Ime i prezime: Siniša Mrkobrada
Datum i mjesto rođenja: 17.01.1978., Banjaluka
Sport: fudbal (golman)
Klub: Naprijed (Banjaluka), Borac (Banjaluka), Varberg Gif (Švedska), Kozara (Gradiška), Strata Dong Nai (Vijetnam), Župa (Milosavci), Laktaši
- Fudbalski počeci ?
Sa 12/13 godina sa rajom s Mejdana počeo sam trenirati fudbal. Svi su tada igrali lopte na školskom igralištu ili pored rijeke Vrbas, tako da smo odlučili da se upišemo u Naprijed. Prvi trener mi je bio Milan Vlajić. Interesantno da sam na početku bio napadač, a tek kasnije sam prešao na poziciju golmana.
- Kada si prešao u Borac ?
Na jednom međuškolskom turniru stao sam na gol svoje ekipe. Ilija Miljuš je gledao te utakmice i pozvao me je na trening Borca. To je dan koji nikada neću zaboraviti u životu. Ne mogu opisati riječima koliki je značaj, u to vrijeme, imao poziv da treniraš u Borcu. To se ne može porediti sa današnjim vremenom.
- Koliko si proveo vremena u Borcu ?
Prošao sam sve selekcije, od pionira, juniora do seniora. Ukupno sam bio 12 godina u Borcu.
- Kada si debitovao za prvi tim ?
15.03.1996. godine debitovao sam za prvu ekipu Borca. Bila je to utakmica protiv Slobode iz Novog Grada. Imao sam 18 godina.
- Koliko si branio za prvi tim ?
6 sezona sam bio standardan golman Borca. To su bile moje najljepše fudbalske godine. Bio sam ambiciozan, željan napretka. Sav svoj život sam pokušavao organizovati srediti kroz fudbal. Imao sam visoke ambicije u fudbalu, vrijedno sam trenirao, a maksimalnu nadu su mu davale i izjave trenera koje su me smatrale velikom perspektivom. Takođe, imao sam čast da igram zajedno sam Bilbijom, koji je bio istinska zvijezda Borca prije rata. Kažem da je to bila velika čast jer sam prije rata išao na utakmice da navijam za njega, jer mi je bio omiljeni fudbaler Borca.
- Imaš li evidenciju koliko si branio utakmicu u dresu Borca ?
Od 200 do 250 utakmica imam u dresu Borca. Pamtim prijateljsku utakmicu 1998. godine u Atini protiv Olimpijakosa za koji je igrala nekolicina grčkih reprezentativaca. Takođe, nikada neću zaboraviti prijateljske utakmice protiv Crvene Zvezde, Partizana, OFK Beograda... To su mečevi u kojima je stadion bio pun i ti susreti se ne zaboravljaju jer, nažalost, danas su stadioni prazni i rijetka je prilika kada se igra u takvom ambijentu.
- Promijenio si dosta trenera u Borcu ?
Trenirali su me gotovo svi treneri koji su značili nešto u Borcu u posljednjih 20 godina. Najzaslužniji što sam uopšte u fudbalu je Ilija Miljuš koji mi je pokazao kako se voli Borac i Banjaluka. Mnogo sam naučio od Smaila Alagića koji je danas u Danskoj. Međutim, najviše dugujem Josipu Pelcu koji me je sa 18 godina stavio na gol. Vjerovao je u mene tako da sam već te prve svoje seniorske sezone branio svih 55 mečeva u sezoni. Takođe trenirali su me i Malbašić, Lazić, Gavrilović....
- Tvoj odnos sa navijačima Borca ?
Kako sam iskren po prirodi reći da Borac nije na prijeratnom nivou pa tako ni navijači nisu na onom starom nivou. Način navijanja, brojnost i odnos navijača prema klubu nisu isti. Prije rata je nezamislivo bilo da na teren uđu navijači, napadaju svoje igrače, prijete im... Naši navijači su pokupili od navijačkih grupa iz Zagreba i Beograda i da umišljaju da su iznad kluba i igrača. Oni jesu bitni ali ne mogu biti iznad svih već svi treba da čine jednu kompletnu cjelinu.
- Kada si otišao iz Borca ?
2001. godine sam otišao, a oproštajna utakmica mi je bila protiv Partizana iz Beograda. Imao sam 23 godine, iza mene je bilo već šest sezona u Borcu, a poslije osvojene titule u RS, fudbalske vlasti u BiH nisu dogovorili zajedničku ligu tako da više nisam imao motiva da igram u ligi RS. Vjerovao sam da mogu više da napravim u svojo karijeri, a osim toga te godine situacija u klubu je dostigla vrhunac i tada je jedino Borac, poslije rata, ličio na klub. Poslije je došao pravi sunovrat.
- Gdje si otišao ?
Meni je to ljeto bilo veoma turbulentno. Otišao sam Čakovec kao prvi igrač iz Banjaluke koji je poslije rata trebalo da pojača neki hrvatski klub. Međutim, zadržao sam se tamo samo mjesec dana. Ispala mi je bolja opcija da odem u Herez iz Španije, koji je tada vodio Bernd Šuster. Iz vrlo čudnih razloga nisam potpisao ugovor kao ni preostala četiri stranca. To je bilo jedno od većih životnih razočarenja jer sam zadovoljio na pripremama, ali nisam uspio da potpišem ugovor zbog smjene klupskog rukovodstva. Tako sam se neočekivano obreo u Švedskoj.
- Koliko si se tamo zadržao ?
Bio sam dvije. Branio sam u Trećoj ligi Švedske. Otišao sam tamo jer onako razočaran nisam želio da se vratim u Banjaluku. Bilo su to dvije lijepe godine. Skrenuo sam na sebe pažnju većih švedskih klubova. Naučio sam švedski jezik, upoznao dosta naših ljudi, zavolio tu zemlju, njihovu kulturu, tradiciju... Čak sam namjeravao da ostanem da živim u Švedskoj.
- Šta je promijenilo namjere ?
Vrativši se na odmor u Banjaluku upoznao sam svoju buduću suprugu i ostao sam u Banjaluci.
- Kako je dalje tekla fudbalska karijera ?
Prešao sam u Kozaru koja je te godine ispala iz Premijer lige i željela je da se ekspresno vrati u BH ligu. Bio je to dobar sastav sa Marinovićem, Studenom, Đurićem... Nažalost, nismo uspjeli u namjerama, Slavija je bila prvoplasirana u ligi RS.
- Ostaće zapisano da si jedno vrijeme igrao i u Vijetnamu.
Spletom raznih okolnosti našao sam se u Vijetnamu. Sa mnom je u Kozari igrao Mihajlo Stojković čiji je otac bio fudbalski menadžer. On mi je preporučio da odem u daleki Vijetnam. Zajedno sa još jednim fudbalerom iz Srbije i trojicom Slovaka pristao sam da odem u Vijetnam. Bio sam prvi fudbaler iz BiH koji je uopšte igrao u toj državi. Odigrao sam jednu sezonu. Bio sam prijatno iznenađen. Svaki klub može da ima maksimalno po pet stranaca, a mečeve je pratilo po 50 hiljada gledalaca. Njihova liga je kvalitetnija od Premijer lige BiH. To je bilo veliko životno iskustvo za mene. Mnogo sam naučio od tom dijelu svijeta. Izuzetno su ljubazni, a iako su siromašni vlada niska stopa kriminala.
- Nastupi poslije Vijetnama ?
Polusezonu sam proveo u Župi gdje sam riješio jako bitne egzistencionalne probleme. Onda sam na poziv Vlade Jagodića prešao u Laktaše s kojima sam ušao u Premijer ligu BiH. Bažalost, u ovoj sezoni nema Borca u BH ligi, ali takva je stvarnost. Ambicije su nam opstanak u ligi, a smatram da uz sitnije korekcije ova ekipa u budućnosti moće da igra zapaženu ulogu u Premijer ligi.
- Najsrećniji sportski trenutak ?
Osvajanje Kupa RS sa Borcem 1996. godine. To je bio prvi moj trofej s Borcem. Takođe bih istakao i ulazak u Premijer ligu BiH sa Laktašima.
- Najteži sportski trenutak ?
Momenat u Španiji kada sam trebao da potpišem ugovor sa Herezom, ali zbog više sile sam ostao bez angažmana.
- Najbolji fudbaler Borca svih vremena ?
Nisam gledao Abida Kovačevića, za kojeg svi kažu da je bio istinski as, pa zbog toga neću njega izdvojiti. Od ovih fudbalera što sam gledao Bilbija je exstra klasa igrača. Što se tiče novijih igrača Darko Ljubojević je mogao da napravi i više od nastupa za Crvenu Zvezdu i madjarske prvoligaše.
- Nastupi na turniru u malom fudbalu u Boriku ?
Za mene je jako bitno što sam dva puta osvojio turnir u malom fudbalu u Boriku. Izabran sam i za najboljeg golmana turnira u veoma jakoj konkurenciji. Imao sam 18 godina i bio sam najmladji golman u istoriji turnira.
- Mišljenje o našem sajtu ?
Jako dobra ideja. To mogu uraditi samo pravi zaljubljenici u Borac. Lijepo je da Banjalučani širom svijeta mogu se naći na jednom mjestu i saznati još ponešto o našem sportu.
- Poruka Banjalučanima ?
Pozdravio bih sve, a posebno bih izdvojio naše ljude koje sam upoznao u Švedskoj. Pozdravljam svog druga Isaka Kulenovića u Norčepingu.
P.Z.
Decembar, 2007.
Vulture Team
