Josip Pelc je jedan od ljudi koji su značajan dio historije Borca i koji je cijeli sportski vijek proveo u klubu s Gradskog stadiona. Odigrao je preko 500 zvanicnih utakmica, 15 godina je profesionalac a vec duze vrijeme radi s mladjim kategorijama Borca. U prijatnom razgovoru govorio nam je o Borcu nekada i sada, o tome kako prevazici trenutnu situaciju.
- Dobar dan gospodine Pelc. Da počnemo sa Vašom karijerom. Gdje i kada ?
Karijeru samo poceo 1960. godine u Metalcu iz Novog Travnika. Tu sam igrao kratko vrijeme a onda sam presao u Banjaluku. Nakon odredjenog vremena Metalac je promijenio ime u Bratstvo, a potom u Borac Travnik.
- Kada ste dosli u Borac ?
U Borac sam dosao u junu 1964. godine. Imao sam ponude od Čelika iz Zenice da predjem u njihove redove ali sam odlucio da ipak dodjem u Banjaluku, u Borac. Prevagnulo je nekoliko detalja. U Banjaluci sam upisao studije. I sestra mi je zivjela u gradu na Vrbasu, tako da sam zbog toga odlucio da dodjem u Borac.
- Kada ste dosli u Banjaluku kako je izgledalo biti clan Borca ?
Borac je te godine bio clan Druge lige Jugoslavije. Oni su upravo bili ispali iz Prve lige. Trener je bio Miroslav-Meho Brozovic i on je odlucio da me dovede u Banjaluku. 1964. godine, osim mene, u klub su jos dosli Lulic iz Rijeke i Miso Ratkovic iz Sutjeske. Iako sam imao 18-19 godina uspio sam da izborim status standardnog prvotimca. Bilo je to pravo zadovoljstvo - biti clan Borca i saradjivati u pocetku sa Mladjom Timotijevićem, kasnije sa Hunom Fazlićcem i mnogim drugim saigracima.
- Na sta je licio Borac prije 40 godina ?
Bio je to faktički amaterski klub. Imao je samo 4 profesionalna igraca medju kojima sam bio i ja. Bilo je tesko jer su bili teski uslovi ali je zato sve te materijalne nedostatke nadoknadjivala sjajna atmosfera u klubu i medju igracima. Igrali smo na starom stadionu na kojem su bile drvene tribine. Clan sam generacije koja je vratila klub u Prvu ligu. Od 1969. godine Borac se profilisao u u jedan ozbiljan klub koji je imao ambicije da postane profesionalan tim. Postao je jugoslovenski klub kojem smo mi kasnije udarili pecat. Mi smo postavili temelj kasnijim generacijama. Moja generacija je bila preteca kasnijih uspjeha Borca.
- Nakon dolaska u Banjaluku tu ste i ostali. Da li je bilo ponuda iz drugih klubova?
Imao sam ponuda iz Kanade, Amerike, Meksika i iz njemackog Vupertala ali sam ih odbijao. Kada sam dosao iz vojske imao sam ozbiljnu ponudu iz Vupertala ali sam je glatko odbio. Po dolasku iz vojske kuća i porodicni dom mi je bio kao Mont Everest. Sto se tice jugoslovenskih klubova bilo je tu ponuda od Olimpije, Slobode, Crvene Zvezde, ali sam ipak ostajao vjeran Borcu. Mozda sam i pogrijesio ali ko to zna. Sve je to relativno. Borac je osnovan 1926. godine a ja sam ugradio 2/3 vlastitog zivota u Borac.
- Da li je na vasim utakmicama bilo fanatičnih navijaca i kakva je tada bila atmosfera ?
Bilo je raje na nasim utakmicama. Da bi nesto vise rekao o tome moram da Vam ispricam jednu pricu. "Krajisnik" je najstariji banjalucki fudbalski klub. Osnovan je 1918. godine i imao je igraliste na Banjaluckom polju. Na tom igralistu bila je jedna stativa koja je stajala ukoso naspram druge. Tadasnje banjalucke gazde, bogataši, osnovale su taj klub. Medjutim, tadasnji radnici, vecinom trgovacki, te progresivnija omladina je kao protutezu osnovala svoj klub i dali mu ime Borac. To je bio klub prkosnik, klub "sitne" raje, klub koji je imao dusu. Nakon II svjetskog rata Krajišnik se ugasio, ostao je samo Borac i nešto kasnije, obnovljeni BSK. A Borac je bio i ostao klub raje, klub sa dušom.
Sjećam se, u moje vrijeme, da je ispod stadiona bila je jedna kafana. Imali smo svlacionice sa pecima uz pomoc kojih smo zagrijavali svlacionice. Teren je bio ogradjen daskama. U cestim situacijama kada je bilo hladno a nije bilo ogrjeva uzimali smo te daske koje su sluzile kao ograda stadiona i koristili ih kao ogrjev. Atmosfera je bila sjajna. Ne samo na tribinama vec i medju nama igracima. Bili smo skromni i neizmjerno smo voljeli fudbal i Borac. Dolazili smo sat i po prije pocetka treninga. Znali smo ici na pijacu, kupati se na Vrbasu, spustati se niz nasu prelijepu rijeku.
E, odatle je Borac, i iz takvih uslova, poceo u vremenu kad sam ja bio igrač Borca. Kasnije kada smo se takmicili u Prvoj ligi i kada smo vidjeli profesionalce poput Dzajica iz Zvezde, tek tada smo shvatili kakvi smo mi amateri.
- Igrali ste kratko u Prvoj ligi. Kakav je bio kvalitet lige i kako ste se vi snasli u tom rangu takmicenja ?
Moram istaci da je tadasnja jugoslovenska Prva liga bila rame uz rame njemackoj Bundes ligi. Reci cu Vam samo najzvucnija imena koja su igrala u moje vrijeme. U Vardaru Spasovski koji je bio reprezentativac, zatim Dzajic i Krivokuća iz Zvezde, Bjekovic u Partizanu, Ivezic u Vojvodini, Šurjak iz Hajduka, Mušovic u Sarajevu, Rora iz Dinama, Oblak koji je nastupao za Olimpiju, Grnja iz Osijeka, Skoblar koji je bio clan Rijeke. To je bila izuzetno kvalitetna liga ali ja se mogu pohvaliti da sam imao dosta uspjeha u duelima sa ovim vrsnim igracima. Dzajic mi je znao upucivati komplimente. Nisam isao na fizicke kontakte vec na nadigravanje, a brzina mi je bila vrlina.
- Vi i reprezentacija ?
U to vrijeme bilo je izuzetno tesko doci do reprezentacije jer je konkurencija bila veoma jaka, a kad si još iz "malog" kluba šanse su minimalne. Nasi igraci su tada odlazili igrati u spansku ligu, bili jedni od vodecih evropskih fudbalera. Takav sistem takmicenja i nacin rada sa fudbalerima uticao je da se kasnije pojave plejade i plejade mladih i kvalitetnih igraca kakvi su bili ovi posljednji: Šuker, Boban, Mijatovic, Savicevic, Stojkovic... U to vrijeme praksa je bila da zagrebačke Sportske novosti objavljuju reprezentaciju kola. Ja sam se cesto znao nalaziti u toj selekciji, ali nikada nisam stigao do drzavnog dresa.
- Kada ste zavrsili karijeru ?
Igrao sam do svoje 29. godine. Odigrao sam preko 500 zvanicnih utakmica. Profesionalac sam 15 godina, a u Borcu sam proveo gotovo cijeli svoj fudbalski vijek. Promijenio sam dosta generacija, mnogo fudbalera, saigraca. Neno Gavrilović i ja smo bili standardni bekovski par i nekako smo stalno ostajali, prihvatajuci nove saigrace i ispracajuci stare. Kada sam zavrsavao karijeru pravo da vam kazem vec sam se bio zasitio fudbala.
- Imali ste puno trenera. Koga biste izdvojili ?
Da, imao sam puno trenera, mozda cak 30, u karijeri. Tesko je nekog posebno izdvojiti ali spomenucu neka imena od kojih sam ucio fudbalski zanat. Tu su Krešo Arapović nekadasnji igrac Hajduka, zatim Gojko Zec, Čabrinovic, i svakako moj prvi trener Miroslav-Meho Brozović koji je bio i bivsi reprezentativac.
- Najbolji saigrac?
Igrao sam na poziciji desnog beka i u karijeri sa imao pregrst sjajnih saigraca s kojima sam usko saradjivao. Ipak mislim da je najvece zadovoljstvo bila saradnja sa Bobijem Spasojevićem koji je bio najvispreniji, najsuptilniji fudbaler. Imao je u krvi igru. Imao je intuiciju. Osim njega tu su jos Zoran Smileski koji je bio fajter, borac. Ne smijem zaboraviti ni Fazlića, Savkovića, Vidačeka i Agića.
- Kada ste se poceli baviti trenerskim poslom ?
Trenerskim poslom se bavim od 1975. godine. Zavrsio sam Visu trenersku skolu u Zagrebu u klasi prof. dr Gabrijelića. To je bila jedina škola u bivšoj Jugoslaviji koja je bila priznata na zapadu. 600 godina je star zagrebacki Univerzitet i moram da kazem da sam se pomucio da ga zavrsim.
- Sada ste u Borcu. Gdje ste sve radili kao trener ?
Osim Borca, radio sam u BSK-u, Ljubiću, Omladincu i to sa promjenjivim uspjehom. U BSK-u i Omladincu je bilo dosta dobro. Uglavnom sam radio sa mladima. To je najkreativniji fudbalski posao. Rad u prvoj ekipi zavisi od niza faktora i trener na to ne moze puno da utice. U prvoj ekipi to je više neka vrsta menadzerskog posla.
- Kako biste opisali trenerski rad u Borcu ?
Borac mi je u krvi i trenutno radim u klubu s Gradskog stadiona. Jedan sam od rijetkih koji je dao ostavku u klubu bez obzira na prethodne dobre rezultate. Za vrijeme mog mandata dva puta smo osvojili Kup Republike Srpske, a u prvenstvu smo u jednoj sezoni, u 19 kola, bili neporazeni. Medjutim, ipak se nismo domogli titule. Na Izvrsnom odboru podnio sam Izvjestaj o radu. Iz uprave su nam rekli sta zele. Da bi se njihove zelje ostvarile mi smo trazili odredjene uslove koje oni nisu mogli da ispune i rastanak je bio neminovan. Od tada je silazna putanja Borca. Ko god je dolazio u klub uporno je "čuvao" Borac od onih koji ga vole i koji su ugradili svoj cijeli sportski i zivotni vijek u njega. Oni ga "cuvaju" od mene, Malbasica i mnogih drugih koji neizmjerno vole crveno - plavu boju. Dovode se ljudi sa strane koji zele profit a to je propast Borca.
- Kako gledate na trenutnu situaciju Borca ?
Zao mi je Borca. Mišljenja sam, i nadam se, da ce izaci iz krize. Ipak je to jedan od najstarijih klubova ovog regiona. Cjelokupna situacija u drustvu uticala je i da se Borac spusti na niske grane.
- Koji je izlaz iz krize ?
Uzaludan je ovaj posao sto se posljednjih nekoliko godina sprovodi u Borcu. Akciono drustvo je propali projekat. U klubu ce kao i prethodnih godina doci ljudi koji zele brzu zaradu novca. Fudbal trazi strpljenje. Od talentovanog fudbalera do standardnog prvotimca i kvalitetnog fudbalera treba da prodje najmanje 7 godina. Tog strpljenja u klubu nema. Ja sam selektirao generaciju 1998. i mislim da ce oni stasati tek 2014. godine. Takvih ciljeva i ambicija nema u Borcu. Trebaju se odrediti sportski ciljevi koji ce biti objektivni i realni, zatim se treba odrediti vrijeme za ispunjenje tog cilja i ljudi koji ce ga sprovesti. Tek tako se moze izaci iz ove krize.
- Ima li talenata u Banjaluci ?
Banjaluka je puna talenata. Ja se cesto prisjecam poslovice koja ovako glasi: "Ne jasi konja kroz Sarajevo, ne lazi kad ides kroz Mostar i ne pjevaj kroz Banjaluku ...
To dovoljni govori o mentalitetu ovog naroda. Banjalucani su stvoreni za kreativna rjesenja. Dokaz za to su i veliki uspjesi u rukometu i boksu. Sto se tice talenta mislim da smo daleko ispred okoline ali na radu padamo. Mora se htjeti ispoljiti svoje znanje. Moramo se sve vise razvijati u fizickom smislu jer kreativnost i talenat vise nisu dovoljni za uspjeh. Problem kompletnog sprota na ovom podrucju su veoma losi uslovi za rad. U Banjaluci imamo katastrofalne uslove, cak mislim da nema gorih u regiji i da su gori nego sto su bili kada smo mi trenirali. Zatim javlja se jos jedan problem a to je sto se djeci oduzima prostor tako da nemaju gdje da treniraju, da igraju fudbal. Djeca se samo na treningu bave fudbalom a podsjecam da se moja generacija gotovo cijelog dana druzila s loptom. Uz ove uslove tesko ce se doci do kvaliteta, odnosno do pravilnog srazmjera izmedju psihickih i fizickih sposobnosti. U debelom smo zaostatku za savremenim fudbalom. Nije preuvelicano ako kazem da naš zaostatak iznosi cak 30-40 godina.
- Kakvo je stanje u Borcu prije svega medju trenerima ?
Bez obzira na izuzetno teske uslove vlada veliki entuzijazam. Npr. ja nisam dobio platu od kluba vec 3-4 godine. Od 60-ak klinaca koje treniram pitanje je ko ce uspjeti u fudbalu. Novca nema i roditelji finansiraju treninge. Zbog nedostatka novca treniram veliki broj djece na uštrb onog malog broja kvalitetnih.
- Najbolji igrac Borca svih vremena ?
1. Momcilo-Bobi Spasojević
2 . Husnija Fazlić
3. Abid Kovacčvić
- Najdrazi trenutak ?
Vise sam imao teskih nego lijepih trenutaka. Ipak izdvojicu osvajanje Kupa Marsala Tita i 2 ulaska u Prvu ligu. Posebno bih izdvojio prvi ulazak u Prvu ligu jer je tada vladala prenapregnuta sportska atmosfera. Nakon sto smo pobijedili Slavoniju u Osijeku sa 1-0 u odlucujucem mecu igrali smo protiv Borca iz Cacka. Uspjeli smo da preskocimo Cacane, u revansu smo ih savladali sa 1-0 i tako se plasirali u Prvu ligu. Atmosfera je bila nezapamcena. Hune Fazlić je postigao gol na toj utakmici. Po povratku, u Slavonskom Brodu nas je cekala kolona Banjalucana. Kolona je bila duga 7 km. Pratila nas je do Gradiske, a onda smo prosli kroz sva nasa krajiska sela i dosli do Banjaluke. Prosli smo pocasni krug. Kakva je vladala atmosfera i euforija u Banjaluci tih dana dovoljni govori i cinjenica da npr. kada sam u prodavnici kupovao kosulju prodavci nisu dozvoljavali da je kupim vec su mi je poklonili. Takvih situacija je bilo bezbroj.
- Najtezi trenutak u karijeri ?
Povrede sam najteze prihvatao. Posebno bih istakao tesku frakturu koju sam zadobio na Kantridi. Osim ove imao sam jos dosta povreda tako da njih mogu izdvojiti kao najteze trenutke.
- Poznato je da ste cesto u sredstvima javnog informisanja potpisivani s dva imena Josif i Josip. Koje ime je zvanicno ?
Rodjen sam u Crnoj Gori u Pljevljima i u krstenici mi stoji Josif. Medjutim kada je iz rata došao moj ujak, koji je imao visok vojni cin, odlucio je da me u zvanicne knjige upise kao Josip. Tako imam dva imena. To je nesto specificno i u odredjenim situacijama svako od njih je nosilo sa sobom posebnu draz.
- Da li ste posjecivali nasu internet stranicu ?
Nisam je posjecivao ali cu to sigurno uciniti u narednom periodu.
Z.P.
