Ime i prezime: Vinko Marinović
Datum i mjesto rodjenja: 03.03.1971., Wien (Austrija)
Sport: fudbal
Klubovi: Kozara (B.Gradiška), Borac (Banjaluka), Crvena Zvezda (Beograd), Žerminal Beršot (Belgija), Laktaši (Laktaši)
- Fudbalski počeci ?
Počeo sam s 9 godina u Gradišci u ekipi Kozare. Prvi trener mi je bio Velimir Sombolac kojem dugujem zahvalnost za moje kasnije uspjehe. On je glavni krivac sto sam zavolio fudbal i sto sam toliko dugo ostao u ovom sportu. U Kozari sam bio do 20. godine a za prvu ekipu tima iz Gradiške debitovao sam sa 17 godina. Prošao sam sve selekcije u klubu, a moram da napomenem da je tadašnja juniorska generacija Kozare bila prvak Bosne i Hercegovine što je bio veliki uspjeh za Gradišku.
- Potom slijedi prelazak na Gradski stadion i nastupi u dresu banjalučkog Borca. U suštini tada je uslijedila Vaša pravi fudbalski uspon. Da li slažete sa ovim ?
Svakako da se slažem. U Borac sam došao u zimu 1991. godine a standardan prvotimac sam postao već na proljeće naredne godine. S obzirom da je dolazilo do prekida takmičenja u tadašnjoj Republičkoj ligi BiH odlučio sam da iz Kozare predjem u Borac koji je tada bio član Prve savezne lige Jugoslavije. Nisam mogao imati ljepši debi u Borcu jer sam prvu utakmicu u crveno-plavom dresu odigrao 1992. godine i to protiv Crvene Zvezde na Marakani. Crveno-beli prethodno su odigrali utakmicu u Interkontinentalnom kupu protiv čileanskog tima Kolo Kolo gdje su postali svjetski klupski prvaci. Zanimljivo je da je Jugović, koji je protiv Čileanaca bio dvostruki strijelac, i nama na Marakani zabio dva gola. Tom pobjedom Crvena Zvezda je ovjerila šampionsku titulu i zaokružila fenomenalnu godinu. Od utakmica u Prvoj saveznoj jugoslovenskoj ligi pamtim još susret u Skoplju protiv Vardara. U Borcu sam ostao do 1994. godine, dakle 3,5 godine bio sam standardan prvotimac.
- Ko je sve tada nastupao za Borac i ko Vas je trenirao ?
Bila je to sjajna generacija koju su kao treneri vodili Smileski, zatim Gavrilović, Pelc i Bobi Spasojević. Velika je šteta što nas je rat omeo da napravimo nešto više. Gotovo svi igrači iz tadašnje ekipe Borca kasnije su napravili značajne karijere. Ljubojević, Indjić, Savić, Dragić, Djukić, Kovačević samo su neka od imena iz tadašnjeg sastava. Mislim da Borac treba biti ponosan na tadašnju generaciju jer je dostojno prezentovala banjalučku školu fudbala.
- Ono što je zanimljivo da, za 3,5 godine koliko si bio standardan član prvog tima, nisi odigrao nijednu utakmicu pred banjalučkom publikom ?
Da, to je istina. U te 3,5 godine odigrao sam stotinjak utakmica za Borac ali nijednu pred banjalučkom publikom. Veoma mi je žao što nisam doživio podršku Vulturesa ali jednostavno to je bilo nemoguće u tim godinama. Konstantno smo putovali, sve utakmice, i domaćinske i gostujuće, igrali smo u Srbiji. Bili smo stalno na točkovima i bio je to izuzetno težak period ali sjajna atmosfera medju igračima nadomjestila je sve nedaće.
- Na prste jedne ruke mogu se prebrojati igrači koji su iz Borca prešli u Crvenu zvezdu. Kako je došlo do Vašeg transfera na Marakanu ?
1994. godine u paketu sa Darkom Ljubojevićem prešao sam u Crvenu Zvezdu. Istini za volju, za naše usluge zainteresovan je bio Partizan, ali kako smo bili navijači Crvene Zvezde nismo se dvoumili da odemo na Marakanu. Tako mi se ispunio dječački san. Ljupko Petrović mi je bio prvi trener i već te prve sezone osvojili smo duplu krunu. Nažalost, zbog sankcija nismo igrali kvalifikacije za Ligu šampiona. Bila je to generacija Darka Kovačevića, Jovana Stankovića, Dejana-Ramba Petkovića, Dejana Stankovića. Svi oni sada s mnogo uspjeha igraju u najjačim evropskim i svjetskim ligama.
- Koliko si proveo na Marakani i koji ti je najdraži period u Crvenoj Zvezdi ?
4,5 godine. Bio sam do juna 1999. godine na Marakani. Svaki period, svaka godina mog ugovora, je nosila nešto novo i lijepo, nešto za pamćenje. Isto tako, dosta se i trenera promijenilo: Ljupko Petrović, Vladimir Petrović-Pižon, Milorad Kosanović, Vojin Lazarević. Svi navedeni treneri su se trudili da nadograde našu igru.
- Ipak, morate neku utakmicu posebno pamtiti ?
Utakmica koja me proslavila i poslije koje je sve nekako krenulo naprijed je protiv škotskog Hartsa u Kupu UEFA. U prvom meču u Beogradu bilo je 0-0 a u revanšu u Edinburgu 1-1. Zahvaljujući mom golu u gostima Crvena Zvezda je prošla dalje. Nakon toga smo igrali velike evropske utakmice. Izbacili smo njemački Kajzerslautern a potom eliminisani od velike Barselone koju je tada predvodio Ronaldo.
- Kakav je osjećaj igrati derbi protiv Partizana ?
Odigrao sam ukupuno 10 vječitih derbija protiv Partizana, 8 u prvenstvu i 2 u Kupu. Nema te riječi kojom se može opisati atmosfera u derbiju, počevši od navijača pa do naboja na terenu. To je bio i ostao praznik fudbala, ne samo u Srbiji već i šire. To je utakmica koja se čeka cijelu sezonu i za koju igrač Crvene Zvezde i Partizana živi. Takvo rivalstvo se teško racionalno može objasniti.
- Koliko imate trofeja sa Crvenom Zvezdom i kakav ste imali odnos s navijačima ?
Osvojio sa jednu titulu šampiona SR Jugoslavije i 3 Kupa. Što se tiče odnosa s navijačima on je bio perfektan. Navijači su cijenili moje zalaganje i stalno sam imao njihovu podršku.
- Kapitenska traka i golovi u crveno-belom dresu ?
Bio sam kapiten Crvene Zvezde u periodu prije bombardovanja. Izmedju ostalog kapitensku traku nosio sam u meču protiv Barselone kada smo igrali sa slavnim katalonskim klubom u znak proslave 100 godina postojanja Barselone. Prvi put bio sam kapiten u Prištini protiv istoimene ekipe. Iako sam bio odbrambeni igrač postigao sam dosta golova. Ukupan broj je 19 golova. Prvi put strijelac za Crvenu Zvezdu bio sam u Kupu UEFA protiv francuskog Meca za koji su tada nastupali sadašnji napadač Mančestera Saha i nekadašnji reprezentativac SiCG Jestrović. Inače za Crvenu Zvezdu u 4,5 godine odigrao sam 140 mečeva.
- Dok ste igrali za Crvenu Zvezdu izborili ste nastup i u A reprezentaciji SR Jugoslavije ?
Član A reprezentacije Srbije i Crne Gore bio sam jednom i to protiv Izraela u Izraelu. U ono vrijeme bilo je malo teže doći do standardnog reprezentativca, ali sam zadovoljan što sam i jednom oblačio plavi dres.
- Poslije Crvene Zvezde slijedi priča u Belgiji u FK Žerminal Beršot ?
1998. godine uslijedilo je bombardovanje Srbije zbog čega je prekinuto fudbalsko prvenstvo. Meni je bio istekao ugovor sa Crvenom Zvezdom, imao sam ponudu od Belgijanaca i nisam više želio da čekam. Meni je nekako bilo sudjeno da potpisujem ugovore na 4 godine. Tako je bilo i sa Žerminal Beršotom s kojim sam dogovorio četverogišnju saradnju. Bio sam odlično primljen. U prve dvije godine igrao sam odlično ali me onda zadesio peh-prelom noge. Imao sam 31 godinu i to me je usporilo u daljnjoj karijeri. Izgubio sam ritam i poslije nisam mogao nikako da povratim staru formu. Da nije bilo te povrede a s obzirom kako sam igrao mislim da mi ne bi bio kraj u Žerminal Beršotu. Imao sam ponuda od mnogo boljih klubova ali takva je bila moja sudbina.
- Broj nastupa, golova i posebni trenuci u Belgiji ?
Odigrao sam 55 utakmica u dresu Žerminal Beršota i to sve u prve dvije godine ugovora. Postigao sam dva gola a posebno mi je drag u gradskom derbiju protiv Antverpena. Tada sam postigao odlučujući gol za pobjedu Žerminala nad Antverpenom i to nakon 13 sezona. Bio sam i zamjenik kapitena prve ekipe a uživao sam veliko povjerenje trenera Franka Van der Elsta koji je bio veliki igrač, nastupao je na čak pet Svjetskih prvenstava. Interesantno je da je i on otišao iz kluba iste godine kada i ja.
- Nakon Crvene Zvezde i Belgije vratili ste se u Kozaru iz Gradiške. Kako je bilo poslije velikih utakmica igrati utakmice u ligi RS ?
Poslije povrede koja me od fudbala odvojila godinu i po dana odlučio sam da se vratim u Gradišku. Imao sam 33 godine i postao sam član Kozare. Poslije teške povrede dobro mi je došlo da igram ligu u kojoj su utakmice znatno slabijeg kvaliteta i manjeg itenziteta tako da mi je na neki način odgovaralo igranje za Kozaru.
- Sada ste član Laktaša, člana Prve lige RS. Kada planirate da završite fudbalsku karijeru ?
Imam 35 godina i veoma sam blizu trenutku kada ću okačiti kopačke o klin. Razmišljam da to učinim na ljeto, po završetku ove sezone ali još uvijek to nije 100 % sigurno. Vidjeću kako se budem osjećao i tako ću i reagovati.
- Šta poslije igračke karijere ?
Završio sam Višu trenersku školu u Beogradu i još moram potvrditi licencu. Namjeravam da upišem i 3. godinu u Beogradu na menadžmentu. Kada sve te obaveze završim najradije bi se opredjelio za rad s djecom ovdje u RS. To me najviše privlači.
- Ima li u vašim planovima FK Borac ?
Rekao sam kakvi su mi planovi ali ne odbacujem mogućnost da jednog dana predvodim FK Borac. Borac je dio mene a da nije bilo Borca ne bi ni otišao u Crvenu Zvezdu. Medjutim, mislim da je to još uvijek predaleko.
- Igrate ligu RS, poznajete fudbalere Borca. Po Vama kakva bi trebala da bude strategija rada u klubu s Gradskog stadiona ?
Jedini i pravi put za Borac je oslanjanje na vlastite snage. Tu mislim na fudbalere iz Banjaluke pojačane sa talentima iz okruženja (Gradiška, Prijedor, Prnjavor, Novi Grad...). Tu vidim izlaz iz sadašnjeg sivila. To bi trebalo da bude baza ekipe na koju bi se s jednim kvalitetnim fudbalerom izvršila nadogradnja. Moram da napomenem da je moja generacija u Borcu bila upravo sačinjena tako i na kraju smo svi imali uspješne karijere.
- Najsretniji trenutak u karijeri ?
Utakmica sa Hartsom i moj gol koji nas je odveo u daljnje takmičenje u Kupu UEFA. Zanimljivo da je to bio prvi gol neke ekipe iz SR Jugoslavije na evropskoj sceni. Prvi put smo tada, nakon sankcija, izašli u Evropu a kasnije smo još odigrali nezaboravne susrete protiv Kajzerslauterna i Barselone.
- Najteži trenutak u karijeri ?
Prelom noge je najteži momenat u karijeri. Ta povreda mi se desila u najzrelijim igračkim godinama a kako sam prethodno igrao mislim da sam mogao još 5-6 godina da uspješno nastupa u evropskim ligama i boljim klubovima.
- Trener koji je ostavio najjači utisak na Vas ?
Veljo Sombolac mi je puno pomogao u omladinskim danima. Od njega sam naučio osnovne fudbalske korake. Kasnije u seniorskim nastupima radio sam s dosta trenera. Od svakog sam ponešto naučio, svako je ostavio svoj trag. Svaka promjena trenera donijela je nešto novo tako da ne bih nikog posebno izdvajao. Po dobrom radu pamtim Ljupka Petrovića kao i Vladimira Petrovića Pižona od kojeg sam naučio dosta toga van fudbalske igre.
- Da li ste posjećivali naš sajt i mišljenje o njemu ?
Jesam, posjećivao sam sajt. Mislim da je ideja odlična. Danas je internet čitaniji od novina tako da Vam samo mogu poručiti da tako nastavite.
- Šta biste na kraju poručili mladim fudbalerima u BiH ?
Jedino što im mogu poručiti je da rade i da će im se to isplatiti. Svjestan sam da imaju teške uslove za rad, težak ambijent u našem fudbalu ali isto tako im mogu poručiti da ni ja nisam radio u boljim uslovima. Talenat bez rada ne znači ništa tako da samo radite kvalitetno i napredovaćete sigurno.
PZ
Banja Luka, mart 2006
Vulture Team
