Razgovor s legendarnim Borčevim golgeterom, miljenikom navijača, iskonskim Banjalučaninom, čovjekom koji je skoro sav svoj život posvetio fudbalu, Borcu i raji, pogotovo onoj sa Mejdana, ali koji danas prindno živi sa porodicom u Holandiji, zemlji lpoznatoj po lalama i fudbalu.
Sportski novinari su ga svojevremno zvali "Mister gol", a Francuzi, za vrijeme tamošnjeg boravka, "Msje Paso". Za one koji ga pamte kao igrača i čaršijsku raju dovoljno je samo reći:
PAŠO
Pa da počnemo s razgovorom iako bi za priču s Pašom o fudbalu, Banja Luci, Vrbasu, Mejdanu, raji... mogla se napisati "podebela" knjiga, garant.
Za one mlađe naraštaje koji ga pamte samo "po čuvenju" počećemo sa "ličnom kartom" gospodina Bećirbašića.
- Datum rodjenja
29. 07. 1945.godine
- Mjesto rodjenja
Banja Luka
- Klubovi za koje ste igrali
Borac, Naprijed, BSK, Orijent (Rijeka), Angulen (Francuska) i Forward (Švicarska)
- Koje ste godine debitovali u dresu Borca?
1966. godine
- Koliko dugo ste igrali i koju poziciju?
U Borcu sam igrao 6 godina i uvijek na poziciji vođe navale, centarfora
- Opisite nam ukratko taj period vase igracke karijere koju ste proveli u Borcu
1966. godine, kada sam došao u Borac to je bila jedna od najjačih ekipa koju je Borac, do tada, imao. Primjera radi, tada su igrali Fazlić, Spasojević Jusić, Nalić... Borac je u to vrijeme ima "ubitačnu" navalu. Ja sam imao i malo sreće jer pola godine nakon mog dolaska u Borac, ekipu su napustili sjajni Omer Jusić i Mesud Nalić koji su prešli u Tuzlu, a Hune Fazlić je otišao na služenje vojnog roka. Tako sam ja ostao kao jedini provjereni golgeter. Na utakmicama sam davao sve od sebe i za prve dvije godine igranja uvijek sam bio u samom vrhu ligaške liste strijelaca. Zadovoljan sam sa tim periodom. Što je najbitnije - igrao sam za svoj klub, svoj grad, svoju raju i to sa srcem, kako se obično kaže.
- Najsretnijii trenutak tokom Vaseg igranja u Borcu?
Maj 1970. godine. Te godine Borac je preko kalifikacija izborio ulaza u Prvu ligu. Ja sam se, nakon kraćeg odsustvovanja, vratio u Borac kako bi pomogao u tim kvalifikacijama. Moram napomenuti da mi je dotadašnji klub, Orijent iz Rijeke, korektno izašao u susret i dozvolio mi da se vratim u Borac prije isteka ugovornog roka iako sam im bio najbolji strijelac i glavni igrač u napadu Orijenta. Interesantno je, da je u to vrijeme, istovremeno, za mene iskazao interesovanje i zagrebački Dinamo i to sa vrlo konkretnom ponudom ali ja sam izabrao svoj Borac i povratak u svoj grad. U tim kvalifikacijama za ulazak u Prvu ligu postigao sam i dva, svi kažu, odlučujuća gola.. i Borac je postao, ponovo, prvoligaš. To mi je jedna od najdražih uspomena, mada je bilo još puno lijepih trenutaka u karijeri.
- Najtuzniji trenutak igranja u Borcu?
Najteže mi je bilo kad su mi u sezoni 1970/71. "oduzeli" gol postignut protiv Sarajeva u Banja Luci. Taj gol bi mi donio titulu najboljeg strijelca Prve lige, titulu najboljeg golgetera bivše države.
- Igrali ste sa dosta saigrača. Koje bi saigrače na neki način izdvojili?
Hune Fazlić, Abid Kovačević, Zoran Smileski, Neno Gavrilović, Hajrudin Saračević, Joco Pelc...
- Koje godine ste okoncali Vasu fudbalsku karijeru?
Sa aktivnim igranjem fudbala sam prekinuo relativno rano, u 30-toj godini života. Mislim da sam tada bio u najboljoj igračkoj formi i na vrhuncu igračke karijere. Otvorio sam ugostiteljski lokal u banjalučkom naselju Lauš koji se zvao "Golgeter". Pet ili šest godina nakon toga odlučio sam se ponovo aktivirati (u 35 godini života) i otišao sam u Švicarsku, u kojoj tada još nije bilo profesionalizma u fudbalu, i igrao tri godine za Forward. poslije toga sam igrao, onako iz zabave i ljubavi prema fudbalu, jošneko vrijeme u 5. ligi Švicarske za jedan mali amaterski klub.
- Navijači. Kako ste vi dozivljavali Borceve navijace, koliko Vam je znacila njihova podrska i kakvi su bili Vasi odnosi sa njima?
Ja sam lično imao odlične odnose sa navijačima. mene je raja voljela i kad sam igrao i kad nisam igrao. Imao sam jednu grupu navijača kojima sam iz svog džepa kupovao ulaznice i pomagao ih na razne načine. To su bili "domci", raja iz Doma za napuštenu djecu. Pokupio bi dvadesetak, tridesetak, tih momaka i pravac stadion. Bilo je dosta i starijih navijača, ljudi, koji su me iskreno voljeli, i deševalo se da kad ja ne igram (što je bila rijetkost, jer nisam bio sklon povredama) bila bi "ludnica" od njihovog nezadovoljstva i obavezno su skandirali moje ime! Njihova podrška je meni značila veoma mnogo kao i čitavoj ekipi. Dešavalo se da smo imali i neprijatnosti sa nekim navijačima (uglavnom "propalim" igračima Borca) koji bi nas provocirali, vrijeđali, psovali... Jednom prilikom zamalo nije došlo do fizičkog obračuna, tuče, sa tim ljudima, ali uspio sam nekako da to sve smirim. Sjećam se kad smo gubili 1:0 od FK BOR, u Banja Luci, ta grupa navijača je počela paliti zastave na istočnoj strani tribina, psovali nam sve po spisku... Ja sam tada prišao ogradi, prema njima... i onda su se smirili i počeli objašnjavati da to oni ne psuju meni lično, nego kao "strancima", igračima koji su u Borac došli iz drugih krajeva, itd. Inat je proradio u nama i u drugom poluvremenu smo zaigrali mnogo bolje i pobjedili sa 3:1. Golove smo dali Hune (1) i ja dva.
-Da li ste imali priliku da vidite Vulturese na djelu, ako jeste molim Vas za Vas komentar?
Svakako. I ne samo Vulturese, nego i mnoge druge navijačke grupe u bivšoj državi. U vrijeme kad sam ja igrao nije bilo tog, organizovanog, načina navijanja. To je nešto fantastično ali ujedno i tragično! Nemojte me pogrešno shvatiti ali je činjenica da je većina tih navijačkih grupa sa svojim ponašanjem i djelovanjem, u jednom periodu, bila nosilac, bajraktari, ekstremizma, nacionalizma, vandalizma, .... Zato sam i reko ono "tragično" u prethodnoj rečenici. Vulturesi su bili Borčev 12-ti igrač, mnogo su pomagali klubu ali budimo iskreni, bilo je situacija i kad su odmagali klubu. Ja bih bio najsretniji da se te navijačke grupe transformišu u navijačke grupe koje će samo interesovati sport, njihov klub, i da ih krasi civilizirano ponašanje i jedna kultura i korektnost i prema protivničkoj ekipi i njenim navijačima, i da te navijačke grupe uspostavljaju međusobna prijateljstva a da na utakmicama fer navijanjem pokažu sve šta umiju i koliko vole svoj klub.
- Da li podrzavate nasu akciju, pravljenja stranica o Borcu, B.Luci, Vulturesima, za sve Banjalucane nebitno na njihovu nacionalnu pripadnost i vjeru, akciju sa kojom zelimo sačuvati uspomenu na Banja Luku, i banjalučki sport, posebno na naš Borac?
Meni je toliko drago i sretan sam zbog toga. Bilo kakva pomoć da vam zatreba a ja je mogu pružiti, slobodno mi se javite. Drago mi je da je neko pokrenuo nešto tako lijepo, i da ja svoje osjećaje ne mogu opisati... Bilo je vrijeme da se neko toga sjeti.
- Banja Luka. Kako ste je Vi dozivljavali i sta Vama taj grad znaci danas?
Ja sam pravi, ponosni, Banjalučanin. Moja porodica je preko 300 godina živjela u Banja Luci.Kako sam ja taj grad doživljavao - pa to nije moguće riječima iskazati, to mogu razumjeti samo oni koji su u svom životu znali da vole, da vole ljude, svoj grad, mahalu, sport... Ja sam bio ubjeđen da nema te sile koja će mene odvojiti od moje Banja Luke. Da ja odem iz Banja Luke!? Prvi put kad sam, nakratko, napustio B.Luku i otišao u Rijeku igrati za Orijent ja sam doslovno plakao i molio Boga da se što prije vratim u B.Luku. To je bio moj grad, sve moje! Navešću jedan primjer da taj svoj osjećaj malo slikovitije pojasnim: Kad sam igrao u Rijeci, četvrtkom nije bilo treninga (slobodan dan) ja bih već u srijedu navečer sjeo na voz i pravac B.Luka. Onda bi u petak, rano ujutro, ponovo na voz i nazad u Rijeku, pa direkt na trening. Eto tako sam ja koristio svoj igrački slobodan dan. Ma, živio sam za taj grad, za raju...
- Koje godine ste izasli iz Banjaluke?
1994. godine
- Danas, da li se Vasa djelatnost (sportska naravno) promjenila, da li ste jos uvijek covjek sportskog duha ili ste zapoceli nesto novo u zivotu?
Prije pola godine sam prestao sa svim sportskim aktivnostima, zbog zdravstvenog stanja. Sada, uglavnom, odem na utakmice Fejenorda i Ajaksa kao gledalac. Inaće, ovdje sam trenirao jednu malonogometnu ekipu sastavljenu od "stranaca". Mogu se pohvaliti da sam imao dosta uspjeha, stigli smo i do Prve lige u malom fudbalu. Nadam se da će ovi moji zdravstveni problemi sa srcem biti sanirani i da ću se na bilo koji način vratiti fudbalu, jer ja bez fudbala ne mogu.
- Znamo da imate dva sina. Da li su oni krenuli "očevim stopama"?
Da, imam dva prekrasna sina- Armina i Adnana. I oni su ovdje, stanuju u komšiluku vrlo blizu mene i moje supruge Merime-Bebe (sestra nekadašnjeg fudbalera Fuada Čorbegovića, Pašinog saigrača - primj. priređivača).
Armin, stariji sin, je od malena bio zaljubljenik u sport. Bio je pionirski prvak ex-YU u kajaku na divljim vodama, a zatim se okrenuo streljaštvu i tu je kao junior postigao zapažene rezultate na jugoslavenskom nivou. Bio je, dva puta, i na listi "Deset najboljih" sportista Bos.Krajine! Igrao je i fudbal, ali nije baš bio toliki fanatik kao ja.
Adnan, mlađi sin, voli sport, ali nije imao posebnu želju da mu to bude opredjeljenje u životu. Više je to ganjao onako sa rajom. On već duže vremena upražnjava "Body building" ali opet samo za svoju dušu, takmičarski element ga ne interesuje.
Sada obojica, zajednički vode jedan restoran ovdje gdje sad živimo i postali su uspješni u svom poslu. Sretan sam što imam dobru, čestitu, djecu i divnu suprugu.
- Kako gledate na danasnja sportska desavanja u nasoj zemlji, .kvalitet, rezultati itd?
Nemam toliko informacija o sadašnjim sportskim zbivanjima u našoj domovini. Ipak, primjetno je da je kvalitet sporta na veoma niskim granama., pogotovo fudbal. Nije to ni blizu onom što je nekada fudbal bio u BiH. A i kad se pogleda koje i kakve se sve ekipe takmiče u bh.ligama, iz kakvih sela, mislim da svakome može biti jasno na kojem je nivou fudbal, a i ostali sportovi, trenutno, u BiH. Kvalitet je totalno na izuzetno niskom nivou.
- Borac danas?
Borac je danas jedna solidna, prosječna, ekipa u Premijer ligi BiH. Veliki problem Borca je u tome što čim se pojavi neki talentovan igrač i svojom igrom malo odskoči od ostalih - klub ga odmah proda! Znam ja da je opšta besparica, vidio sam da je stadion skoro skroz propao, ali ako se budu olako prodavali talentovani igrači, propašće i klub kompletno. Bio sam prošle godine u Banja Luci, obišao sve pomalo i bio sam gost radijske stanice "Radio Nes", u radio emisiji "Poznati u nepoznatom". Meni je sada preostalo da pokušam da redovno, barem jednom godišnje, dođem u svoj rodni grad... malo ga obiđem, podsjetim se.. sretnem nekog od stare raje i naravno da svratim do svog najdražeg kluba....
- Za kraj - Vasa poruka, Vulturesima, Borcevcima, Banjalucanima (sirom svijeta) ?
Moja poruka bi bila - Da se mi svi, Banjalučani, stari sportisti,... (ovdje nastaje kratki zastoj, pa dubok uzdisaj)... ipak VRATIMO u svoj grad! Ja zaista teško, preteško, podnosim život izvan Banja Luke, i mislim da ću se uskoro vratiti ... još malo! Zato bih volio i poručio svima da razmisle o povratku, i da se vratimo svom gradu a i grad nama. Puno pozdrava, dobro zdravlje i sreću u životu svim Banjalučanima i ostalim ljudima dobre volje.
Jos jednom se zahvaljujemo gospodinu PAŠI BEĆIRBAŠIĆU na odvojenom vremenu i pristanku na ovaj intervju.
Intervju je rađen putem telefonske veze.
VULTURE TEAM
Holandija, April 2003.
