Za banjalučke poznavaoce fudbala, a i šire, dovoljno je samo reći Mićo Slavnić i svi će Vam odmah, "k'o iz topa" reći - Jedan od najuspješnijih direktora Borca i jedan od najvećih sportskih entuzijasta u Banja Luci. Čovjek od fudbala, čovjek sporta općenito, pogotovo kad je u pitanju rad s mladima. Igrao je Mićo fudbal, i to dobro, ali daleko je je poznatiji kao sportski, fudbalski, i društveni radnik, inicijator mnogobrojnih sportskih aktivnosti, i veoma uspješan organizator-stvaralac u svakom poslu kojeg se prihvati. Uz sve te profesionalno-radne osobine MIćo je i dobar covjek, ljudina. To kaze, tvrdi, vecina onih koji ga iole poznaju. Zašto im nevjerovati? Razgovor o sportu, posebice fudbalu i mladim sportistima s Mićom bi mogao trajati danima i uvijek bi se od njega saznati nešto novo, nešto zanimljivo. Ovom prilikom prenosimo Vam, poštovani posjetioci, samo jedan mali dio MIćine priče o fudbalu, Borcu, Omladincu....
Ime i prezime: Milorad Slavnic
Datum i mjesto rodjenja: 15.01.1947. u Banja Luci
Sport: fudbal
- Aktivna fudbalska karijera ?
Od 1961. godine se bavim fudbalom. Tada sam poceo u Zeljeznicaru s Predgrađa i eto od tada pa do danas sam ostao u ovom sportu, sto kao igrac, sto kao funkcioner. U prvoj fazi do 1967. godine bio sam clan mladjih kategorija Zeljeznicara koji je tada bio drugi banjalucki klub po jacini. Potom je vecina igraca iz moje generacije presla iz Zelje u Jelsingrad. Medju njima osim mene bili su i Vukelic, Cota, Ćulum, Ziza, Subasic i drugi. Fakticki moja igracka karijera je trajala do 1978. godine ali u toku te karijere shvatio sam da ce moj prevashodni zadatak ipak biti neki vid organizovanja fudbala na ovim prostorima
- Kako ste se poceli baviti poslom (organizovanje fudbalskih kolektiva) po kojima Vas Banjalucani pamte ?
Po zavrsetku moje omladinske fudbalske karijere u Zelji vec sam poceo da razmisljam i o mojim daljnjim fudbalskim aktivnostima. Vec tada su mi se po glavi motale misli o stvaranju fudbalskog kluba u Budzaku. Mogu slobodno reci da sam 1965/1966. godine poceo da razmisljam o formiranju Omladinca. To je bila moja opsesija tako da sam uporedo sa aktivnim igranjem radio i na ostvarenju tog cilja. 1967. godine u Budzaku sam osnovao mjesnu «SOFK-u» koja se bavila organizacijom sporta u naselju. To je bila preteča organizaciji fudbalskog kolektiva. Vec te 1967. godine shvatio sam da imam perspektivu u fudbalu. U toku svoje igracke karijere 3 puta sam bio na pragu prelaska u Borac ali je za mene bitnije bilo da napravim nesto opste na racun pojedinacnog. Moji planovi nisu isli u smjeru profesionalnog fudbalera tako da sam se odlucio za ovaj drugi vid angazovanja u fudbalu, sportu, i nikada nisam pozalio.
- Niste ni mogli ni da zazalite jer ono ste dugi niz godina radili je za svaku pohvalu ?
Iz ove vremenske distance se ispostavilo da sam ucinio nesto sto je ostalo za sva vremena. Moja opsesija za formiranjem FK Omladinac dobila je svoj cilj 1969. godine kada je klub formiran. Osim toga za te godine vezu me i neki specificni podaci koji su samo meni svojstveni. Bio sam najmladji osnivac kluba a sa 21. godinom, bio sam i najmladji predsjednik nekog fudbalskog kolektiva u Jugoslaviji. 1973. godine zahvaljujuci stalnom angazmanu u sportu postao sam sekretar Omladinske organizacije u Banjaluci. Zatim 1976. godine biran sam za najmladjeg predsjednika Opstinskog saveza u Jugoslaviji. Tvorac sam brojnih klubova u nasoj regiji a najveci uspjesi FK Borac se vezu za mene. Kada se sve ovo sagleda naravno da nemam za cim da zazalim vec mogu samo da se pohvalim.
- Tvorac ste FK Omladinac. Kako je sve to izgledalo ?
Kao sto sam rekao FK Omladinac je osnovan 1969. godine. Najveci uspjeh u istoriji kluba ostvaren je 1978. godine kada smo igrali u Regionalnoj ligi, koja je bila rang nize od tada jake Druge jugoslovenske lige. Na kraju te sezone smo osvojili drugo mjesto a ispred nas je bila Sloboda koja se tako plasirala u 2. ligu. U to vrijeme sam postao i jedan od najmladjih predsjednika Udruzenja klubova Regionalne lige. Omladinac kao veoma mladi klub u to vrijeme, razvijao se kao jedan od najperspektivnijih u Banjaluci. Posebno je vazna cinjenica da se Omladinac razvijao zahvaljujuci vlastitim sredstvima. Stvorili smo stadion, klupske prostorije, formirali Upravni odbor i tako svima naveli do znanja da je jedini cilj bio da se stvori jaka baza iz koje ce naredne generacije imati koristi. Pa, tako i dan danas isti stadion postoji u Budzaku. Tih godina FK Omladinac je imao masovnost i veliki broj djece u klubu. U ekipi iz Budzaka nije mogao svako da igra. Nasa je zelja bila da kroz fudbal formiramo covjeka kao zrelu licnost tako da se u Omladinac nije moglo dolaziti s ulice. Jedno vrijeme u ekipi je igralo desetak fakultetski obrazovanih igraca. To nije znacilo da je onima manje obrazovanim ljudima bio zatvoren ulaz u Omladinac. Naprotiv, svima koji su bili cestiti, posteni, koji su imali osnovnu kulturu i kucni odgoj vrata su bila sirom otvorena. Insistirali smo, pa makar i po cijenu rezultata, da nasa ekipa uvijek ostavi dobar utisak. Zato se cesto znalo desavati da budemo drugi na tabeli pa smo dobili i nadimak „vjeciti drugi“. Te 1978. godine sam zavrsio aktivnu igracku karijeru i posvetio se samo poslu organizovanja sporta i sportskih kolektiva.
- FK Omladinac nije jedini fudbalski klub koje ste stvorili ?
Da, to je istina. Svojim angazmanom i stalnim kretanjem u fudbalskim i opstinskim krugovima stvorio sam takvu klimu da i drugi pocnu razmisljati o tome da svako naselje i selo dobije klub. Iskoristio sam trenutne funkcije kako bi sto vise omladine usmjerio u sport a ne u politiku. U toj inicijativi formirani su Omarska, Sloboda, Krajina, Laus, Celinac, Bratstvo Cesma, Nektar Ivanjska, Kozara Donja Ivanjska i drugi. Po uzoru na Budzak i FK Omladinac zelio sam da i u drugim naseljima djeca igraju fudbal. Drustvo je tada funkcionisalo. Sve je bilo mnogo lakse jer je postojao sistem finansiranja. Postojale su strukture koje su pomagale razvoju tih klubova i sredina. Po tom principu klubovi su od opstine dobijali cak 60-70 % godisnjeg budzeta kluba.
- Kada se spomene ime Milorad Slavnic neosporno je u vezi sa FK Borac. Kako ste se obreli na Gradskom stadionu ?
Kao posljedica mog angazmana u Omladincu i raznim sportskim asocijacijama, a s obzirom na veliku krizu koja je u to vrijeme potresala Borac, u ekipi s Gradskog stadiona smatrali su da svojim iskustvom mogu pomoci Borcu da pronadje izlaz iz te krize. Borac je, inace, bio na pragu ispadanja iz Druge lige. Nekoliko godina se pricalo o mom prelasku u Borac ali se to konacno dogodilo 1986. godine. Smjenjena je tadasnja struktura trenera i rukovodstva kluba. Ja sam dosao na mjesto zamjenika direktora ali vec poslije mjesec dana sam postao i direktor Borca. Husnija Fazlic je imenovan za trenera. Borac je u medjuvremenu obezbjedio opstanak da bi potom krenuo vrtoglavi uspjeh naseg kluba. Bili smo treci u Drugoj ligi, a vec 1988. godine zabiljezen je najveci uspjeh u istoriji Borca-osvajanje Kupa Jugoslavije. Potom smo usli u jedinstvenu Drugu ligu a poslije toga i u Prvu ligu Jugoslavije.
- U cemu lezi tajna uspjeha Borca u to vrijeme ?
U sportu je veoma bitno da se obezbjedi jedinstveno djelovanje u svima fazama. U Borcu se tada sve poklopilo, pocev od Uprave, preko strucnog rada do igrackog potencijala. 1986. godine po dolasku u klub izvrsena je radikalna racionalizacija prvog tima. Utvrdjen je kriterij oslonca na vlastite snage. Formirana je mlada ekipa za koju se pretpostavljalo da ce za 3-4 godine ostvariti dobar rezultata. Osim igraca, u klubu su bili istinski sportski radnici koji su sebe i svoju afirmaciju stavili u svrhu podizanja Borca. Medju njima su: Mulaomerovic, Kustrinovic, Kantar, Fazlagic, Knezevic, Hodzic, Davidovic. Veoma bitno je naglasiti da je grad cvrrsto stajao iza kluba kao i najjaci privredni dio Banjaluke: Banjalucka Pivara, Fabrika duvana, Banjalucka banka, Metal, Cajavec. Bitno je istaci i da je organizacija utakmica u Banjaluci: Jugoslavija-Austrija i Jugoslavija-Finska stvorila takav ambijent u gradu da se obezbjede neophodni uslovi za napredak i ulazak Borca u 1. ligu.
- Vjerujem da nema Banjalucanina da ne zna da je Borac 1988. godine osvojio Kup Jugoslavije i da je strijelac tog jedinog pogotka u finalu protiv Crvene Zvezde bio Senad Lupic. Takodje mnogi su bili a oni mladji su culi za docek na Trgu. To su cinjenice koje svi znaju. Mozete li se prisjetiti nekih detalja koji nisu toliko medijski eksploatisani a koje bi bilo zanimljivo objaviti ?
Te cinjenice su nepobitne i vjerujem da ih mnogi znaju. Medjutim, mislim da mnogi ne znaju kakav je atmosfera vladala medju igracima. To je neopisivo. Iz takvog druzenja nastao je nevjerovatan optimizam i vjera u uspjeh. Igraci su prvi povjerovali i pretpostavili da mogu doci veoma daleko u Kupu. Vec u prvom kolu u Dubici pocelo se pjevati: Procvjetala bijela lala uzeli smo Kup Maršala. Vec tada su fudbaleri bili svjesni svojih kvaliteta a daljnjim igrama i pobjedama samo su potvrdili taj optimizam. Jednostavno, imali su viziju da ce se nesto desiti. Svakim danom razvijali su zajednistvo i vjeru da se tako nesto moze dogoditi. Moram priznati da su igraci bili veci optimisti od Uprave. Svojim nekim djelima tjerali su Upravu na takva razmisljanja. Tako smo pred odlazak u Beograd na finalni susret sa Crvenom Zvezdom stampali odredjene informacije kao da smo mi vec pobjednici. Zanimljivo je da smo imali dva protokola, jedan u kojem je sve do detalja navedeno kako se treba ponasati ako ga i osvojimo, i drugi u kojem je definisan tacan raspored radnji u slucaju da izgubimo od Crvene Zvezde. Pred polazak na stadion odjavili smo se iz Hotela Jugoslavija u kojem smo bili smjesteni. Iako u tom trenutku nismo o tome razmisljali kasnije, kada smo osvojili Kup, to je predstavljalo veliki problem. Stvorena je panika jer smo zbog protokolarnih obaveza bili obavezni da budemo u hotelu. Ipak sve se to nekako ispravilo i mi smo to sto brze odradili. Otisli smo iz Beograda i u dogovoru sa gradskim vlastima dogovorili dolazak u Banjaluku u 17 casova. Odlucili smo da prespavamo u Marsoniji pa tek onda ujutro da krenemo za Banjaluku i da dodjemo u dogovoreno vrijeme. Medjutim kada smo taj plan predocili igracima oni nisu htjeli ni da cuju za to. Zeljeli su da se odmah vrate u Banjaluku i s obzirom da su bili uporni nismo mogli da ih sprijecimo u toj namjeri. Pristali smo i krenuli za Banjaluku uz uslov da se igraci ne pojavljuju u gradu jer je docek na Trgu bio organizovan tek u 17 casova. Naravno, bez pogovora svi su prihvatili taj dio plana. Ipak, kasnije se ispostavilo da je Senad Lupic po dolasku u Banjaluku otisao u Tango i nas plan otkrio prijateljima. Ono sto je takodje zanimljivo je da smo pred pocetak finalnog susreta bili veliki optimisti a za to mozemo zahvaliti antagonizmu Crvene Zvezde i Partizana. Kako je Banjaluka imala dobre odnose sa Zemunom mi smo kao finalisti Kupa bili gosti FK Zemun koji je bio filijala Partizana. Bili smo tamo tri dana i u toku ta tri dana opsjedali su nas funkcioneri, fudbaleri i navijaci Partizana koji su nas uvjeravali da mozemo da dobijemo Zvezdu. Dakle, tri dana smo bili pod dobronamjernim pritiskom Partizana a to se sve ocitovalo i na finalnoj utakmici kada su pristalice Partizana na juznoj tribini, zajedno sa nasim navijacima, podrzavali Borac. Stvorena je takva atmosfera u kojoj Borac jednostavno nije mogao izgubiti. To je samo djelic onoga sto se desavalo tih dana kad smo zabiljezili najveci klupski uspjeh.
- Mitropa kup 1992. godine ?
Borac je prethodne sezone imao izuzetno kvalitetnu ekipu koju je vodio Vladica Popovic. U prvenstvu smo osvojili cetvrto mjesto i tako obezbjedili nastup u Mitropa kup. Ovo takmicenje je polako padalo u sjenu ali treba napomenuti da su Mitropa kup u dugoj istoriji izmedju ostalih osvajali Inter, Milan, Crvena Zvezda, Dinamo, Partizan...
Ekipu u Fodju (Italija), na zavrsni turnir, vodio je Zoran Smileski. Put Fodje smo krenuli bez dovoljno podataka o rivalima ali smo bili sigurni da je rijec o renomiranim protivnicima. Mitropa kup je bila prilika za sticanje novih iskustava i tako smo bez ambicija za prvo mjesto otputovali za Italiju. Zanimljivo je da smo otputovali avionom iz Banjaluke i to je bio posljednji let iz Banjaluke prije rata u BiH. U polufinalu smo savladali domacina Fodju i to je predstavljalo veliko iznenadjenje. Finalni mec je prosao u sjeni polufinala i naseg trijumfa protiv Fodje.
- Sta ste radili u ratnim godinama ?
Borac je bio u veoma teskom polozaju. Ekipa se raspala. Dosta igraca se nije ni vratilo iz Fodje, a u BiH je pocinjao rat. Bili smo u nezavidnom polozaju i jedina zelja nas u rukovodstvu je bila da klub ne prestane sa radom. Zatim smo ulozili maksimum napora u pregovorima sa FS Jugoslavije kako bismo dobili dozvolu da igramo u takmicenjima pod okriljem FSJ iako teritorijalno nismo pripadali tom savezu. Morali smo se registrovati u Beogradu a potom smo se tri godine takmicili uz velike materijalne i organizacione probleme. Bili smo domacini u velikom broju gradova: Valjevu, Kostolcu, Mitrovici, Baču, Novom Sadu, Beogradu. Nakon te tri godine shvatili smo da smo sacuvali klub i da, zbog nekih opstrukcija iz FSJ, treba da se vratimo u Banjaluku.
- Kada ste se vratili u Banjaluku u kom rangu takmicenja ste igrali ?
Tih godina fudbal se tek organizovao na ovim prostorima. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma odigrali smo nezaboravno finale Kupa Republike Srpske u kojem smo pred prepunim Gradskim stadionom pobijedili Rudar Prijedor i osvojili Kup. Naredne godine ponovo se pehar pobjednika Kupa Republike Srpske nasao u nasim vitrinama a u finalu smo bolji bili od Jedinstva iz Brckog. U prvom sampionatu Republike Srpske nismo dozivili nijedan poraz ali smo na kraju ipak bili drugi. Ispred nas je bio Rudar Prijedor koji je, iako nije imao najbolji sastav, zavrsio prvenstvenu trku na prvom mjestu.
- Nakon toga uslijedila je trogodisnja pauza. Koji su razlozi ?
Na funkciji direktora Borca pauzirao sam od 1997. do 2000. godine. Bio je to bezuspjesan pokusaj reorganizacije i privatizacije u klubu. Drugacije vizije za razvoj Borca i politicke uticaji osnovni su razlozi mog odlaska.
- Povratak je bio vise nego uspjesan ?
2000. godine ponovo su se pocele stvarati snage koje su ulozile napor da se Borac bori za prvo mjesto jer je tih godina mirisalo da ce brzo zaziviti takmicenje na nivou BiH. Oformili smo dobar rukovodni tim sa Kalinicem, Jagodicem, Vuksom i Gavrilovicem koji su znali posloziti veoma kvalitetnu ekipu i dovesti je do prvog mjesta. Ta ekipa u kojoj su izmedju ostalih igrali Ljubojevic, Teinovic, Maletic, Grujic sada bi bila prvak BiH. Te godine kao sampioni Republike Srpske drugoplasiranog smo ostavili petanestak bodova. Medjutim ispostavilo se da se osvajanje prvog mjesta nije poklopilo sa nasom zeljom o formiranju jednstvene lige BiH. Doslo je do raspada kompletne ekipe jer je to bilo objektivo preskupa ekipa za nivo takmicenja u kojem je igrala.
- Vjerujem da, iako niste u rukovodstvu Borca, i dalje pratite desavanja u ekipi s Gradskog stadiona. Kako vidite perspektivu Borca ?
Vec par godina Borac tavori. Ocekivani rezultati nisu ostvareni prije svega jer nije bilo opsteg jedinstva u gradu, jedinstva akcije. U Borcu je uvijek postojala pozicija i opozicija ali u moje vrijeme i opozicija je zeljela dobro Borcu i na svaki nacin pomagala. Sada nije takav slucaj. Politika je umijesala prste. Grad se mora usaglasiti oko Borca i eliminisati stranacku netrpeljivost i uplitanje politike u Borac. Uz gradsku pomoc u Borcu se moraju stvoriti kvalitetni uslovi za moderan rad. Mladi banjalucki fudbaleri danas nemaju nikakvih uslova i od njih se ne mogu ocekivati vrhunski rezultati. Fudbal je prestao da se igra na urodjen talenat. Sada je sve stvar selekcije koja se formira na bazi predispozicije igraca. Ako zelimo da krenemo naprijed moramo da obezbjedimo fudbalske terene za rad, teretane kao i sve ostale savremene uslove i metode. Ovo sta se danas radi je klasicni nacin i to kao sto vidimo ne donosi nikakve rezultate.
- Najsretniji trenutak u karijeri ?
U Borcu su to svakako dva trenutka. Osvajanje Kupa Jugoslavije i radost Banjalucana na doceku. Drugi detalj je radost pobjede protiv Proletera. Prilikom izvodjenja jedanaesteraca u jednom trenutku smo bili u ambisu a u drugom na nebu. Sto se tice Omladinca nasretniji trenutak dogodio se kada smo pobijedili Zelju i eliminisali ga iz Kupa.
- Najtezi trenutak u karijeri ?
Poraz Borca u Skoplju od Vardara 3-0. Pred polazak u Skoplje bili smo ubijedjeni u trijumf jer je Vardar te sezone bio zaista los, bio je na dnu tabele i vecina ekipa ga je pobjedjivala. Nama su ti bodovi trebali za opstanak i taj nas optimizam i uvjerenost u pobjedost vratila su nam se kao bumerang.
- Vasi odnosi sa trenerima ?
Trenera je zaista bilo mnogo u Borcu i svako od njh ostavio je neki poseban utisak. Medjutim za mene je najzanimljiviji bio dolazak Josipa Kužea koji je bio sjajan motivator i koji je svo znanje pokupio od Ćire Blazevica. Nakon odlaska Fazlica iz Borca tri dana je zasjedao Upravni odbor i dogovorao se koga da dovede na mjesto sefa strucnog staba. Bilo je mnogo kandidata. Poklepovic kao i jos neki treneri su se nudili. Medjutim jednog dana zazvonio je telefon u mojoj kancelariji. Josip Kuze je zvao i rekao da ima poruku da ga je neko s mog broja zvao. Iako je blefirao jer ga niko iz Borca nije zvao, porazgovarali smo. On je rekao da zeli da dodje u Borac. Ne trazi nikakve posebne uslove. Sve sto igraci dobiju i on je zelio da dobije (platu, premije...). Njegovi jedini uslovi bili su slobodan cetvrtak i da Borac ima ambicije da udje u Prvu ligu. Kasnije se ispostavilo da je svoje prste u to umijesao otac Vladice Lemica. Mislim da nismo pogrijesili jer smo angazovali trenera koji je svojim duhom pridobio sve, pocev od Uprave, igraca pa do navijaca kojima je cesto znao placati pice i druziti se s njima.
- Odnos sa navijacima ?
Za cistu desetku. To se ne moze opisati. Cesto sam znao ici sa njima po navijacke rekvizite. Rijetki su klubovi koji su takav odnos i podrsku imali. Njihova ljubav prema klubu je bila iskrena. Od igraca su samo trazili da se bore i izgaraju za Borcev dres a zauzvrat su imali vracali visestruko. Posebno se naravno pamte podrska u finalu Kupa, nezaboravna atmosfera u mecu sa Proleterom, razna gostovanja (Osijek, Dubrovnik i drugi ). Bez njih ne bi bilo tih sjajnih Borcevih rezultata.
- Da li ste culi za ovu internet stranicu BL Sportski Poral-www.boracbl.net ?
Jesam, cuo sam za nju. Ideja je sjajna jer mislim da banjalucki sport takvu stranicu i zasluzuje. Ovim putem zelio bi da pozdravim sve Banjalucane sirom svijeta i da se sto prije vidimo.
Z.P.
Banja Luka, decembar 2005.
