Ime i prezime: Boris Raspudić
Datum i mjesto rođenja: 11.10.1982., Banjaluka
Sport: fudbal
Klubovi: Škola fudbala "Džaja", BSK, Borac
- Fudbalski počeci ?
Relativno kasno, sa 15 godina, počeo sam trenirati fudbal. Igrao sam u naselju a incijativa da se okušam u nekom klubu potekla je od mog dobrog prijatelja iz zgrade. Na početku nisam želio da prihvatim njegovu sugestiju ali sam ipak, zajedno sa njim, otišao na trening. Poslije dva treninga ostao sam u klubu i eto već deset godina igram ovaj sport. Upravo će desetogodišnjica moje fudbalske karijere biti 22. avgusta. Nisam se pokajao što sam počeo trenirati ali isto tako uvijek će ostati nepoznanica da li bi bilo bolje da sam se bavio nekim drugim pametnijim i profitabilnijim poslom a ne sportom.
- Počeo si u Školi fudbala Džaja. Koliko si tamo trenirao ?
Tri godine sam proveo u Školi fudbala Džaja. To je najljepši period u mojoj karijeri. Igralo se bez pritiska, družili smo se, bili smo kompaktna ekipa. Prvi trener mi je bio Bobi Spasojević a iz te generacije fudbalera izdvojio bih Marka Maksimovića koji je igrao za Borac, Pulu a sada bi trebalo da postane član Sarajeva.
- Prije angažmana u BSKu, nastupao si za Slogu iz Trna i Krila Krajine. Koliko si zadovoljan tim periodom ?
Poslije Škole fudbala Džaja prešao sam u trnsku Slogu. Godinu dana sam igrao u zadnjoj liniji Sloge. Iza mene je bio Milorad Bilbija i od njega sam mnogo naučio tokom te godine dana. Pomogao mi je mnogo, izveo me je na pravi fudbalski put. Znao sam da vrijedi, da je fudbalski znalac i pomno sam slušao njegove savjete. Izuzetno sam ga cijenio a imao sam sreću da je igrao na mojoj poziciji. U Slogi sam stekao veliko iskustvo. Bez obzira što sam bio među tri najmlađa igrača Sloge, stalno sam igrao. Kasnije, sam prešao u Krila Krajine gdje sam se zadržao pola godine. Sada je taj klub ugašen. U tom periodu za Krila Krajine igrali su juniori koji su bili željni dokazivanja. Među njima sam bio i ja. Bilo nam je bitno samo da igramo tako da nam nije toliko teško padala činjenica da smo se borili za opstanak. I u ekipi Krila Krajine sam napredovao, stekao dodatno iskustvo
- Potom si prešao u BSK. Kako je došlog do tog angažmana ?
Dobre partije u Slogi iz Trna i u Krilima Krajine primijetili su ljudi iz BSK-a koji su me doveli u klub. To je bila stepenica više u karijeri, s obzirom da se BSK takmičio u Prvoj ligi Republike Srpske. Godinu i po dana sam bio član BSK-a. U tom periodu posebno bih izdvojio Denisa Maleševića koji mi je često davao savjete, kako da igram u odbrani, kako da se postavim. Takođe, veliku ulogu imao je i trener Dragan Vukša. Međutim, kako sam u BSK-u dobio priliku kod Vukše tako, po prelasku u Borac, ponovo kod Vukše nisam imao isti tretman. Šansu za igru dobijali su neki drugi momci, po raznim osnovama. Napravio sam malu digresiju kako bi ukazao na dešavanja u Borcu. Inače, u BSK-u smo obezbjedili sredinu tabele. Nismo se borili za opstanak ali ni za vrh tabele. Atmosfera medju igračima BSK-a je bila odlična jer je bilo dosta mladih igrača koji su rođeni u Banjaluci. Atmosfera je bila svakako bolja nego sada u Borcu.
- Iz BSK-a si prešao u Borac. Je li ti se tada ispunio dječački san ?
2003. godine prešao sma u Borac. Bio sam primijećen na utakmicama BSK-a i uslijedio je poziv da pređem u Borac. Naravno, prihvatio sam poziv objeručke. Davao sam 100% na svakoj utakmici i moj trud se isplatio. Ispunila mi se velika želja da zaigram u Borcu. Uvijek sam išao na Istok gledati Borčeve utakmice, bio sam i član Vulturesa, išao na gostovanja, prošao lijepe i teške navijačke trenutke. Tada sam se, bukvalno, sa tribina našao na terenu Gradskog stadiona. To je bila velika stvar za mene.
- Kako su tekli počeci ?
U početku je bilo dobro kod Pece Rakojevića ali sam, na moju nesreću, imao veliki peh. Tri dana pred odlazak na pripreme u Antaliju pukla mi je koščica na nozi i morao sam da ostanem u Banjaluci. Bio to težak udarac za mene. Nosio sam gipc mjesec i po dana a ukupno sam pauzirao, skoro, pola godine, dakle, polusezonu.
- Poslije toga nisi imao problema sa povredama ?
Tek na ljeto sam se vratio, krenuo na nove pripreme i od tada ne propuštam niti jedan trening. Postao sam standardan prvotimac. Naravno, nije bilo lako doći do standardnog prvotimca. U početku sam dobijao priliku da igram „na kašiku“ ali sam tu šansu sjajno koristio. U toj prvoj sezoni dao sam 6 golova, bio sam najbolji strijelac ekipe a veoma malo sam igrao. Za mnoge je bilo neshvatljivo što ne dobijam veću minutažu ali šta je tu je. Kasnije, je sve došlo na svoje.
- Dva puta si ispadao s Borcem iz Premijer lige BiH.
Da, to je nešto što se meni, kao velikom navijaču Borca, moglo desiti. Prvi put kada smo ispali, u klubu je bila veoma teška situacija. Očigledno je da je nekome bio cilj da Borac ispadne iz lige. Nismo imali podršku Uprave i to je bilo neminovno. Sada se opet isti epilog ponovio. Vjerovatno se nisu naučile iste greške. Iako se zna kakva je naša Premijer liga i kako klubovi međusobno sarađuju, u Borcu niko ništa nije preduzeo i opet smo se vratili u ligu RS. Poslije prvog ispadanja iz lige pričalo se o povratku Borca u vrh fudbala BiH, o ozbiljnom klubu. Sada opet iste priče kruže i ovaj put im neću povjerovati.
- Koje je po tebi najbolje rješenje za Borac ?
Najbolje rješenje je da klub preuzme jedan čovjek, po mogućnosti privatnik. Ovi sada što su u klubu, Borac vode usput, bez prevelike zainteresovanosti. Takođe, grad mora stati iza Borca. Ne mogu da vjerujem da neke ljude ispunjavaju građenje novih zgrada, otvaranje malih cesta a da ih ne boli što Borac ispada iz lige. Takođe, stalno se priča o tome kako treba sklanjati djecu sa ulice, udaljiti ih od droge i alkohola. Sva ta priča pada u vodu kada se zna kakav je nemar prema sportu i koliko se malo ulaže u banjalučki sport.
- Još malo da se vratimo na prethodnu sezonu. Ko je najveći krivac za debakl ?
Prije nego što je počela Premijer liga BiH govorilo se o evropskom Borcu. Onda je uslijedilo dovođenje tzv. „pojačanja“ koja nisu pojačanja već samo konkurencija. To su bila promašena pojačanja a zna se ko je bio odgovoran za dovođenje fudbalera. Bili smo svjesni da se ta ekipa ne može upustiti u borbu za vrh već da ćemo se morati boriti za opstanak. Međutim, zbog atmosfere u ekipi, zbog optimizma nismo s takvim izjavama željeli izlaziti u javnost. Mi igrači smo krivi što smo izgubili od Žepča ali isto tako veliki dio odgovornosti pada na Upravu koja nije na vrijeme reagovala. Kvalitet ekipe nije zadovoljavao Premijer ligu. U ekipi je bilo dosta juniora a na njih se ne možete osloniti. Nažalost, ispali smo iz lige a niko nije snosio odgovornost.
- Tokom sezone bilo je i „iskrica“ između Jandrića i Benića, oko kapitenske trake.
Jandrića, kao dugogodišnji igrač Borca zaslužuje da bude kapiten ekipe. Međutim, osim tog igračkog kvaliteta, koji je kod Jandrića neosporan, kapiten mora da posjeduje i ljudske vrline. Kapiten mora da bude vođa tima koji će da, u odlučujućim trenucima, ohrabri saigrače ali isto tako i nagrdi ih. Ljudske karakteristike nisu jača strana Jandriću, rijetko kada je hrabrio saigrače i zbog toga je došlo do sukoba između Jandrića i Benića.
- Karasi je pred kraj sezone preuzeo Borac ali ga nije spasio ispadanja. Kakav je njegov sistem rada ?
Od kako je Karasi postao trener promijenio se sistem i stil igre. Karasi zahtijeva brži fudbal nego što smo igrali do sada. Mislim da je dobro što su Karasi i njegov pomoćnik došli u Banjaluku. Unijeli su dosta novina. Veoma često razgovaraju sa igračima, ne samo o fudbalu, već i o životnim problemima. Njegovi treninzi su raznovrsni, dobri, kvalitetni. Međutim, pitanje je šta će napraviti ako budu imali ovaj sadašnji tim na raspolaganju.
- Ko je najbolji trener u tvoj karijeri ?
Bošnjak. Najviše sam ga volio, cijenio. Bio je dobar stručnjak ali i čovjek. Nikada nije zagalamio na igrače i to mu je možda i mana.
- Iz ovog dosadašnjeg razgovora izvlači se zaključak da nećeš ostati u Borcu ?
Imam nekoliko kombinacija za inostranstvo. Kroz nekoliko narednih dana znaću njihov odgovor i svoje daljnje korake. Ako ne bude ništa od inostranstva, neću gubiti volju, treniraću još više i volje i nadati se nekom inostranom angažmanu. Dakle, prioritet mi je inostranstvo ali ako ne bude išlo kako ja želim, tražiću klub iz Premijer lige BiH a imam i ponudu od drugoligaša Hrvatske iz Siska. Male su šanse da ostanem u Borcu. Razgovarao sam sa rukovodstvom Borca, čuo sam njihove uslove koji me nisu zadovoljili. Cijenim sebe više nego što oni misle. Neću da za taj sitni novac igram i zato tražim neko drugo rješenje. Najžalosnije će biti što će u mjesto mene, koji bi iz ljubavi prema Borcu izgarao na terenu, dovesti nekog fudbalera iz Srbije koji za velike pare neće pružiti maksimum. Za ove pare, koje rukovodstvo Borca trenutno nudi igračima, teško će pronaći adekvatno pojačanje.
- Najbolji igrač Borca svih vremena ?
S obzirom da imam 25 godina, nisam previše upoznat sa prošlim Borčevima generacijama. Međutim, smatram da je generaciju koja je osvojila Mitropa kup i Kup Maršala Tita, obilježio Milorad Bilbija.
- Najsrećniji sportski trenutak do sada ?
Svaka pobjeda je lijepa za sebe. Radovao sam se trijumfima u derbijima, protiv Sarajeva, Željezničara. Ipak, najsrećniji trenutak do sada je bio kada sam kontaktirao sa čelnicima Borca oko prelaska na Gradski stadion.
- Najteži sportski trenutak do sada ?
Kada sam iz BSK-a došao u Borac i pred pripreme zadobio tešku povredu. Zbog toga nisam otišao na pripreme u Antaliju.
- Odnos s navijačima ?
Bio sam navijač, išao na razna gostovanja. Bio sam dio njih, dio dekora i pjesama ali isto tako i tuča. To je nešto posebno za mene. Uvijek sam bio fer prema njima ali i oni prema meni. Npr. kada nisam, zbog kartona, mogao igrati za Borac, na gostujuće utakmice sam išao sa navijačima. Volim klub i navijače i dio sam njih. Kad završim karijeru, kad osnujem porodicu i dalje ću ići na Istok.
- Da li si posjećivao našu internet stranicu ?
Nisam ali ću to sigurno uraditi u budućnosti.
- Poruka Banjalučanima ?
Dolazite na stadion i tako dajte podršku Borcu. Volite klub, to je svetinja Banjaluke.
PZ
Vulture Team
juni 2007
