Ime i prezime: Vlado Jagodić
Datum i mjesto rodjenja: 22.03.1964., Nova Gradiška
Sport: fudbal
Klubovi: Zadrugar (Kočićevo), Lijevče (Nova Topola), Sloga (Gornji Podgradci), BSK (Banjaluka), Laktaši (Laktaši), Kozara (Gradiška), Rudar (Prijedor), Borac (Banjaluka)
Trenerska karijera: Član stručnog štaba 1. tima FK Borac 1997-2000; Šef stručnog štaba FK Laktaši od 2003.
Sudijska karijera: 1985. – 2004. godina
Direktorska karijera: Sportski direktor FK Borac 2000/2001
1. Kako je počelo Vaše druženje sa fudbalom ?
Moj prvi klub je Zadrugar. Počeo sam kao klinac s deset godina. S obzirom da tada nije bilo ničega osim škole i fudbalskog kluba, kao i svi dječaci, počeo sam da treniram fudbal u Kočićevu. Još kao klinac pokazao sam odredjeni talenat a mnogi su već tada predvidjali da bi mogao napraviti nešto zapaženo u fudbalu.
2. Do kada ste bili u Zadrugaru ?
1981. godine, sa 17 godina, prešao sam u Lijevče koje je bilo član Područne lige Banjaluka. Lijevče je, u to vrijeme, okupljalo sve talentovane igrače iz okoline. Medju njima sam bio i ja i tako sam se obreo u Novoj Topoli. Bio je to prvi iskorak u mojoj igračkoj karijeri jer sam po prvi put mogao da, na ovom užem području, dodjem do izražaja. Godinu dana sam proveo u Lijevču, bio sam najbolji strijelac ekipe a već tada značajniji klubovi iz regije pokazali su interesovanje za moje usluge.
3. Nakon Lijevča i dalje ste ostali u regiji ?
Da, nisam daleko išao. Moj sljedeći klub je Sloga iz Gornjih Podgradaca, član Regionalne lige. U dvije godine igranja za Slogu postigao sam 38 golova. Bio je to odličan potez što sam otišao u Slogu jer sam igrački napredovao. Trener Dušan Tatić mi je dao priliku koju sam na najbolji način iskoristio. Već tada Borac, Kozara, Rudar Prijedor su bili zagrizli za mene.
4. Bez obzira na zainteresovanost Borca, Kozare, Rudara fudbalski put Vas odvodi u Laktaše. Zašto ?
Opredjelio sam se za Laktaše jer je i trener Tatić tamo prešao. Postojali su ozbiljni planovi da ekipa osvoji prvo mjesto u Regionalnoj ligi. Bio sam zadovoljan ponudjenim uslovima ali i ambicijama kluba tako da se sve poklopilo. Igrao sam godinu dana u Laktašima i već tada imao potpisan predugovor sa Borcem koji je bio član Prve jugoslovenske lige.
5. Ipak i tada je ostao san da zaigraš za prvi tim Borca ?
U dogovoru s Borcem prešao sam u BSK koji je tada bio u Medjurepubličkoj ligi gdje sam bio bliže oku ljudi iz Borca. Osim toga i liga je bila kvalitetnija od mojih prethodnih takmičenja tako da sam prelazak u BSK ocijenio kao mogućnost da napredujem. Nastupao sam godinu dana za BSK a od igrača iz moje generacije spomenuću samo neke: braću Barišić, Šašivarevića, Malbašića, Mehicu i trenera Vukšu.
6. Slijede odlične partije u Kozari koje su Vas u potpunosti izbacile u prvi plan ?
Kozara se takmičila u Regionalnoj ligi BiH a sticajem okolnosti prvi tim treirao je Tatić. To je bio već treći klub u kojem mi je šef bio Tatić. Bile su to sjajne dvije godine u kojima smo bili prvaci Republičke lige i kvalifikovali se u Medjurepubličku ligu BiH. Bio sam najbolji strijelac Kozare u ligi. Dobre igre u Gradišci definitivno su mi otvorile put za najviši rang takmičenja. Bio sam na razgovoru sa direktorom Borca Fazlićem ali sudbina nije htjela da zaigram u crveno – plavom dresu. Preko noći sam prihvatio ponudu Rudara i prešao u Prijedor.
7. To je bio najuspješniji period u istoriji Rudara ?
Rudar Prijedor je bio klub broj 2 na ovim prostorima. Šef stručnog štaba bio je Radoslav Zubanović a takmičili smo se u Medjurepubličkoj ligi BiH. Te sezone 1988/89 izborili smo plasman u 2. jugoslovensku ligu grupa Zapad što je bio sjajan rezultat. Treba istaći da smo u Kupu Jugoslavije u ¼ finalu eliminisali šampiona novosadsku Vojvodinu za koju su tada igrali Siniša Mihajlović, Vorkapić, Jokanović, Šestić, Tanjga a trener je bio Ljupko Petrović. U prvoj utakmici u Novom Sadu je bilo 0-0 a u revanšu smo trijumfovali sa 2-1. Od finalnog meča sa Partizanom dijelili su nas penali protiv Veleža iz Mostara. Na našu nesreću bili smo neuspješni. U Prijedoru sam se zadržao godinu i po dana, sve do ratnih dešavanja na našim prostorima.
8. I konačno je tada stigao i dolazak na Gradski stadion. S Borcem ste prošli brojna takmičenja i utakmice. Možete li se toga prisjetiti ?
Igrom slučaja potpisao sam za Borac baš kada je rat počeo. Na Gradskom stadionu ostao sam narednih 8 godina i u Borcu sam završio igračku karijeru. S Borcem sam igrao u raznim takmičenjima: Prvoj i Drugoj ligi SR Jugoslavije te takmičenjima na nivou Republike Srpske. Osvojio sam dva Kupa Republike Srpske i odigrao izmedju 230 i 250 utakmica za Borac. Godinu dana sam bio kapiten a postigao sam preko 80 golova.
9. Borac je u ratu nastupao u SR Jugoslaviji. Koliko je bilo teško igrati u to vrijeme ?
1992. godine poslije osvajanja Mitropa kupa pola igrača iz tadašnjeg prvog tima Borca nije se vratio iz Italije. Mi koji smo ostali u Borcu, igrali smo u SR Jugoslaviji. Prvo smo se takmičili u 1.A ligi u grupi sa Crvenom Zvezdom i Partizanom. Sve naše utakmice, domaćinske i gostujuće, igrali smo na teritoriji SR Jugoslavije a domaćini smo bili u Valjevu, Mitrovici, Šidu, Kostolcu i Baču. Skoro svake godine gubili smo rang takmičenja jer je bilo nemoguće putovati i trenirati u takvim uslovima. Iz 1.A prešli smo u 1. B ligu gdje smo se zadržali dvije sezone. 1994. godine ispali smo u 2. A ligu a svoje putešestvije po SR Jugoslaviji okončali smo u 2. B ligi.
10. Već tada su se formirala takmičenja na nivou Republike Srpske. Opišite nam najznačajnije dogadjaje iz tog perioda ?
S obzirom da su se formirala takmičenja na nivou Republike Srpske Borac se vratio kući, u Banjaluku. Kao što sam rekao osvojio sam 2 kupa RS a posebno se pamti finale protiv Rudar Prijedora pred 20 hiljada gledalaca na Gradskom stadionu. Bio sam i strijelac na jednoj finalnoj utakmici protiv Rudara. Takodje pamtim i jedno prvenstvo u kojem smo u 22 kola zabilježili 16 pobjeda i 6 remija. Medjutim, bez obzira na činjenicu da nismo imali nijedan poraz nismo bili prvaci. Rudar je bio bolji s bodom prednosti.
11. Kada ste prekinuli igračku karijeru ?
Teža povreda noge me je primorala da 1998. godine prekinem igračku karijeru.
12. Da li ostaje žal što Vas je rat zakačio u najboljim igračkim godinama ?
Kad je počeo rat na ovim prostorima imao sam 27 godina. Te godine imao sam ozbiljne kombinacije sa Grčkom i Kiprom. Biću slobodan da kažem da sam u to vrijeme važio kao najjači špic igrač iz ove regije i ovih prostora. Medjutim rat je učinio svoje i moj fudbalski put je otišao drugom putanjom.
13. Nakon igračke karijere ostali ste i dalje u Borcu ?
Odmah po završetku igračke karijere uključio sam se u trenerski rad u klubu. Bio sam pomoćnik u stručnom štabu i to Iliji Miljušu, Josipu Pelcu, Draganu Vukši i Radi Jovičiću.
14. Jednu sezonu ste se okušali u funkciji sportskog direktora Borca. Vjerujem da Vam je to bio period na koji ste ostali ponosni ?
Zoran Kalinić je preuzeo klub. Imenovan sam za sportskog direktora kluba. To je bio period koji se ispostavio kao najuspješniji period Borca poslije rata. Stvorili smo jak tim koji je bez većih problema osvojio titulu prvaka Republike Srpske. Igrači poput Teinovića, Maletića, Ljubojevića, Aranitovića, Grujića... kasnije su napravili zapažene karijere. Medjutim to je trajalo samo jednu sezonu. Na ružan način, kompletno rukovodstvo, je smijenjeno poslije titule. Medjutim nije to vrijedno pomena i ne želim da previše pričam o tome.
15. Od tog trenutka samostalno radite kao trener. Da li ste zadovoljni dosadašnjom trenerskom karijerom ?
Kada sam smijenjen s funkcije sportskog direktora Borca okrenuo sam se stručnom usavršavanju. Završio sam Višu trenersku školu. Posjedujem UEFA licencu i ne namjeravam tu da se zadržim. Cilj mi je da dobijem profi licencu i da radim u mnogo većim sredinama i klubovima. Trenutno sam šef stručnog štaba Laktaša, člana Prve lige Republike Srpske. U ovom klubu sam od 2003. godine. Ostvario sam zapažene rezultate u ovom klubu koji sam od 3. lige RS doveo do drugog mjesta u Prvoj ligi RS. Ambicije kluba u nastavku ove sezone su opstanak u ligi jer ova sredina i opština trenutno ne mogu da zadovolje kriterije takmičenja u Premijer ligi BiH. Imam ugovor do ljeta a onda ću dobro razmisliti gdje ću nastaviti karijeru. Imam ponuda i dobro ću razmisliti prije nego što odlučim.
16. Ko vam je trenerski uzor ?
Nemam trenerskog uzora jer želim da samostalno ostvarim zapaženu karijeru. Naravno da pratim trenutna dešavanja i moj neki poredak trenera je sljedeći: 1. Murinjo, 2. Kapelo, 3. Anćeloti, 4. Rajkard.
17. Kao igrač od kojeg ste trenera najviše naučili i koga biste izdvojili ?
Pored Dušana Tatića, s kojim sam saradjivao u tri kluba, izdvojio bih i Dragana Vukšu koji je bio prvi trener na ovim prostorima, ovoj regiji koji je uveo neke novine koje se i dan danas koriste. Podsjetio bih da je on bio i trener Borca kada je osvojena ta jedina titula prvaka RS. Moj uspjeh je tim veći jer sam ga je predložio na to mjesto.
18. Da li planirate povratak na Gradski stadion ?
Moram istaći da sam trenutno zaposlen u Borcu. Priznajem da razmišljam o povratku u Borac ali bi to morao da bude znatno ozbiljniji projekat nego što je sada. Ne bih želio da mi se ponovi situacija iz 2001. godine kada smo bukvalno kao metlom počišćeni iz kluba. Tada sam se čitav unio u projekat a nakon osvojene titule doživio blamažu. Ne krijem da mi je jedan od ciljeva da budem trener prvog tima Borca u Premijer ligi ali naravno kada se naprave ozbiljni i realni planovi.
19. Ne smije se zaboraviti ni Vaša sudijska karijera ?
Od 1985. do 2004. godine bio sam fudbalski sudija. Imao sam uspješnu sudijsku karijeru a formiranjem zajedničke lige BiH bio sam na A listi sudija. 2003. i 2004. godine nalazio sam se i na FIFA listi.
20. Najsretniji trenutak u karijeri ?
Oba trenutka vezana su za Borac. Prvi je kada sam kao igrač osvojio Kup RS pred prepunim stadionom i u sjajnoj atmosferi a drugi je kada sam kao sportski direktor učestvovao u osvajanju jedine titule šampiona RS.
21. Najteži sportski trenutak u karijeri ?
Najteži je bio kada sam kao igrač zbog teže povrede morao završiti karijeru u 33. godini. S obzirom da sam igrao kvalitetno i da sam živio sportski mislim da sam mogao igrati barem još dvije godine.
22. Vaš idelani tim Borca ?
Teško je sastaviti tim jer ću izostaviti mnoge fudbalere koji su zaslužili da se nadju medju 11 najboljih. Moj najbolji tim bi otprilike izgledao ovako:
Jantoljak, Pelc, Gavrilović, Bilbija, Djukić, Grujić, Maletić, Ljubojević, Ibrahimbegović, Fazlić, Kovačević.
23. Mišljenje o navijačima ?
Svakom igraču navijači su jedan od najbitnijih elemenata u podršci. Popularni Vulturesi, nažalost, su u zadnje vrijeme izgubili svoj identitet. Borac se u ranija vremena nije mogao zamisliti bez njih a sada se sve to promijenilo. Kao što u Borcu mnogo toga ne štima i potrebne su promjene tako je i kod navijača kod kojih takodje ima dosta stvari koje zahtjevaju hitne promjene. Često su zloupotrebljavani i to je nešto što se treba eliminisati. Uz jak Borac i oni se mogu vratiti na ono mjesto koje im i pripada a to je da budu istinska podrška Borcu.
24. Mišljenje o ovom portalu ?
Moram priznati da ga nisam posjetio ali ću to uraditi čim dodjem kući. Apsolutno podržavam ovu pozitivnu ideju jer je to velika stvar posebno za naše ljude koji se nalaze u inostranstvu. Mislim da sa tim treba nastaviti.
25. Poruka Banjalučanima ?
Poručio bih pravim Banjalučanima da to ostanu i dalje i da podrže svaki iskren poduhvat pogotovo našeg Borca kako bi se što prije vratio u evropske okvire. Mislim da Banjalučanin u svakom dijelu svijeta treba da ostane Banjalučanin i da mu Borac bude uvijek u srcu.
PZ
Banja Luka, februar 2006.
VT
