Ime i prezime: Veljko Lolić
Datum i mjesto rodjenja: 05.09.1957., Banjaluka
Sport: fudbal
Klubovi: Lauš, Jelšingrad, Kozara (Gradiška), Krajina, Omladinac, Sloga (Trn), Borac
- Fudbalski počeci ?
Karijeru sam započeo u FK Lauš sa 12 godina. Bilo je to 1970. godine. Ono što je zanimljivo da sam na početku igrao na poziciji desne polutke. Imao sam veliku želju da budem fudbaler ali je zbog nedostatka golmana trener mene ipak prekomandovao medju stative. Sa 17 godina prešao sam u juniorsku ekipu Lauša. Interesantno je da je za mene u to vrijeme bio zainteresovan i Borac. Medjutim trener Cane nije dozvolio da napustim klub. Ipak, nisam se još dugo zadržao u Laušu. Već naredne sezone otišao sam iz kluba i prešao u Jelšingrad.
- Koliko ste se zadržali u Jelšingradu ?
1975. godine sam došao i bio sve do 1978. godine. Tada sam otišao na odsluženje vojnog roka a nakon vojske opet sam se vratio u Jelšingrad. Bilo je to još uvijek vrijeme mladalačkog razmišljanja, velikog entuzijazma. Sve do prelaska u Kozaru igralo se iz ljubavi i može se slobodno reći iz zabave. Ne smijem zaboraviti moje trenere do odlaska u Gradišku. To su bili Cane, Vid Lolić i Ilija Miljuš.
- Onda slijedi odlazak u Gradišku gdje ste se zadržali pet godina. Ko je „kumovao“ u transferu ?
Ilija Miljuš je glavni krivac što sam tada nastavio u karijeru u Kozari iz Gradške. U Kozari sma proveo pet prelijepih godina. Prva sezona u Kozari je bila jedina u cijeloj karijeri u kojoj nisam branio nijednu utakmicu.! Inače ukupno, u cijeloj karijeri, branio sam izmedju 700 i 800 utakmica, i osim te 1980. godine, konstantno sam branio.
- Da li ste zadovoljni periodom provedenim u Kozari ?
To je bio najbolji period Kozare u istoriji kluba. Takmičili smo se dvije godine zaredom u 2. ligi SFRJ. Prve sezone nisam branio ali zato sam u drugoj bio prvi čuvar mreže. Nažalost te druge godine smo ispali iz Druge lige i poslije se nismo vratili. U tih pet godina treneri su bili Miljuš i Sombolac a generaciju su izmedju ostalih činili: Hodžić, Maletić, Gajić, Smajlović, Zeničanin i drugi. Uglavnom bio sam prezadovoljan svojim odbranama ali i kompletnim utiskom iz Gradiške.
- Dobre igre nisu promakle ni opštinskim vlastima u Gradišci pa ste dobili priznanje ?
1984. godine proglašen sam za najboljeg sportistu Gradiške. Ovo priznanje ima još veći značaj kada se zna da sam ja jedini sportista, koji nije iz tog grada, a da je proglašen za najboljeg sportistu Gradiške.
- Gdje ste nastavili karijeru poslije Kozare ?
Nakon Kozare vratio sam se u Jelšingrad gdje sam proveo jednu sezonu, a potom sam postao član FK Krajina. I ovo je bilo lijep period za mene jer sam sa objema ekipama ušao u viši rang takmičenja.
- U kojem klubu ste dočekali ratna dešavanja ?
Nisam se dugo zadržavao u klubovima pa sam već 1988. godine branio za Omladinac iz Budžaka. Tu me je i zatekao rat. Zadnjih godinu dana sam bio pomoćni trener Zoranu Vujiću. Tada sam odlučio da završim karijeru, ali ispostaviće se da je to bilo samo privremeno.
- Rekli ste privremeno ?
Da, poslije rata malo sam radio kao saradnik Neni Gavriloviću u Omladincu a onda sam se reaktivirao i vratio medju stative. Tražila me Sloga iz Trna i ja sam njihovu ponudu prihvatio. Bio sam golman koji je znao i da „igra“, tačnije imao sam osjećaj u nogama. To se tih godina tražilo i mislim da je te presudilo da rukovodstvo Sloge iz Trna na čelu sa Slavkom Roguljićem ponudi mi saradnju. Nijednog trenutka nisam zažalio što sam se vratio medju stative. Bio je to najtrofejniji period u karijeri. Postali smo prvaci 2. lige Republike Srpske, osvojili smo Kup Republike Srpske i igrali u finalu plej ofa prve lige Republike Srpske. Takodje smo bili prvaci zapadne grupe 1. lige. Moj udio u tim uspjesima je bio nemali pa sam proglašen i za najboljeg golmana Prve lige RS jer sam u toj sezoni primio najmanje golova.
- Da li ste u Slogi i završili karijeru ?
Nisam. 1999. godine vratio sam u Omladinac i tu završio karijeru igrača.
- U kojoj je to godini života bilo ?
Imao sam 42. godine kada sa okačio kopačke o klin.
- Gotovo 30 godina aktivno ste trenirali fudbal, bili golman. Imali nešto za čim žalite ?
Mi smo svi tih 1970-tih godina trenirali fudbal iz ljubavi. Nikakve uslove nismo imali ali je sve to nadomjestila velika želja da se bavimo ovim sportom. Kada me pitate za čim žalim, mogu Vam reći da je jedina moja mana bila što se nisam znao cijeniti. Bio sam previše samokritičan. To je nekim ljudima vrlina ali je iz vlastitog iskustva mislim da mi je to bila mana. Sada kada vidim kako ovi mladići napreduju mislim da sam mogao ostvariti i znantno zapaženiju karijeru.
- Vaša uža specijalnost bili su jedanaesterci. Šta golman treba da posjeduje da bi mogao biti "doktor" za penale?
Da, jedanaesterci su bili moja uža specijalnost. Npr. u 2. ligi SFRJ od 6 penala dosudjenih protiv Kozare odbranio sam 4. To je bio procenat od 80 %. Sportske novosti iz Zagreba su me okarakterisali kao najboljeg golmana za jedanaesterce u toj drugoligaškoj sezoni. Većini ljudi koji su igrali fudbal na ovim prostorima sam odbranio penal. Mogu se pohvaliti da sam „skinuo“ jedanaesterac Kimetu, Abidu, Bilbiji i mnogim drugima. Zadnjih godina bilo je dosta šala na moj račun baš zbog tih jedanaesteraca i mojih odbrana. Kako odbraniti jedanaesterac ? Dobro izveden jedanaesterac se ne može odbraniti jer se radi o djelićima sekunde. Medjutim, to je psihološki rat izmedju izvodjača penala i golmana. Za golmana je neophodna dobra koncentracija. Treba gledati izvodjača u oči i pokušati mu natjerati strah. Mene ko nije gledao dok je šutirao penal je postigao gol. Oni koji su me posmatrali u oči redom su promašivali. Jednostavno imao sam to nešto u sebi da mogu da pročitam u koju će stranu šutirati, odnosno, da svojom fintom natjeram fudbalera da puca u stranu u koju ja želim da šutira.
- Po Vašem mišljenju šta je ključ fudbalske dugovječnosti ?
Ja sam se po uzornosti u sportu uvijek istakao. Ovo možete pitati koga hoćete i uvijek će Vam potvrditi. Za tolike godine, koliko sam proveo medju stativama, samo sam dobio jedan crveni karton i to zbog toga što poslije rata nisam znao za promjene pravila. Žuti karton nisam dobio nijedan. Uvijek sam se trudio da dam sve od sebe, da dam maksimum. Ono što mi je pomoglo da opstanem tako dugo je što sam u ranoj mladosti kanalisao emocije i shvatio da kad sudija donese odluku da više nema promjene. Kada sad vidim ove momke kako razgovaraju sa sudijama, kako se bune na gotovo svaku odluku zaboli me srce. Mislim da je nedostatak fudbalske kulture uticao da se naš fudbal sroza na mjesto na kom se trenutno nalazi. Ja se mogu podčiti da u 30 godina dugoj karijeri nisam imao konfliktne situacije. Jednostavno nisam želio da stanem nekome na žulj.
- Rekli ste da ste naginjali ka igranju. Da li vam se ta želja ispunila ?
Da, uvijek sam želio da igram. Na sreću ta mi se želja ispunila pa sam četiri puta, kao igrač, oblačio dres Krajine i Jelšingrada. U te četiri utakmice postigao sam čak 11 golova. Jedan moj pogodak za Krajinu, Rajko Pušić, je objavio da sam postigao iz jedanaesterca a ustvari sam ga glavom zabio. To je jedna mala anegdotica u vezi mog igranja.
- Trenutno ste trener golmana. Od kada se bavite ovim poslom ?
2000. godine prešao sam u FK Borac i počeo karijeru trenera golmana. Već naredne godine završio sam Višu trenersku školu u Banjaluci. Eto, već pet godina sam u Borcu. Bio sam saradnik sa čak 11 trenera i mogu da se pohvalim da sam uvijek imao korektan odnos sa trenerima. Možda sam i zato ostao pet godina u Borcu u situaciji kada su se mnogi mijenjali. Moj princip je bio da shvatim šta šef (trener) traži i da se prilagodjavam njegovom sistemu rada. Nisam želio ništa forsirati jer šef je odgovoran za rezultate. Ja sam prihvatio činjenicu da sam sam dio stručnog štaba i tako sam se i ponašao. Od svih trenera s kojima sam saradjivao nešto sam naučio. Učim još uvijek i dan danas. Za ovih pet godina koliko sam u Borcu, nekoliko golmana koje sam ja trenirao, trenutno traži svoj fudbalski put. Sada je opredjeljenje u klubu da se pokušamo selektirati golmane još od najmladjih kategorija, naravno na osnovu odredjenih parametara, i da tako pravimo golmane za Borac za duže vrijeme.
- Da li planirate doškolovavanje i samostalnu trenersku karijeru ?
Planiram da upišem daljnje školovanje da ispunim 'B' licencu jer mi je ona uslov da mogu raditi. Nisam još uvijek razmišljao da li ću samostalno raditi ili ću se ipak opredjeliti za rad s golmanima.
- Trenutna situacija u Borcu ?
U odnosu kako je bilo relativno je dobro. Sigurno ćemo se plasirati u Premijer ligu BiH, a da bismo u prvenstvu BiH igrali zapaženiju ulogu potrebno je da ekipa ojača, osvježi. Potrebno je vratiti publiku na stadion i približiti ga onoj poziciji koju je nekada Borac imao. Medjutim to se ne može uraditi bez pomoći grada i ostalih struktura društva.
- Fudbal nekad i sad ?
Ima i sada djece koja igraju fudbal iz ljubavi. Medjutim ogromna većina gleda samo kako da što prije zaradi novac. Ja ih u tome ne osudjujem jer je to način sadašnjeg života. Na takav način razmišljanja natjerala ih je trenutna situacija i borba za egzistenciju. Mislim da je veliki problem kod nas što ne štitimo mlade igrače i na tom se mora poraditi ukoliko želimo da ih sačuvamo.
- Najsrećniji sportski trenutak ?
U Trnu kada smo ušli u 1. ligu i osvojili Kup RS. Tada sma bio i najbolji golman u ligi.
- Najteži sportski trenutak ?
Kada sam kao golman Kozare izgubio od Borca 3-1. Strijelci za Borac su bili Kime 2 puta i Redžepagić jednom. Bila je to Druga liga SFRJ.
- Anegdota ?
Ima jedna zanimljivost još dok sam branio za Kozaru. Na jednom treningu tako me je udarila lopta da sam izgubio svijest a ostao sam na nogama. Klince koji su stajali iza gola stalno sam pitao koliko je sati a na stadionu je postojao ogroman sat. Jednostavno toga se ne sjećam. Kada sam počeo dolazi svijesti prva mi je na pameti bila moja kćerka, onda sam počeo redom da se sjećam klubova za koje sam igrao, pa sam razmišljao da li je ovo prvi ili drugi trening dana i tek na kraju sam se sjetio svog imena. Kada sam došao u svlačionicu razmišljao sam čak i da prekinem karijeru. Moji saigrači kada su to čuli umirali su od smijeha.
- Da li ste čuli za ovaj sajt ?
Nisam čuo ali pozdravljam ideju. Mislim da je u ovim preteškim uslovima za sportiste možda jedino takav vid komunikacije preostao da se uopšte ne zaboravi banjalučki sport.
- Poruka Banjalučanima ?
Vratite se sportu i rekreaciji jer je to način da se makar na kratko vrijeme zaboravi surova relanost i težak život. Ne zapustimo ono što nam je priroda dala.
PZ
Maj 2006.
Vulture Team
