Nije ga bilo godinu dana u Banjaluci. Zašto, zbog čega, gdje je bio? Ipak je najbolje da nam on lično o tome, a i o mnogim drugim stvarima sam kaže. Čuli smo se telefonom i obojica pozelili da se negdje nadjemo i o svemu popričamo. Rekao sam da on odredi mjesto našeg sastanka, a kako sam to uopšte mogao i spominjati kada sam već unaprijed znao kakav će biti odgovor. "Kod Alibabe", rekao je kao iz topa, na što smo se obojica grohotom nasmijali. I, evo nas kod "Alibabe"
- Hajde, reci zašto si izabrao baš ovo mjesto?
Ha, ha, ha... (smije se slatko i glasno). Vidiš, sjedim za stolom i gledam u svoju kuću preko ceste. Tu sam rodjen 4. maja 1960. godine kao peto dijete Emine i Ahmeta. Stupnica, iznad obronci Šehitluka a sa druge strane Vrbas. Preko zime sankanje i skijanje na obroncima Šehitluka, ljeti Vrbas i sve što ide uz njega, proljeće i jesen klikeri, piruz-pala, "haranje" voća, a preko cijele godine fudbal. Tako je proteklo moje djetinjstvo na ovom mjestu.
- Nije te bilo godinu dana u Banjaluci.
Radio sam u Libiji po ugovoru na godinu dana. Nedavno sam se vratio. Znaš, morao sam malo zaraditi. Imam 4 ženske u porodici (supruga, dvije ćerke i punica ) i treba izdrzati potrošačku groznicu ("crkava" od smijeha ). Ne šali se da napišeš ovo što govorim, "izgorit" ću kod kuće. (Obećao sam da neću pisati, ali ne moram ni ja uvijek odrzati obećanje)
- Zašto i kada si se opredjelio za fudbal?
Već sam rekao da smo preko cijele godine igrali lopte. Fudbal je nešto što se moze nazvati tradicijom raje. A šta bi onda mogao ja početi trenirati? Mozda tenis, hokej ili golf kao rahmetli did i otac Ahmet (smije se grohotom)! Počeo sam 1970. godine trenirati u pionirima "Borca". Otac mi je radio kao mašinovodja a mati je bila domaćica. Nije bilo para za autobus da bih išao redovno na treninge pa sam poslije 3 godine prešao u "Naprijed" jer mi je bio blize kući.
- Pošto si počeo rano trenirati, dugo si aktivno igrao, sigurno si zapamtio i puno trenera.
Počeo sam u "Borcu" kod Ilije Miljuša, zatim Kučuković Enver-Tender pa Petar Kralj, zatim Spahić Osman-Spaho, Čubrilović... Po dolasku u pionire "Naprijeda" trener mi je bio Milan Vlajić, u juniorima Dzafer Smajić i Ferid Hrustić i već sa 17 godina prelazim u prvi tim. Tu su se redali Momčilo-Bobi Spasojević, Dobrivoj-Majne Sabljić, Jasmin Latifić, Mihovil-Mile Malogajski, Spahić Osman (ponovo), Dzafer Smajić, Ferid Hrustić, Muhamed-Fišer Ibrahimbegović...
- Jesi li ikada pomislio da promjeniš klub i je li bilo kakvih ponuda?
Bilo je, ali su to uglavnom timovi sličnog ranga kao i "Naprijed". Jedini interesantniji poziv je bio od strane "Željezničara" iz Sarajeva, još u vrijeme dok sam igrao za juniore. Boris Bračulj, jedan od trenera u "Želji", gledao me negdje i pozelio da predjem na Grbavicu. Opredijelio sam se ostati kod kuće i nastaviti školovanje, a igrati u svom "Naprijedu".
- Izgleda da je to bila prava odluka. Škola te je "išla".
Pa, tako je (smihulji se zadovoljno)! Gimnaziju sam završio sa odličnim uspjehom, a Medicinski fakultet u roku, 1984. godine (prosjecna ocjena 8,5 op. p.). Svo vrijeme sam redovno trenirao i igrao utakmice. To mi je bio poseban podstrek i stimulans za učenje, a ujedno i vid relaksacije i opuštanja. Osim toga, tu su bila velika druzenja, komunikacije sa ljudima u sportu i oko sporta.
- Kako su na tvoja česta otsustvovanja iz kuće, zbog treninga i utakmica, reagovali roditelji a kasnije supruga? (opet se počinje grohotom smijati)
Ahmet, moj otac, jednom došao na utakmicu i kad se vratio kući, mati ga pitala kako je bilo na utakmici. "Bilo je dobro, i tebe su nekoliko puta spominjali" odgovorio je zagonetno otac. Ha,ha,ha..., tek kasnije joj otac objasni da mi je neko psovao mater na utakmici. Sa roditeljima nisam imao problema, škola je dobro "išla" i onda je sve u redu. Supruga mi je stalno davala podstreka (grohotan smijeh), čak je jednom bila na utakmici i nije znala što onoliko trčimo (smijemo se zajedno). Imam dvije ćerke, Ines je sada student a Hana srednjoškolka. Njima je moje igranje i treniranje bilo interesantno jer su se zahvaljujući tome mogle "sprdati" na moj račun.
- Jesu li neki suigrači ili protivnički igrači ostavili poseban utisak na tebe?
Mnogo je suigrača, a i protivničkih igrača, koji su sa mnom ili protiv mene igrali i koji su na neki način ostavili dojam, tako da je jako teško izdvojiti nekoga posebno. Ipak ću nabrojati neka imena, a uz izvinjenje i duzno poštovanje prema drugima koje ne spomenem.
Šaćir Zulić-moj kapiten, Hamko Julardzija-moj suigrač od pionora do seniora, zatim Enver-Kenka Ališić, Aco Milošević, Nikola Vezmar, suigrači i drugovi za sva vremena. I ostali su tu, Zoran Kostić, Mićo Gračanin, Emir Dujso, Žika Račić, Mirza Ljutić, Ljubo Zubović, Mehmedalija Elkaz, Faruk Demirović, Enes Kulić, Predrag i Darko Stanković, Fehim Ališić-Čupo, Sakib Kljajić, Osman Memić, Željko Tica, Damir Špica, Bubo Beharić, Semin Omić, Senad Pehadzić, Frašto, Vlado Mirošljević, Marko Matijevic... Nazalost, neki od nabrojanih nisu više medju živima.
Od protivničkih igrača na mene su dojam ostavili Jakupović iz Ključa, Čejvan iz Prnjavora, Oroz iz Mrkonjića, Stanivuk iz Glamoča, Smajlović iz Sane, Adzić iz Podgradaca, Mehinović iz Puračića itd.
- Šta je tebi značio fudbal?
Fudbal, ili bolje reći sport, kao takav, u zivotu čovjeka znači puno. Nije sve prestiz ili novac. Sport jednostavno oplemenjuje, daje nove vidike i poglede na zivot. On donosi i nematerijalnu korist. Sticu se široka i nova poznanstva i prijateljstva, čovjek se socijalizira i što je jako vazno, sport uči mladog čovjeka kolektivitetu.
- Toliki niz godina igranja sigurno obiluje i raznim anegdotama ili interesantnim dogadjanjima.
Svakako, puno je toga, treba se čovjek samo prisjetiti. Evo, dvije stvari na jednoj utakmici. Igrali smo utakmicu u Orahovi protiv "Bratstva". Njima bodovi vazni, bore se za opstanak. Na drugoj strani, mi potpuno rasterećeni jer nam ni pobjeda ni poraz ništa ne znače, u takmičarskom smislu. U jednom momentu, naš igrač Vlado Mirošljević postize gol a da to uopste ne zna. Mi se radujemo i čestitamo mu a on se ljuti i psuje nas što ga zezamo.
Na toj utakmici sam bio kapiten ekipe i nosio sam broj 6. Kapiten protivnicke ekipe imao je isti broj. Tokom igre, kad je sudija bio okrenut ledjima i meni i protivničkom kapitenu, kapiten "Bratstva" mu opsuje mater. Sudija se okrene i u tom momentu neko dobaci: "Kapiten, broj 6!" Sudija ravno prema meni i pokaze mi crveni karton. Nikakva ubjedjivanja niti prigovori nisu pomogli, morao sam napustiti teren. Svi su se smijali, i naši i protivnički igrači, a naravno publika najviše. Sutradan, kod kuće, nova situacija. Mati čita "Glas" u kojem se nekoliko puta spominje moje ime vezano za to isključenje pa kaze ocu: "Vidi, Ahmete, Izgleda da je naš Dado najbolji, samo njega spominju."
- Dado danas?! Vidio sam i knjigu "Biološko-medicinske osnove sporta". Reci nam nešto i o tome.
Dado danas. Imam 45 godina, zenu i dvije ćerke, zivimo zajedno sa zeninim roditeljima. Radim kao ljekar specijalista-anesteziolog i reanimatolog, zena je specijalista urgentne medicine. Starija ćerka je student a mladja ide u srednju skolu. U Centru za obuku trenera u Banja Luci predajem fiziologiju i biohemiju budućim trenerima. Knjiga "Biološko-medicinske osnove sporta" je jedna vrsta priručnika za polaznike trenerskih kurseva a moze sluziti i završenim trenerima, instruktorima ili bilo kome koga interesuje ovo područje. Napisali smo je zajedno moje kolege dr. Zdenka Krivokuća, dr. Dragan Danelišen i ja. Kada god imam vremena, igram mali ili veliki fudbal sa rajom. Skoknem ponekad i do prostorija "Naprijeda", da se sretnem sa drugarima i da pomognem, ako šta mogu. Povremeno se sastanem sa svojim suigračima iz "Naprijeda", malo se zezamo i evociramo uspomene.
- Šta bi poručio mladjima od sebe?
Jednostavno, neće im nikad i nigdje biti bolje nego u sportu. Sport samo moze pomoći mladom čovjeku, u svakom pogledu, u razvoju kreativnosti, a da ne govorim o pozitivnom uticaju na zdravlje. Sport oplemenjuje, socijalizira, uči covjeka kolektivitetu, stvara drugarstva i prijateljsta. Za mene je fudbal uvijek bio i ostao igra i stimulans za rješavanje problema u drugim sferama zivota. Svaki mlad čovjek treba imati nekoga za uzor. Mnogi znaju da je moj uzor Jasmin Latifić koji je i danas moj veliki prijatelj.
- Šta poručuješ navijačima?
Navijači i oni koji vole svoj klub trebaju, bez obzira gdje se trenutno nalaze, da i dalje budu privrzeni klubu i da mu u svom domenu i kako ko moze pomognu, pogotovo u današnjoj društveno-politickoj i ekonomskoj situaciji. Na taj način će klub opstati i jačati, a sve za dobro budućih generacija. Svim našim gradjanima, posebno onima koji su su uz sport i uz naš "Naprijed" zelim sve najbolje u 2006 godini.
LJ
Banja Luka, oktobar 2005.
Vultere Team
