- Prije nego krenemo sa razgovorom o sportu, odnosno Vašoj karijeri u fudbalu, molim Vas da nam kažete datum i mjesto rođenja, tj. da Vas predstavimo našim posjetiocima.
Rodjen sam 1. juna 1951. godine u Sarajevu
- Od toliko banjalučkih sportskih klubova iz raznih sportova Vi ste izabrali bas fudbal. Zasto?
Ljubav za fudbal bila je jaca nego za druge sportove.
- Kada ste poceli da se igrate fudbal i ko je "glavni" krivac za to?
Poceo sam jos u osnovnoj skoli 1962/63. godine. Citava generacije i moje drustvo je igralo fudbal pa sam i ja tako poceo.
- Kako je tekla Vasa fudbalska karijera?
Najprije sam poceo u pionirima i juniorima FK "Borac". Zatim dvije sezone u juniorima FK "BSK" i krajem 1968. godine pristupio sam FK "Željezničar" sa Predgradja.
- U banjalučkom Željezničaru ste 1968. godine krenuli kao igrač, a onda nastavili kao trener. Koliko ste vremena nastupali u dresu kluba sa Predgrađa?
U Željezničaru sam igrao 9 godina, a 1977. godine sam odlučio završiti svoju igračku karijeru. Igrao sam s jednom sjajnom generacijom koja je zivila i radila sa puno entuzijazma, a sa vrlo oskudnim sredstvima. Bila je to vrlo dobra i perspektivna generacija kpja je ostvarila i solidne rezultate. Međutim, ta generacija u kojoj su bili Ćuric, Škoric, Šimunic, Cota, braća Talić, Bučinski, Petrićević, M.Pobor, Durkalić, Srdić, M.Ališić, Delić, Madjar, Krivić i drugi, s obzirom na svoje fudbalske kvalitete nije ostvarila rezulate adekvatne, velikom, potencijalu koji je posjedovala, ali je sigurno dala veliki doprinos kvalitetu fudbala u nasem gradu i mnogi od tih igrača su napravili karijeru u drugim klubovima.
- Trenerska karijera je sva vezana za Želju?
Trenerska karijera je pocela sasvim slucajno. Ante Bučinski (moj dotadašnji trener od kojeg sam dosta toga naucio) legenda Želje, je bio u situaciji da ima asistenta i to mjesto je ponudio meni a sto sam ja rado prihvatio. Nakon izvjesnog vremena kad je Bučinski prestao sa trenerskim radom preuzeo sam funkciju prvog trenera. Svoju trenersku karijeru sam završio 1993. godine.
- Koji je trener ostavio najjači utisak na Vas dok ste se bili igrac, a koji igrac dok ste Vi bili trener?
Od početka igračke karijere prošao sam dosta trenera, pocev od Mastele i Cindrića u FK "Borac", pa Dervišića i Kapetanovića u FK "BSK" do Ante Bučinskog i Envera Kučukovića-Tendera u FK "Zeljeznicar". Od svih trenera se moglo dosta toga nauciti, ali najvise vremena sam proveo pod "dirigentskom palicom" Ante Bučinskog tako da mi je on ostao u najboljem sjećanju.
U periodu dok sam bio trener, rado sam "uvodio" mlade igrace u "vatru", tako da sam u jednom trenutku imao dosta mladu ekipu: Tešić, Vujaković, Blažević, Filipović, Kičić, braća Plavšić, Idjan, Kalaba i drugi. Sve svoje igrače sam cijenio i ne bih želio nikog od njih da uvrijedim ali, ipak, najjači utisak po svojim fudbalskim kvalitetima na mene su ostavili Blažević, Filipović i Kičić.
- Otkuda tolika ljubav prema Želji kada se zna da su u Banja Luci postojali i drugi klubovi - Borac, BSK, Naprijed, Vrbas... Zašto ste baš bili toliko vezani za ovaj klub?
Moj djed je zivio u tom dijelu grada, tako da sam vrlo cesto odlazio na Željine utakmice i treninge sa mojim vrsnjacima iz tog kraja, sa kojima sam ostao u dobrim odnosima, a kada se ukazala mogucnost da igram u Želji to je i odlucilo da tu i dodjem i ostanem. Zavolio sam Želju i raju s Predgradja i ta veza je ostala do kraja
- Vjerujem da ste uz svog Želju pratili i ostale sportske klubove u Banja Luci. Da li sam u pravu?
Da, potpuno ste u pravu. Ja sam bio i ostao sportista «u krvi» te sam pratio sport u cjelosti i ne samo fudbalski. Naravno da sam pratio sve banjalučke fudbalske klubove: Borac, BSK, Naprijed, Vrbas, Omladinac, Laus, Udarnik..., ali sam, također, pratio i klubove iz okoline, iz banjalučke regije-Sloga (Trn), Mladost (Kotor Varos), Sloboda (Mrkonjic Grad), Elektrobosna (Jajce)...
Međutim, pored fudbala volio sam i druge sportove i redovno sam pratio RK "Borac" i RK Mladost s Pilane, pa KK "Borac" i ŽKK "Mladi Krajisnjik", te Bokserski klub "Slavija" a i sve ostale druge sportove kad sam imao priliku i vremena.
- S obzirom da ste veliki dio svog života posvetili fudbalu, i to banjalučkom, i bili ste, u raznim periodima, u 3 banjalučka kluba zamolio bih Vas da, po Vašem mišljenu, navedete najbolje igrače tih klubova, tj. Borca, BSK-a, Željezničara, ali i Naprijeda kojeg takođe odlično poznajete.
Moram Vam priznati da je to zaista teško i nezahvalno navoditi i isticati, jer sigurno necu moci da imenujem sve koji su to zasluzili, ali u ovom trenutku u mom sjecanju su kao najbolji fudbaleri ostali iz:
- FK Željezničar: D.Bučinski, Durkalić, Kuštrinović, Kotormanović, Blažević, Ćurić, Cota, Srdić, Petrović, Kičić, D. Blazevic i Filipović
- FK Borac: Abid Kovačević, Husnija Fazlić, Omer Jusić, Pašo Bećirbašić, Mesud Nalić, Dževad Kreso, Dževad Agić i Zoran Smileski,
- FK BSK: Eso Bašić, Izudin Smailagić, Mujo Koljenović i Branko-Taba Hromatko
- FK Naprijed: Džafer Smajić, Tomo Marić, Jasmin Latifić, Nedžad-Lisin Šašivarević i Mehmed Ališić
- Najsretniji trenutak u Vašoj igrackoj ili trenerskoj karijeri?
Najsretniji sam bio kao trener Željezničara kad smo bili pobjednici «Lige Glasa»
- Najtuzniji trenutak, naravno ako ih je bilo?
Iskreno receno bilo je i teških trenutaka ali ni jedan ne bih mogao navesti kao najtužniji.
- Vjerujem da je bilo mnogo anegdota za vrijeme Vaše karijere, pa vas molim da nam "prepičate" koju anegdotu.
Jedno vrijeme za moje igračke karijere na golu "Željezničara" je stajao Prstojević. Na jedan centaršut krenuo je na loptu viknuvši: "MOJA !", a kad je ocijenio da loptu ne moze uhvatiti počeo je vikati; "NIJE, NIJE, NIJE !!!"
- Siguran sam da ste i Vi bili upoznati sa politikom našeg najtrofejnijeg fudbalskog kluba Borac - dovodjenje igrača sa strane. Takodje je poznato da je i jedan od najboljih igrača Zeljeznicara Salih-Cico Durkalić, biser sa Predgradja, kako su ga mnogi nazivali, karijeru nastavio u NK Rijeka i tamo pruzao odlicne igre, a nije imao mjesta u Borcu. Nikome nije bilo jasno zašto se banjalučki fudbalski «gigant» tako odnosio prema banjaluckoj djeci. Molim Vaše misljenje i komentar?
Da, Borac je ima perioda te «politike» dovođenja igrača iz drugih sredina, a razlog je vjerovatno taj što su više povjerenja imali u igrače sa "strane" nego u svoj igrački kadar i banjalučke talente. To je inace bio problem mnogih klubova, pa i Borca koji je više vjerovao u kao «provjerene» fudbalere iz drugih gradova i klubova a takvom politikom zanemarivo talente iz Banja Luke, ali i banjalučke regije, koji su se morali dokazivati u drugim sredinama (kao npr. Durkalić) ili su ostajali u amaterskim klubovima gdje njihov fudbalski razvoj nije mogao pratiti njihov talenat i potencijal. Međutim, moram naglasiti da to nije bila stalna praksa nekadašnjeg Borca i najbolje rezultate je postizao upravo kad je u ekipi imao većinu «domaćih» fudbalera i fudbalera iz banjalučke regije.
- Zadnjih godina se naš Borac vratio tom «pravilu» - masovno dovođenje «igraca» sa strane, tako da su i rezultati koje je postizao zadnjih godina više nego sramotni. Kao klub drugog po velicini grada u BiH, ispali su iz PL BIH i sada se takmice u Prvoj Ligi RS. Žalosno je da je jedan takav klub sa takvom istorijom spao na tako niske grane. Kakvo je Vaše mišljenje o tom i ko su po Vašem mišljenju krivci za ovaj krah naseg omiljenog kluba, našeg Borca?
Za sadašnje, ali ne samo sadašnje nego već jedan duži period, stanje u kojem se nalazi Borac ima više razloga i krivaca. Pored objektivno teške finansijske situacije u cjelokupnom bh. sportu, pa tako i u Banja Luci, Borac ipak nije morao i trebao pasti na ovako nizak nivo. Problem su ljudi koji vode, ili su vodili, klub, ali i gradski čelnici koji su zapostavili banjalučki sport, a svakako i struka i igrači. Kad banjalučki fudbalski radnici i oni koji rukovode Borcem shvate da treneri i igraci sa strane nemaju onu prirodnu motivaciju koju mogu imati samo «djeca» Borca i Banja Luke nego im je glavna i jedina motivacija novac (a novca nema koliko njima treba) i promijene tu svoju «politiku» masovnog dovođenja kojekavih fudbalera, i trenera, iz drugih sredina i više pažnje obrate domaćem kadru, onda će i Borac imati realnu šansu da se vrati na stare staze koje su im utrle prethodne sjajne Borčeve generacije. Nisam ja apsolutno protiv dovođenja fudbalera sa «strane». To je cesto i neophodno ali u tome se morati imati mjere i dovoditi samo kvalitetne igrače koji u tom trenutku trebaju ekipi.
- Koliko danas pratite sport u Banja Luci i BIH, i Vaše mišljenje o kvalitetu i buducnosti bh. sporta uopste?
Banjalučki sport pratim koliko mi to mogućnosti dozvojavaju, ali moram priznati da imam vrlo malo relevantnih informacija, tako da o tome ne mogu dati objektivan sud. Slična situacija je si sa bh. sportom u cjelini.
- Upoznati ste poslednjim rezultatima, naše, fudbalske reprezentacije BiH. Da li mislite da je to maksimum koja ova generacija moze pruziti ili je u pitanju i taj nedostatak sportske sreće (što velika većina sportske javnosti i stručnjaka često spominje) pa uvijek dodjemo do pred sami cilj ali neuspijemo i proci kroz njega.?
Rezultati su i više od ocekivanih, ali sigurno da ce biti i još bolji. I taj faktor sportske sreće je potreban i, ali ne i presudan, i vjerujem da će i «sportska sreća» početi pratiti bh. reprezentaciju. Potrebno je dosta vremena i rada da se sve sinhronizuje, od finansija pa do kvalitetnih kadrova, igračkih, trenerskih i menadžerskih, kojih siguran sam ima dovoljno u i BiH i u inostranstvu.
- Da se opet vratim banjalučkom sportu. Vec ranije smo konstatovali kako je cjelokupna situacija u bl. sportu vise nego losa, ali zelim da cujem Vase misljenje oko poslednjeg poteza koji je povukla Uprava RK Borac i dovela Abasa Arslanagića, Borčevu legendu, na kormilo ovog kluba, a što mnogi tumače velikim zaokretom banjalučkog sporta, odnosno ljudi koji vode bl. sport.
To je siguran sam pravi potez, jer je Ako i kao licnost i kao sportski radnik izuzetan. Međutim, treba nastaviti s tom praksom i kod RK Borac i kod ostalih banjalučkih klubova jer ako sve ostane samo na dovođenju Ake ništa se bitno i nabolje neće promijeniti - stara istina je ona narodna poslovica: "Jedna lasta ne čini proljeće".
- Navijaci, Vulturesi. Siguran sam da ste imali priliku vidjeti «crveno-plavu armiju» na djelu, pa Vas molim za komentar o navijacima Borca.
Nekadašnji Vulturesi su bili "igrač više" za FK Borac, ali i ostale bl. klubove. Današnji Vulturesi siguran sam vole svoj klub, ali mislim da moraju imati vise postovanja i respekta prema gostujucim navijacima i timovima.
- Haris Mahmutefendic danas?
Od 2000. godine nisam vise aktivan u sportu, ali ga dovoljno pratim.
- Da li ste u kontaktu sa nekim od banjaluckih sportista ?
Da, jesam. Kontaktiram s Pašom Bećirbašićem, Kresom, Bajagilovićem, Blazevićem, koji su također u inostranstvu, ali i sa Smileskim, Karalićem i Petkovićem koji su i danas u Banja Luci.
- Banjaluka. Koliko Vam je taj grad znacio i koliko Vam danas znaci?
To je bio i ostao moj grad!
- Kada ste izasli iz Banjaluke?
1993. godine.
- Ne praktikujemo u nasim intervjuima da postavljamo pitanja vezana za 90-e, nesportske, godine ali moram da Vas pitam kako ste Vi kao sportska osoba znana medju mnogim banjalučkim sportistima, sportskim radnicima i aktivistima, dozivjeli taj ratni period i nacionalni naboj u nasem gradu? Da li je bilo razocarenja u neke drage prijatelje i sl.?
Bilo je izuzetno tesko sve to shvatiti, ali desilo se i neponovilo se. Bilo je teskih trenutaka i razocarenja, ali je kasnije bilo i jasno zasto su se mnogi morali tako ponašati. No, mislim da dolaze bolja vremena.
- Da li planirate da se vratite jednog dana našem Vrbasu, Vasem i našem Želji?
To se nikad ne zna.
- Imali ste priliku posjetiti naš i Vaš sajt vezan za banjalučki sport i sportiste. Vaše mišljenje o sajtu i našem radu .
Samo tako nastavite! Neke se stvari i dogadjaji, i ljudi ne smiju zaboraviti.
- Vaša poruka posjetiocima sajta i svim Banjalucanima sirom svijeta?
Nezaboravimo Banja Luku, banjalucki sport, sportiste i sportske radnike.
Ernad Seferagić
April, 2006.
VT
