Ime i prezime: Svetislav Kuruzović – Cane
Datum i mjesto rodjenja: 20.05.1940., Banjaluka
Sport: fudbal
Klub: OFK Lauš
- Kad ste počeli da se bavite sportom ?
Ja sam bio svestran, što se tiče sporta, tako da se nisam isključivo bavio fudbalom. Bavio sam se atletikom u Borcu, igrao sam odbojku za 'Faduv' koji je tada bio jedna od najboljih ekipa u BiH, a najviše uspjeha imao sam u plesanju. Bavio sam se i baletom i to kod poznate Boginje Krstić. Usput sam još igrao stoni tenis, šah, streljaštvo...
- A fudbal ?
Uz sve navedene sportove počeo sam trenirati fudbal u juniorima BSK-a. To je bila generacija iza Sombolca u kojoj su još igrali: Habula, Riža, Pirgo i drugi. Moram da kažem da sam na odsluženju vojnog roka bio član vojne fudbalske ekipe. Igrao sam tandemu sa Milutinom Folićem iz titogradske Budućnosti. Kako je bila jaka ta vojna ekipa dovoljno govori podatak da je za nju nastupao i Blagoja Paunović iz Partizana a Ilija Dimovski iz niškog Radničkog je bio rezerva i to upravo meni.
- Vaše ime je vezano sa nastankom OFK Lauš. Kako je došlo do formiranja kluba ?
Prije formiranja kluba prvo sam organizovao turnir Mjesnih zajednica u malom fudbalu. Bilo je to 1970. godine. Učestvovalo je 18 ekipa a takmičenje je održano na 'Partizanovom stadionu' a današnjem Sokolskom. Nakon tog turnira sastali smo se i dogovorili da formiramo fudbalski klub Lauš. Sazvan je Inicijativni odbor a prvi predsjednik OFK Lauš bio je Boro Šmit.
- Koji je datum osnivanja kluba ?
Bilo je to 24.juna 1970. godine. Medjutim moram da istaknem da je klub još postojao 1953. godine ali je funkcionisao samo četiri godine, do 1957. godine. Nakon 13 godina odlučio sam da ponovo formiram klub koji od tada bez prestanka egzistira.
- Ko je činio tu prvu generaciju fudbalera Lauša ?
Bila je to sjajna generacija fudbalera. U tom periodu po kvalitetu je u Banjaluci možda bila odmah iza Borca. Npr. protiv BSK-a smo odigrali sedam prijateljskih utakmica i ostvarili pet pobjeda i po jedan remi i poraz. Te prve godine od osnivanja kluba bili smo prvaci Opštinske lige sa strahovitom gol razlikom. Postigli smo više od 100 golova a primili manje od 15. Obezbjedili smo plasman u Zonsku ligu. Igrali smo odlično, nije bilo pitanje rezultata, već samo s kojom ćemo razlikom trijumfovati. Članovi te generacije bili su: golman Rade Šobot, kapiten mr Sead Huskanović, najveći borac na terenu Safet Osmančević, braća Cof, Marinko Vučić, Milisav Ttrubajić, Rojo Kopanja, 'Sokrat' Kopanja, pokojni Rade Šipka, Tomo Marić, Željo Baroš, Slavko i Drago Galić... Nadam se da se neće uvrijediti oni koje sam ovom prilikom slučajno zaboravio pomenuti.
- Ušli ste, dakle, u Zonsku ligu. Koliko ste se u njoj zadržali ?
Bilo je zaista mnogo fudbalskih bisera tih godina na Laušu. Medjutim problem je bio što nismo imali svoj stadion i igralište tako da smo utakmice igrali u Mejdanu, Vrbanji... Mnogi igrači su prestali igrati, okrenuli su se svojim privatnim obavezama, tako da smo neslavno završili u Zonskoj ligi.
- Šta ste Vi radili u to vrijeme u klubu ?
Bio sam sve: trener, sekretar, oružar, blagajnik, vodio sam i mladje selekcije. U tome mi je povremeno pomagao i pokojni Vaso Tešanović.
- Otkud tolika ljubav prema Laušu ?
Sa tim osjećanjima i sportskim entuzijazmom sam se jednostavno rodio. To je u meni bilo usadjeno a kako je vrijeme odmicalo to se samo isticalo. Iz današnje perspektive mogu reći da sam često znao više pažnje i vremena pridavati klubu nego porodici. Tako su u mojoj kući održavani testovi fizičke spreme, sastanci pred utakmicu. Ja sam samo želio da što više ljudi uključim u sport. Želio sam da sport zaživi na Laušu i Banjaluci. Tako sam bio prvi čovjek u Banjaluci koji je organizovao prvenstvo Mjesnih zajednica u pet disciplina. Na tom takmičenju učestvovale su ekipe iz 23 Mjesne zajednice u streljaštvu, šahu, košarci, malom fudbalu i stonom tenisu. Moram da napomenem da sam formirao i Šahovski i Streljački klub na Laušu te sekcije u stonom tenisu i košarci. Šahovski i Streljački klub su se po rezultatima isticali od ostalih. Medjutim kako nisam istovremeno raditi u svim klubovima i posvetiti im maksimalnu pažnju prepustio sam drugim ljudima da vode te sportske asocijacije. Npr. borci iz Drugog svjetskog rata su tražili od mene da preuzmu Streljački klub. Kada su ga preuzeli imali su streljanu i ostale uslove za rad a nedugo zatim, tačnije za mjesec dana, klub se ugasio. Slična situacija je bila i sa Šahovskim klubom i ostalim sekcijama na čijem čelu su bili Sladojevići i Vukliševići.
- Onda ste se samo posvetili fudbalu ?
Da, fudbalu sam se posvetio od 1974. godine. Preuzeo sam mladje kategorije Lauša i tako je i dan danas.
- Koji su najveći uspjesi OFK Lauš ?
Najveći uspjeh desio se u generaciji Vele Lolića, sadašnjeg trenera golmana Borca. U juniorskoj konkurenciji bili smo ispred Borca, Ljubića, BSK-a, Naprijeda. Osvojili smo drugo mjesto u Bosanskoj Krajini a u finalu smo izgubili 3-0 od Slobode iz Bosanskog Novog. Malo nam je nedostajalo da se plasiramo na završni turnir na nivou BiH. Bilo je to 1974. godine a u toj generaciji fudbalera igrali su: Miladin Matić, Vili Josipović, Ostoja Savanović, Goran Kovačević, Dragan Gojić, Željko Prnjatović, Ranko Granula, Slobodan Kenjo, Ale Huskić, Miketa Garić, Predrag Macanović... Od ostalih rezultata izdvojio bih plasman u Drugu ligu RS ostvaren 2004. godine. Ovaj rezultat je specifičan. Sezonu prije smo imali sponzore ali nismo osvojili prvo mjesto pa su nas napustili. Tako reći ostali smo na cjedilu. Medjutim ekipu je preuzeo Miladin Matić. Od mene je uzeo juniore i uz nekoliko starijih fudbalskih zaljubljenika uspio da osvojio prvo mjesto u trećoj ligi RS i plasira se u viši rang takmičenja. U toj ekipi igralo je čak osam juniora. Interesantno je da su oni u svom uzrastu osvojili drugo mjesto u drugoj juniorskoj ligi RS. Takodje kuriozitet je što su ti juniori subotom igrali mečeve u svojoj uzrasnoj kategoriji a nedjeljom mečeve treće lige RS. Od tada smo članovi Druge lige RS. Od ovih novijih rezultat napomenuo bih i osvojeno treće mjesto u RS u pionirskoj kategoriji.
- Od pojedinaca koji su nosili dres Lauša koga treba izdvojiti ?
Istakao bih Aleksandra Vukovića koji je šest godina igrao u mladjim selekcijama Lauša. Iz Banjaluke je otišao u beogradski Partizan a sada je u poljskoj Legiji. Jedan je od najbolje ocjenjenih fudbalera Prve poljske lige. Uz njega ne treba zaboraviti ni golmana Velu Lolića.
- Veliki problem za OFK Lauš je stadion. Da li je danas ta situacija bolja ?
I dalje je problem igralište i stadion. Inače taj problem datira još od 1974. godine. Imali smo dogovor sa Agroprometom da se na njihovom zemljištu izgradi se stadion. Od opštine smo dobili ¼ od ukupnih finansijskih sredstava za izgradnju stadiona. Medjutim tadašnji direktor Agroprometa i predsjednik OFK Lauš učinio je nešto što se nije moglo ni zamisliti. Za tri dana zasadio je 63 hiljade stabala voćki i od izgradnje stadiona nije bilo ništa. Mnogo kasnije smo ipak dobili alternativno zemljište od Agroprometa pa smo tu zajedno sa igračima ozidali prostorije koje i danas koristimo. Dakle, i danas kuburimo sa stadionom jer ništa se ne vodi na nama, ni zemljište, ni prostorije. Medjutim, nadamo se da će doći bolji dani. Vlasti su nam obećale da će nam napraviti stadion koji će imati uslove za takmičenje u Prvoj ligi. Vidjećemo da li je to samo predizborno obećanje.
- Kakvo je stanje u klubu. Imate li mladje selekcije, talente ?
Mladi se konstantno rasipaju. Talente ostali klubovi odmah uzimaju. Prošle godine nam je Omladinac uzeo osam kadeta. Jedino imamo korektnu saradnju sa BSK-om. Trenutna situcija u društvu je uticala da se promijeni i shvatanje o fudbalu. Fudbaleri sada traže da se plate treninzi, hranarine. S obzirom da smo mi mali klub mi im to ne možemo priuštiti. Sve je zasnovano na entuzijazmu a u klubu nikog ne plaćamo osim oružara. Ovom prilikom želio bih da izdvojim trenera Miladina Matića koji živi za klub. Poslije svake utakmice iz svog džepa počasti igrače. To dovoljni govori o njegovoj ljubavi prema Laušu.
- Kakva je situacija u ostalim banjalučkim klubovima ?
Trenutno stanje u banjalučkom fudbalu je žalosno. Ljudi koje cijenim kao sportske radnike, nema nigdje. Jedini izuzetak je Goran Radojković. Osnovni problem je nedostatak novca pa se treneri ne mogu maksimalno posvetiti tom poslu. Isto tako u Banjaluci je izražena nemarnost prema provjerenim stručnjacima. Jedan Ilija Miljuš živi od jadne penzije a ne radi nigdje u klubu. On je vrhunski stručnjak i ne znam zašto ne može da vodi mladje selekcije u bilo kom banjalučkom klubu. To je pogrešno. Sve je obratno kod nas. Po mom mišljenju stari treneri sa ogromnim iskustvom trebalo bi da rade sa mladima a ovi mladji treneri opet da se kale u nekim manjim klubovima.
- Dugo ste u fudbalu. Pratite banjalučki fudbal. Ko je po vama najbolji fudbaler Banjaluke svih vremena ?
Tomo Knez bez daljnjeg. Sa njim sam igrao. Jedino mi je žao što Tomo Knez nikada neće da spomene da je živio na Laušu već samo spominje boravak u činovničkim zgradama.
- Najbolji tim Borca svih vremena ?
Jantoljak, Kulenović (Bili), Gavrilović, Spasojević, Novaković, Kreso, Knez, Fazlić, Tešanović, Matejić i Abid Kovačević.
- Najsrećni sportski trenutak ?
Svaka pobjeda je lijepa na svoj način. Imam tu osobinu da poraze veoma brzo zaboravljam i da najčešće pamtim samo ono lijepo. Izdvojiću pobjede protiv Bratstva iz Kozarca, te trijumf nad Ljubićem.
- Najtužniji sprotski trenutak ?
Bilo je i njih dosta. Najteže mi je bilo kad je Rade Šobot, inače golman prve generacije OFK Lauš, preminuo. Bio je divan čovjek, divan kao figura, prijatelj i bilo mi je mnogo teško kada je umro.
- Mišljenje o našem sajtu ?
Nisam ga posjetio ali podržavam sve što se radi o sportu pa tako i Vašu stranicu. Ko se bavi sportom taj je plemenit.
- Poruka Banjalučanima ?
Pomognite našem FK Borac. Dodjite u što većem broju na stadion. Ove godine volio bih barem da ostane u ligi a narednih naravno da izadje na evropsku scenu.
P.Z.
