Dušana - Duška Radakovića, krace Radaka ili najkrace "Dida", susrecemo skoro svakodnevno u setnjama na ulicama naseg i njegovog rodnog grada. Danas vec ziva legenda FK Borac, ujedno i najstariji igrac, rodjen je u Banja Luci 23.07.1925 godine. Skoro cijelu svoju fudbalsku karijeru proveo je u njemu najdrazem "crvenom-plavom" dresu banjaluckog Borca, za koga ga kako kaze vezu nezaboravne uspomene.
Prije svega, zelio bih da Vam se zahvalim sto ste pristali na ovaj intervju, i sto cemo uz Vasa sjecanja i mi da se vratimo u daleke 50-te godine i igre naseg "crveno-plavog" tima.
- Nema na cemu, i meni je drago sto se i nas starijih igraca neko sjeti (kroz smijeh pricu zapocinje Dusan Radakovic
1. Mozete li nam reci kada ste napravili Vase prve fudbalske korake, i kako bi ste nam opisali taj sam pocetak fudbalske karijere?
-Bilo je to jako, jako davno. Vec kao malog djecaka fudbal me je privukao sa svim svojim carima, tako da sam vec u 2-3 razredu osnovne skole na svojim Hisetama poceo sa svojim drugarima da po cijeli dan "pikam" tada popularne "krpenjace" i lopte "snjirasice" (to su bile lopte u koje se stavio gumeni balon, koji bi se zatim zatvorio kozom i obvezao snjirama kao sa cipela). Moj prvi pravi debi u fudbalu dogodio se 1939. god. kada sam po prvi put zaigrao za mladje juniore Borca. Sjecam se da smo pobjedili BSK-a, i da sam tada po prvi put, takodje, obukao fudbalske cipele (kopacke) koje sam prethodno posudio.
2. Koje godine ste debitovali u dresu FK Borac, i kako je tekla Vasa dalja fudbalska karijera?
-Bilo je to 1949. godine kada sam po prvi put registrovan za "crveno-plavi" tim. Prije toga 1945. god. kada sam dosao iz inostranstva, nastupao sam godinu dana za banjalucki FK "Kazaz" (klub koji je osnovala Tvornica obuce "Bosna") za koga su tada mahom nastupali Borcevi juniori. Nakon odsluzenja vojnog roka 1949. god. registrovan sam za FK Borac u kojem sam okoncao svoju fudbalsku karijeru krajem 1954. godine.
3. Da se vratimo malo na Borac. Kako bi ste u kratkim crtama opisali Borac u Vase vrijeme? Sta ga je krasilo?
- Mogu da kazem da smo zaista bili veliki drugovi i prijatelji. U to poslijeratno vrijeme, pedesetih godina, materijalna situacija je bila veoma losa. Vecina igraca je radila, a oni koji nisu radili isli su u skolu ili na zanat. Sportskih rekvizita, takoreci nije ni bilo. Nas par imucnijih koji smo radili, izdvajali smo sredstva da kupimo sebi i drugima dresove, kopacke, lopte. Sve smo dijelili izmedju sebe, a zajedno smo se druzili prije i poslije treninga i utakmica. Stvarno smo bili veliki prijatelji i drugovi bez obzira na vjersku pripadnost, skolu koju je zavsio, jer covjek je covjek i sportista je sportista i samo kao takvog ga se moze i gledati.
4.Od svih trenutaka u fudbalu koji Vam je najdrazi?
- To je ujedno i najveci uspjeh u mojoj karijeri. Bilo je to 1950. god, kada je FK Borac po prvi put u svojoj istoriji usao u Savezni rang takmicenja. Plasirali smo se u Trecu saveznu ligu, a kada vam nabrojim neke od klubova koji su se takmicili znacete koliko je bila jaka. Igrali su tada sa nama: Velez (Mostar), Zeljeznicar (Sarajevo), Rabotnicki (Skoplje), Proleter (Zrenjanin), Sibenik, Zagreb, Sutjeska, Odred (Ljubljana), Dinamo (Pancevo).
5. A koji bi ste trenutak najradije zaboravili?
-U svakom sportu se dozive uspjesi i padovi, ima dobre i lose igre, sudijskih pravdi i nepravdi. Sve je to sastavni dio sporta. Ali, jednu utakmicu bih posebno izdvojio, koja mi je ostala u gorkom sjecanju, jer smo tada dozivjeli veliku sudijsku nepravdu! Bila je to utakmica osmine finala Kupa SFRJ koju smo igrali u Splitu na tadasnjem stadionu “Plinari”. Dobro se sjecam da je sudio savezni sudija Matanovic iz Zagreba, koji je vazio za jednog od boljih sudija u tadasnjoj Jugoslaviji. Taj sudija je toliko tendenciozno sudio za splitske “Bile” da je to bilo gotovo nevjerovatno. Nije dosudio ocit jedanaesterac za nas kada je Beara srusio Tesanovica, zatim je priznao nepostojeci gol za Hajduk, a nama je ponistio cist gol! I umjesto da mi vodimo sa 3:0, izgubili smo taj mec sa 2:1. Poslije smo shvatili. da nije bilo moguce da jedan mali klub iz provincije, ako se moze tako reci, izbaci klub iz “velike cetvorke” koju su uvijek cinili Crvena Zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo. Zalili smo se nakon tog meca, ali uzalud, naravno.
7. Mozda pomalo i nezahvalno pitanje, ali ko je po Vasem misljenju najbolji igrac FK Borac svih vremena?
- Tesko je odgovoriti na ovo pitanje, jer kroz dugu istoriju Borca, i razlicite vremenske periode, bilo je dosta kvalitetnih fudbalera. Kroz razlicite vremenske periode mogao bih da izdvojim: Dinka Podgornika (igrao prije 2.sv.rata), zatim Aleksandra-Acu Mastelu (poslije rata), Tomu Kneza koji je igrao nakon njih i Abida Kovacevica.
8. Da li bi mogli da nam kazete kojih 11 igraca bih ste izabrali u najbolju ekipu FK Borac svih vremena ?
- Po mom misljenju i sudu, ja bih uvrstio sljedecih jedanaest igraca: Popovic, Ilic, Sombolac, D.Podgornik, Petrovic, Knez, Mastela, Ladzarevic, Misavljevic, Fazlic, Kovacevic.
9. Tokom Vase dugogodisnje karijere koji trener (strucnjak) je ostavio poseban utisak na Vas?
- Aco Mastela. On je najduze vremena bio moj trener i ostavio je poseban utisak na mene. Bio je nas trener, kapiten i omiljen igrac. Stariji je bio od nas i mi smo ga izuzetno postovali i cijenili i kao ucitelja, vaspitaca i pedagoga. Imao je sve kvalitete i osobine velikog covjeka.
10. Banjalucki navijaci, danasnji “Vulturesi” mozete li nam reci nesto o njima?
- U moje vrijeme nije bilo organizovanih navijaca kao danas, ali imali smo i mi nase vjerne navijace koji su nas bodrili i navijali za nas i kada smo gubili i kada smo pobjedjivali. Banja Luka kao grad je oduvijek rado gledala i igrala fudbal. Reci cu vam sada samo jedan primjer koliko su nas nasi navijaci voljeli. Poslije odlucujuce utakmice u Mostaru, i velike pobjede nad sarajevskim “Zeljom” od 3:2 kada smo se po prvi put plasirali se u savezni rang takmicenja, oko 15-20 hiljada Banjalucana docekalo nas je u Boccu i pratilo sve do samog centra grada. Bila je velika festa, a kada se zna da je Banja Luka tada imala oko 50 hiljada stanovnika, to dovoljno govori koliko su nas voljeli. Mi igraci smo voljeli publiku a i ona je voljela nas. Na nasim utakmicama se znalo okupiti i do 10.000 gledalaca.
11. Banja Luka kao Vas grad, koliko vam znaci?
- Banja Luka je moj rodni grad, grad fudbala u kome sam proveo najljepse dane od djetinjstva pa sve do moje stare dane, danas. Za mene ce Banja Luka uvijek ostati najljepsi grad, jer ima jedan prelijepi biser, lijepi i bistri Vrbas.
12. Vas najdrazi gol u dresu FK Borac ?
- Iako kao odbrambeni igrac nisam dao puno golova, jedan mi je ostao duboko u sjecanju, a dugo, dugo poslije toga se prepricavao u gradu. Igrali smo odlucujucu utakmicu protiv Veleza u Banja Luci i na nasu srecu pobijedili sa 2:1, a ja sam dao taj odlucujuci pogodak sa centra igralista!!! U zelji da loptu ubacim pred protivnicki gol, udario sam je jako, a ona je nekom cudnom putanjom iznenadila golmana, pa i sve prisutne na stadionu, i odsjela ispod same precke gola.
13. Anegdota iz Vase igracke karijere?
- Bilo ih je zaista mnogo, jer smo se mi kao ekipa bili nerazdvojni. Znali smo da se zezamo tako da se prije utakmice poredamo po velicini nosa, usiju, glave ili kome najvise noge smrde... Jednu anegdotu bih izdvojio posebno. Kada smo se vracali sa gostovanja, u kabini kamiona stalno smo zbijali sale. Odjednom nekom je palo na pamet da izmisljamo pjesme, ali odmah nakon sto padne red na njega. Tako je red pao na mene, a ja sam onako “iz glave” zapjevao: “Pala buva u kajmak, pa ostala crna, dida, dida, ditni, di...” Kamionom se zaorio gromoglasan smijeh, a ja sam po tome “dida” i dobio nadimak (kroz smijeh prica Dusko Radakovic).
14. Kako gledate, i da li uopste pratite Borac danas, i uopste sporstka desavanja u nasoj emlji?
- Ovako. Na Gradski staidon sam prestao ici prije neke 3 god, kada su nama starijim igracima iz Uprave kluba saopstili da nemamo vise prava na sezonske karte i da moramo da placamo istu. Mislim da je to sramota, jer smo mi decenijama bili uz FK Borac i da smo zasluzili da bar kada nas zdravlje posluzi prosetamo do stadiona i pogledamo utakmicu. Ja volim fudbal, ali fudbal u BiH je pao na izuzetno niske grane, jer jednostavno nema kvaliteta, igraca, gledalaca. Zalosno je to. Volim da pogledam dobru rukometnu i kosarkasku utakmicu, medjunarodni fudbal i to je to.
15. Sta danas radi Dusan Radakovic-Dido ?
- Provodim penzionerske dane u setanju, druzenju sa svojim bivsim saigracima i drugarima penzionerima. I dan danas smo zajedno i druzimo se i redovno se obilazimo.
16. Da li podrzavate ovu akciju pravljenja internet stranice o Borcu i “Vulturesima”, za sve Borcevce, Banjalucane, sirom svijeta?
- Podrzavam i mislim da je ovo odlicna ideja. Protiv sam toga da politika mijesa svoje prste u sport, jer sport treba prepustiti onim koji su u njemu-sportistima i sportskim radnicima. Jer sportisti nikad nisu ni stvarali probleme, a ako ih je i bilo oni ce ih rijesiti na sportskom terenu u fer i sportskoj borbi.
17. Za kraj ovog intervjua, koja bi bila Vasa poruka svim Borcevcima, “Vulturesima”, odnosno svim Banjalucanima sirom svijeta?
- Moja je poruka svim navijacima i posjetiocima sportskih desavanja, da kako postuju svog sportistu, tako postuju i protivnickog. Da kako prihvataju uspjehe svog tima, tako sportski i dostojanstveno prihvate i neuspjeh, jer to je ustvari i cilj sporta: da zblizava ljude! Neki ekscesi i ispadi nemaju mjesta u sportu i na sportskim terenima. Ovom prilikom pozdravio bih sve one iskrene navijace, ljubitelje i simpatizere FK Borac, i Banjalucane sirom svijata.
V.ROSIC
______________________________________________________________________________________
In memoriam
DUŠKO RADAKOVIĆ - DIDA
preminuo je, u svojoj 81. godini, decembra 2006. godine u Banja Luci
SLAVA MU !
Vulture Team
