Intervju sa nekad britkim i stamenim desnim bekom FK Borac, a danas fudbalskim trenerom. Borčevi navijači su ga voljeli i poštivali zbog izuzetne borbenosti i zalaganja za Borčev "crveno-plavi" dres. Zvali su ga Ćelo a to je
Stojan Malbašić
- Kada ste se poceli baviti fudbalom?
Bilo je to 1975 godine. U to vrijeme odrzavana je akcija “Biramo talente” kao i skolski turniri u fudbalu na kojima su treneri Borca bili prisutni. Njihov zadatak je bio da otkriju neki talenat i dovedu ga u klub. Na takvom jednom turniru ja sam odskocio medju djecacima svog uzrasta i poceo sam trenirati u Borcu. Prvi trener mi je bio Osman Spahic- Spaho
- Kako je tekla vasa fudbalska karijera?
Cijelu fudbalsku karijeru proveo sam u Borcu. Prosao sam sve omladinske kategorije i 1981. godine potpisao sam prvi profesionalni ugovor. Ipak moram priznati da sam 1980. godine kao junior nastupao za BSK. Medjutim to je trajalo samo godinu dana a od kada sam presao u seniorsku konkurenciju stalno sam bio clan Borca. Karijera je trajala do 1992. godine, dakle 11 godina.
- Ko vas je sve trenirao?
Bilo je tu dosta poznatih trenerskih imena. Ukupno sam u karijeri radio sa 8 trenera.
Kao sto sam rekao prvi fudbalski ucitelj bio mi je Osman Spahic. Osim njega fudbalski zanat ucio sam i od: Miljusa koji me je trenirao i u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji, zatim Husnije Fazlica, Pelca, Smileskog, Poklepovica, Vladice Popovica i Kuzea.
Posebno bih istakao Fazlica i Popovica. Fazlic me je trenirao u juniorskoj skoli i ostavio je neizbrisiv trag, a Vladica Popovic je ostavio na mene snazan utisak i kao covjek i kao trener.
-Trofeji?
Ja sam bio clan generacije koja je ostvarila i najznacajnije uspjehe u istoriji kluba. 1988. godine osvojili smo Kup Jugoslavije, zatim naredne 1989 godine plasirali smo se u 1. jugoslovensku ligu. U sezoni 1990/91. osvojili smo 4. mjesto u 1. ligi sto je najbolji plasman u elitnom drustvu u istoriji Borca. Tim rezultatom izborili smo nastup u Mitropa kupu koji smo 1992. godine osvojili.
-Uspjeh koji Banjalucani pamte je osvajanje Kupa Jugoslavije u fudbalu 1988. godine. Do finalnog meca sa Zvezdom imali ste tezak put ?
Svakako da smo imali tezak put do finala. Posebno bih izdvojio cetvrtfinalni susret sa novosadskom Vojvodinom. U prvoj utakmici u Novom Sadu porazeni smo sa 3-0. Tada mnogi nisu vjerovali da cemo napraviti podvig u revansu ali mi smo to ucinili.
U Banjaluci u decembru mjesecu, po veoma hladnom vremenu, mi ostvarili nevjerovatnih 6-1 i plasirali se u polufinale Kupa. Pobjeda posebno ima na znacaju jer je Vojvodina te godine postala prvak Jugoslavije. U polufinalu Kupa nas je cekala Pristina. U prvom mecu u Pristini je bilo 1-1, a u revansu 0-0. Borac se plasirao u finale zahvaljujuci golu u gostima.
- Plasmanom u finale Kupa vec ste bili ostvarili veliki rezultat. Kakva je bila atmosfera u ekipi pred finalni mec? Da li se vjerovalo u uspjeh ?
Bili smo svjesni da smo autsajderi u finalnom duelu sa Crvenom Zvezdom. Kao i svaki covjek i mi smo u podsvjesti vjerovali da mozemo dobiti Zvezdu. Tako smo u Banjaluci prije polaska za Beograd napravili zastavicu na kojoj je pisalo: POBJEDNIK KUPA-BORAC. Nakon pobjede tu zastavicu smo dali predstavnicima Zvezde.
- Vi ste zapoceli akciju kod jedinog gola Senada Lupica?
Prodirao sam kao i uvijek po desnoj strani. Gurnuo sam loptu kroz noge jednom igracu Zvezde i dao je Durgutovicu. On je iz prve idealno centrirao a Lupic je skocio izmedju dvojice fudbalera Zvezde i postigao gol.
- Sudija Zuber u tom mecu bio je naklonjen velikoj Crvenoj Zvezdi. Kako je bilo igracima kada su uvidjeli da Zuber pomaze protivniku?
Naravno da nam je bilo tesko, pogotovo, kada je dosudio jedanaesterac. Na srecu Karalic je fenomenalno intervenisao i odbranio penal Piksiju. Poslije utakmice Zuber nam je priznao gresku, izvinio nam se. S ozbirom da smo bili u delirijumu mi smo to izvinjenje prihvatili.
- Kada se zavrsilo finale uslijedilo je veliko slavlje?
Mi smo se po zavrsetku finalne utakmice ponasali izgubljeno. Malo ko je ocekivao da mozemo napraviti takav rezultat. Nismo bili svjesni uspjeha. Iako je Uprava kluba zeljela da ostane u Beogradu na insistiranje igraca odmah se krenulo za Banjaluku gdje smo stigli ujutro. Na Trgu nam je priredjen nezaboravan docek. Mislim da je 90% Banjalucana tada doslo na Trg da pozdravi nase osvajanje Kupa. Taj docek je nesto driljivo, nesto sto se tesko moze zaboraviti.
- Osvojili ste i Mitropa kup 1992. godine u Fodji. Koliko je taj trofej znacio za vas?
Mi smo taj trofej osvojili u periodu kada smo bili svjesni da ce se raspasti i klub i drzava. Osvajanje Mitropa kupa ne moze se porediti sa pobjedom u finalu Kupa Jugoslavije.
To je bio tuzan kraj jedne generacije jer je dosta igraca ostalo u Italiji i nije se vratilo u Banjaluku. Nije bilo mogucnosti da zajedno proslavimo osvajanje Mitropa kupa.
- S kim ste najvise voljeli igrati, odnosno, s kim ste najbolje saradjivali na terenu?
Najvise sam saradjivao sa igracima koji su bili na mojoj strani terena, a to su Bilbija i Bozur Matejic. To su igraci s kojima sam se najbolje slagao na terenu.
- Najbolji fudbaler protiv kojeg ste igrali?
Mislim da je to Abid Kovacevic. To je bilo savrsenstvo, cudo od igraca. Na pocetku karijere sam igrao protiv njega. Osim njega svakako ne smijem da zaboravim ni Dragana Stojkovica Piksija.
- Najdrazi trenutak u karijeri?
Ulazak u 1.ligu i utakmica protiv Proletera. To je trenutak koji je klub cekao 10 godina. Za tih 10 godia proslo je mnogo igraca, trenera koji nisu uspjeli da ostvare san. Kada smo obezbjedili plasman u 1. ligu znali smo da ce nam igranje u najkvalitetnijem ligaskom takmicenju omoguciti afirmaciju.
- Najtezi trenutak u karijeri?
Mitropa kup u Fodji. Na tom kupu sam se oprostio od aktivnog igranja fudbala. Iako smo osvojili Mitropa kup, taj trofej gubi na znacaju jer sam se rastao s mnogim drugovima.
- Mozete li izdvojiti andegdotu iz bogate fudbalske karijere ?
Kada smo isli u Beograd na finale Kupa 1988. godine putovali smo crvenim autobusom koji je bio predvidjen za gradski saobracaj. Kada smo stigli u Beograd policija nas je dopratila na stadion. Dok nas je policija pratila, vecina Beogradjana se okretala i cudila zasto policija prati autobus za gradski saobracaj. Eto i to je pokazatelj da smo bili mali klub jer su drugi klubovi dolazili sa turistickim autobusima.
- Kako ste dobili nadimak Ćelo?
Taj nadimak sam dobio u djetinjstvu a razlog i dan danas ne znam. Nikad se u zivotu nisam sisao na celavo pa da me zbog toga narod zove Celo. Iako nisam znao za razlog prihvatio sam taj nadimak.
- Prosle sezone bili ste trener u FK Borac ali niste ostvarili zapazenije rezultate?
Naslijedio sam ekipu kao pomocnik od Karalica i to pred kraj jesenjeg dijela sampionata. U tom momentu ostvarili smo zacrtano. Stvorili smo dobru atmosferu u ekipi, a igraci su bili isplaceni maksimalno. Medjutim dobru atmosferu u ekipi nije pratila atmosfera u klubu. U pripremnom periodu nismo doveli adekvatna pojacanja tako da start na proljece nije bio prema ockeivanjima.
- Da li biste ponovo bili trener Borca ?
Kako da ne. To je moj zivotni poziv. Nadam se da cu ponovo biti trener Borca. Svjestan sam da je takav trenerski posao. Cas si ovdje, cas ondje. Borac je moj klub i vjerujem da ce biti vremena da pomognem svom klubu.
- Cime se trenutno bavite?
Sad sam trener juniorskog pogona Borca. Ove godine zavrsili smo ubjedljivo na 1. mjestu u ligi Republike Srpske. Cilj nam je da budemo prvaci BiH u juniorskoj konkurenciji.
-Da li ste u kontaktu s fudbalerima Borca iz vase generacije a koji sada ne zive u Banjaluci?
Jesam, kada dodju u Banjaluku nekolicina njih mi se javi tako da onda vrijeme provodimo zajedno. S Matajom sam igrao i na turniru u malom fudbalu. Osim s Matajom cujem se i sa Lupicem, Durgutovicem, Matejicem, Jakovljevicem, Lemicem.
- Poruka navijacima ?
Volite Borac, sportski navijajte. Borac ne moze biti pravi bez vas. Budite kao sto ste uvijek bili 12. igrac Borca.
Z.P.
