Dijete Banja Luke. Po ugledu na starijeg brata "Pepija" krenuo fudbalskim putevima. Počeo u BSK-u i nastavio, zna se, u Borcu. Igrao u odbrani (desni bek i stoper). Borac bez mane i straha, žestok u staartu i duelu ali uvijek fer i sportski. Banjalučanin koji je u reprezentativnom dresu, istina tada je već bio u redovima beogradskog Partizana, osvojio zlatnu olimpijsku medalju u Rimu (zajedno s Tomom Knezom) Imao je sjajnu karijeru zacinjenu velikim brojem trofeja ali i nastupima u reprezentaciji Jugoslavije. Igrao je za Borac ali i vodio klub s trenerske klupe. 20 godina zivota posvetio je radu s mladjim kategorijama. To je
Velimir Sombolac - Veljo
- Kad i kako je pocela Vasa fudbalska karijera?
Moji poceci vezani su za BSK. Klub s Caira je moj prvi klub.1955 godine na nagovor mog pokojnog brata Petra Sombolca poznatijeg pod nadimkom Pepi ja sam dosao u juniorsku skolu BSK-a i poceo da treniram. Prvi trener bio je Aco Mastala.
- Kako je bilo trenirati u BSK-u?
Moram da kazem da nijedan banjalucki klub u to vrijeme nije postizao rezultate kao sto je BSK. Mi smo na prvenstvu Jugoslavije za juniore u fudbalu odrzanom u Banjaluci osvojili 3. mjesto i to u konkurenciji: Crvene Zvezde, Partizana, Dinama, Hajduka i Olimpije. Npr. iza nas su bili Hajduk i Dinamo.
- Fudbalski put vas dalje vodi u Borac?
Da, ja sam 1957. godine sa 17 godina presao u Borac gdje sam proveo dvije godine. U Borac sam presao zajedno sa trenerom Acom Mastalom. On je te godine preuzeo prvi tim Borca i sa sobom iz BSK-a poveo gotovo cijelu juniorsku ekipu. Nakon Borca odlazim u beogradski Partizan.
- Kako je doslo do transfera u Partizan?
U Partizan sam otisao u ljeto 1959. godine. Jos dok sam nastupao za Borac dobio sam poziv za nastup u mladoj jugoslovenskoj reprezentaciji. U Nišu smo igrali sa Madjarima a bile su planirane sedmodnevne pripreme. Moji kvaliteti primjeceni su od strane fudbalera Partizana koji su takodje bili na pripremama. Na njihovu preporuku u Niš su dosli vodeci ljudi Partizana da me gledaju i na kraju su odlucili da me dovedu u Partizan iako sam bio zvjezdas.
- Koliko ste igrali za Partizan?
Za Partizan sam nastupao do 1965. godine. Odigrao sam 260 utakmica. U tih pet godina Partizan je 4 puta bio prvak Jugoslavije. Tadasnju generaciju crno-belih osim mene cinili su izmedju ostalih Soskic, Galic, Jusufi…
Od trenera u Partizanu su me vodili Iljes Špic i Bobek.
- Da li je u tom periodu bilo poziva za reprezentaciju?
Dobre igre u Partizanu primjecene su i od strane selektora pa sam odigrao i 5 meceva za A reprezentaciju. Takodje sam 10 puta oblacio dres mlade reprezentacije a 5 puta sam bio clan B selekcije Jugoslavije. 1960 godine ucestvovao sam na Olimpijskim igrama u Rimu kada je Jugoslavija osvojila zlatnu medalju.
- Nakon Partizana presli ste u ljubljansku Olimpiju?
Da, u Ljubljanju sam otisao 1965. godine i zadrzao sam se 5 godina. U Ljubljani sam odsluzio i vojni rok. Odigrao sam 120 utakmica. Bio je to veoma uspjesan period. Olimpija je stvarala klub dovodeci pretezno igrace iz Srbije i Bosne. Tih godina u ekipi su igrali: Arslanagic, Kapidzic, Smajlovic, Soskic a trener je bio Branko Elzner.
- Kako je dalje tekla karijera?
1970. godine jednu sezonu sam proveo u Orijentu. Poslije toga posto nisam otisao u inostranstvo odlucio sam da se vratim u Banjaluku i Borac.1973. godine pocinjem trenersku karijeru u Slogi iz Gornjih Podgradaca. U Slogi sam se zadrzao jednu godinu a onda sam ponovo dosao u Borac i bio pomocnik sefu strucnog staba Borisu Marovicu. Za to vrijeme provedeno u Borcu vrijedi spomenuti osvajanje turnira koji su organizovale zagrebacke Sportske novosti a na kojim su nastupali svi prvoligasi iz Bosne i Hercegovine: Velez, Zeljo, Sarajevo itd. Zatim slijede najveci uspjesi a to su ucesce u finalu Kupa Jugoslavije kada smo izgubili od Hajduka 1-0. Ipak smo izborili nastup u Kupu pobjednika kupova gdje smo uspjeli u Banjaluci da savladamo Anderleht koji je kasnije postao i pobjednik ovog takmicenja. Zatim je veoma bitan bio i ulazak u Prvu ligu Jugoslavije. Tih godina prosjek gledalaca je bio 12-16 hiljada, a za Borac su igrali: Kovacevic, Kreso, Ibrahimbegovic, Marjanovic, Vidacak, Brnjac…
- Kad ste poceli da samostalno radite kao trener?
1976. godine otisao sam u Kozaru iz Bosanske Gradiske gdje sam samostalno tri godine vodio ovu ekipu u Republickoj ligi Bosne i Hercegovine. Bila je to veoma izjednacena i kvalitetna liga. Nakon te 3 godine posvetio sam se radu s mladjim kategorijama tako da mogu reci da s djecom radim vec 20 godina. Ostao sam u Bos. Gradisci da radim i zivim.
- Sta ste radili u ratnom periodu?
U ovom nesretnom ratnom periodu postao sam selektor u Fudbalskom savezu Republike Srpske. Mogu da kazem da je to bio tezak period u kome smo uspjeli da od nicega stvorimo savez i klubove. Posebno smo radili s mladim fudbalerima pa smo formirali pionirsku, kadetsku, juniorsku i mladu selekciju. Nase formirane selekcije mogu se ravnopravno nositi sa svim odgovarajucim reprezentacijama iz okruzenja.
- S obzirom da ste kao trener radili i s djecom i sa seniorima, s kim je lakse raditi?
Kad si trener seniora moras biti veci lopov od igraca. Moras vise znati od njih i biti veci mangup od njih. Rad s djecom je nesto sasvim drugo.To je mnogo odgovorniji posao jer svojim uticajem mogu se djeca usmjeriti u pravom pravcu a da ne odu na starnputicu. Sa zadovoljstvom sam radio s mladjim selekcijama a u skoli fudbala Kozare u prvi plan iskocilo je nekoliko fudbalera kao sto su: Marinovic koji je nosio dres Zvezde, zatim Amir Teljigovic te sadasnji igraci Borca Miodrag Babic I Sinisa Djuric.
- Najdrazi trenutak u karijeri?
To su 4 osvojena prvenstva sa ekipom Partizana te osvajanje zlatne medalje sa reprezentacijom Jugoslavije 1960. godine u Rimu.
- Najtezi trenutak u karijeri?
Bilo je to 60-ih godina kada smo u finalu Kupa izgubili od Dinama rezultatom 3-2. Finalni susret se igrao u Beogradu.
- Anegdota?
Bilo ih je dosta. Posto sam ja bio poznat pom klizecim startovima trener Bobek je znao govoriti ''Pa ti Sombo brze ustanes nego padnes''.
Isto tako Šekularac je izveo, na meni, jedan svoj trik kojeg se rado sjecamo obojica. Na njegov efej ja sam nasjeo a on je poslije tog momenta meni rekao ''Je li bre seljace sta ti radis dole?'' Takodje cuvao sam i Dzajica kad je igrao za Zvezdu i uvijek sam uspjevao da procitam njegove namjere.
- Da li ima perspektive za fudbal u BiH?
Fudbal u BiH kada se budu izvrsile korjenite promjene u smislu vodjenja takmicenja, trenerskog kadra, uslova za rad, tek tada ce fudbal imati perspektivu u Bosni I Hercegovini. Potrebno je stvarati vlastiti kadar a ne samo dovoditi igrace sa strane.
- Da li ste culi za nasu internet stranicu?
Moram priznati da sam cuo za nju ali da je nisam posjecivao. Sad ste mi objasnili za nju i imam samo rijeci hvale za takvu ideju.
Z.P.
