za trenera. Oni su na to pristali tako da sam preuzeo prvu ekipu. Te godine Borac je bio dugo pri vrhu. Jedno vrijeme smo vodili na tabeli ali najčešće smo bili oko 3., 4. ili 5. mjesta. Ipak na kraju nakon neriješenog rezultata sa Zagrebom zauzeli smo šesto mjesto. U Borcu su tada igrali jako dobri fudbaleri: Djulić, Vukelja, Abid Kovačević, Kreso, Vidaček, Brnjac.
- Vodili ste Borac samo jednu sezonu. Zašto ?
Da, Borac sam kao trener vodio samo jednu godinu. Nije mene niko smijenio već sam otišao samoinicijativno s trenerske klupe. Razne diskusije, priče su me navele da to uradim.
- Da li ste se poslije vraćali u Borac ili nekog trenirali ?
Ne, nisam samostalno vodio Borac. Poslije sam još malo u Borcu radio sa Pelcom i Petkovićem a sada trenutno treniram djecu, u privatnoj režiji.
- Osim što djecu sada trenirate, šta još radite ?
U penziji sam. Imam svoje društvo i kafanu. Redovno obilazim svoju školu jer je volim. Dobro se osjećam. Zdrav sam i nemam nekih problema. Rijetko kada posjećujem fudbalske utakmice.
- Zašto rijetko posjećujete utakmice ?
Zato što se nema šta vidjeti. Sada fudbal vode konobari, taksisti, konjušari... Oni sada znaju šta je igrač, sistem!
- Da li ima nade za bolji fudbal u Banjaluci ?
Nema. Ne može se ništa uraditi jer privatnici vode klubove i ljudima koji nešto znaju o fudbalu su zatvorena vrata.
- Pratite li dešavanja u fudbalu BiH ?
Ne i nemam želju.
- Najsrećniji sportski trenutak ?
Kada sam odigrao prvu utakmicu za prvi tim Partizana. Tada sam ispunio svoj san da debitujem za omiljeni klub.
- Najteži sportski trenutak ?
Kada sam odlučio da završim igračku karijeru. Bilo je teško donijeti takvu odluku.
- Mnogi Vas znaju po nadimku Bobi. Kako ste dobili taj nadimak ?
Nadimak sam dobio po Bobeku. Još od djetinjstva su me po njemu prozvali Bobi i tako je ostao taj nadimak.
- Najbolji tim Borca svih vremena ?
Četiri puta do sada su sprovedene ankete o najboljem timu Borca i sva četiri puta ja sam bio u idelnom timu Borca. Što se tiče mog izbora ovako bi ekipa Borca izgledala:
Ađanski Petar, Pelc Josip, Vukelja Milan, Kreso Dževad, Kasumović Atko, Spasojević Momčilo, Smileski Zoran, Tomljenović Mile, Knez Tomo, Fazlić Hune, Kovačević Abid.
- Da li ste sada u kontaktu sa nekim od bivših saigrača ?
U kontaktu sam sa Milom Tomljenovićem.
- Da li biste željeli nekog pozdraviti ?
Pozdravljam bivše saigrače i one koje poznajem, a posebno Šekularca kojem želim mnogo uspjeha u radu u Americi. Inače, Šekularac je za mene rekao da sam najružniji čovjek na svijetu. Za sve one koji bi željeli da kontaktiraju sa mnom evo email adresa: spasojevics@teleklik.net . Biću srećan ako s nekim ponovo stupim u kontakt.
- Mišljenje o našem sajtu ?
Nisam ga posjetio ali nema razloga da ga ne podržim. Banjalučki sport je to zaslužio.
P:Z:
Zahvaljujemo se gospodinu Momčilu-Bobiju Spasojeviću na ovom intervjuu.
VULTURE TEAM
Oktobar, 2006 - Banjaluka
