Ime i prezime: Mićo Gračanin
Datum i mjesto rodjenja: 01.04.1962., Banjaluka
Sport: fudbal
Klubovi u karijeri: BSK, Iskra (Sarajevo), Naprijed, Vrbas
Trenerska karijera: 1997-2002 trener mladjih kategorija FK Naprijed
- Fudbalski počeci ?
Još kada sam pohadjao 6. ili 7. razred Osnovne škole počeo sam da treniram fudbal. Nije me neko posebno motivisao da se opredjelim za fudbal. Jednostavno kao i većina mojih vršnjaka i članova mog društva iz naselja otišao sam u BSK gdje sam počeo fudbalsku karijeru. Medjutim, interesantno je da sam prije BSK-a odradio par treninga u Borcu. S obzirom da sam pohadjao Zmaj Jovinu osnovnu školu redovno sam kao član školske ekipe učestvovao na školskim takmičenjima. U tom periodu praksa je bila da treneri mladjih kategorija Borca posmatraju ta školska takmičenja i odatle uzimaju talente. Nakon jednog školskog takmičenja i mene su Borčevi ljudi odabrali. Dva-tri treninga sam odradio na Gradskom stadionu ali zbog udaljenosti stadiona od moje kuće odlučio sam da predjem u pionire BSK-a.
- Ko je tada, kao trener, vodio mladje kategorije BSK-a ?
Nas pionire tad je vodio pokojni Zvonko Lovrić. Potom je jedno vrijeme radio i Mile Maglojaski. Moram napomenuti da prije nije bilo sadašnjih podjela kategorija. U vrijeme mojih fudbalskih početaka bili su samo pioniri i juniori.
- Koliko ste često igrali u mladjim danima odnosno da li ste bili standardan član mladjih kategorija BSK-a ?
Moram da priznam da nisam odmah bio standardan u mladjim kategorijama jer je bilo dosta momaka koji su bili stariji 2-3 godine od mene i imali su više nastupa nego ja. Medjutim, kada sam odigrao prvu utakmicu od tada sam se učvrstio u prvom timu juniora BSK-a. I baš onda kada sam bio na pragu prve BSK-ove ekipe, završio sam Srednju školu i upisao Fakultet fizičke kulture u Sarajevu. Tada je važilo pravilo da onaj koji upiše Fakultet mora otići u vojsku tako da nisam zaigrao za najbolji tim ekipe s Čaira već sam otišao na odsluženje vojnog roka.
- Da li ste se poslije vojske vratili u Banjaluku ili ste zbog studija otišli u Sarajevo ?
Poslije vojske opredjelio sam se za Sarajevo gdje sam, kako sam već rekao, upisao DIF. U toj generaciji ''Difovaca'' bio sam jedini redovan student iz Banjaluke. Preko Zije Švrakića uspio sam i da pronadjem fudbalski angažman u Sarajevu. Bio je to FK Iskra većinom sačinjen od iskusnih i provjerenih igrača plus poneki student. Iskra je bila stabilan član Republičke lige BiH a glavni cilj u klubu je bio opstanak u ovoj ligi. U Iskri sam igrao s dosta provjerenih fudbalera. Jedan od njih je i Zoran Šumar koji je kasnije bio fudbalski sudija. Takodje i moj drug Tutić, kojeg sam doveo u Iskru, kasnije je bio član FK Sarajevo.
- Koliko ste bili u Sarajevu ?
Bio sam dvije godine. 1984. godine sam prestao studirati i vratio sam se u Banjaluku. Živio sam mladalački, burno, bio sam i na Olimpijskim igrama u Sarajevu tako da sam zapostavio fakultet. Sada se veoma često sjetim riječi mog tadašnjeg trenera iz sarajevske Iskre Seje Jasenkovića koji mi je govorio da jedan sportista ako želi da bude profesionalac mora da se odrekne svega onoga što „običan“ gradjanin može da sebi priušti.
- Po povratku u Banjaluku koji ste klub izabrali ?
1984. godine vratio sam se u rodni grad i izabrao Naprijed. Željo Tica je kumovao mom dolasku u Mejdan. Imao sam želju da se vratim u matični klub BSK ali na nagovor Tice ipak sam izabrao Naprijed. Nisam bio od onih igrača koji su voljeli mijenjati sredinu. Na sreću nisam pogriješio u izboru sredine. Od prve utakmice u dresu Naprijeda pa do kraja karijere bio sam standardan prvotimac. Na klupi sam bio samo onda kada sam bio povrijedjen. Kada sam došao u Naprijed igrao sam u veznom redu. Medjutim tadašnji trener Naprijeda Dobrivoje Sabljić-Majne rekao mi je da imam kvalitet da igram na više pozicija pa me je prekomandovao na poziciju desnog bočnog. Bio je to sjajan period. Ja sam bio desno a Omerkadić lijevo. Znao sam po sezoni, kao desni bočni, dati 4-5 golova. Kada smo igrali kući, u Mejdanu, više sam bio u napadu nego u odbrani. Takav ofanzivniji sistem igre uspostavljen je krajem 80.-tih godina. Fišer Ibrahimbegović koji je kao trener vodio Naprijed tih godina osjetio je da možemo igrati znatno ofanzivnije nego ranije tako da je forsirao taj sistem.
- Igrali ste oko 20 godina u Naprijedu. Čega se rado sjećate ?
FK Naprijed je i dan danas klub svijetle tradicije. Ne smiješ ga nikada potcijeniti. Zanimljivo je da smo jedne godine s Borcem u najjačem sastavu (Špica, Beširević, Bilbija i drugi), u prijateljskoj utakmici igrali neriješeno 1-1. Za Naprijed me vežu izuzetno lijepa sjećanja. Veliko drugarstvo, kao i činjenica da sam upoznao veliki broj igrača iz različitih generacija. Počevši od Kenjke Ališića, Dade Hadžibegovića, Zorana Kostića, Ferenčaka, Mirze Ljutića, Domina, Šućura, Kuljanca, Filipovića i mnogih drugih. Ne bih želio da nekog zaboravim.
- Kakvi su bili prijeratni odnosi fudbalera Naprijeda, BSK-a, Borca i ostalih klubova?
Svi znamo da je Borac bio daleko ispred svih i da je on bio broj 1 klub u gradu. Naprijed i BSK su se rotirali na drugoj poziciji. Mi smo nekako češće krenuli pobjedjivati BSK početkom devedesetih godina. Što se tiče odnosa medju igračima oni su bili perfektni. Nije bilo sujete niti svadja.
- Aktivnu fudbalsku karijeru završio si u FK Vrbas ?
Sa 37 godina prestao sam igrati fudbal i počeo raditi kao trener mladjih kategorija Naprijeda. Medjutim nakon mjesec dana iz Uprave Vrbasa stigao je poziv da pojačam njihove redove. Ja sam ih tada odbio ali su oni bili uporni tako da sam na kraju prihvatio njihovu ponudu i vratio se fudbalu. Imao sam debi protiv Željezničara kojeg smo dobili sa 4-1. Interesantno je da sam kod kuće za Vrbas igrao zadnjeg veznog a u gostima u špicu.
- Trenerska karijera ?
Pet godina sam bio trener mladjih kategorija Naprijeda. Bilo je to u periodu od 1997. do 2002. godine. Bio sam polaznik prve generacije trenerske škole u Banjaluci. Klub je bio obećao da će platiti troškove ali kako su me slagali odlučio sam da napustim i školu i klub. Bio mi je ostao samo još jedan ispit ali nisam mogao da istrpim nepravdu a nisam imao ni viška novca da to isfinansiram. Nisam htio ići „kokošariti“ po drugim klubovima i slušati razna izgovaranja i laži vodećih ljudi naših klubova. Napustio sam trenerski poziv i usmjerio se na redovan posao od kojeg i danas živim. Ostaje mali žal što sam tu generaciju doveo do kadeta i kad je trebalo da u juniorskoj konkurenciji iz njih izvučem maksimum napustio sam taj posao. Poslije mog odlaska raspala se i ta generacija, svako je otišao na svoju stranu i to mi je jedino žao. Bila je to dobra ekipa. Igrali smo Omladinsku kvalitetnu ligu mladih a Borac kada nam je dolazio u Mejdan drhtao je i pribojavao se nas. Medjutim poslije mog odlaska djeca su prebačena u niži rang takmičenja gdje su i danas. U to vrijeme Šef škole Naprijeda bio je Milan Vlajić, legenda kluba koji je u Naprijedu proveo oko 40 godina.
- Današnja situacija u banjalučkom fudbalu ?
Čini mi se da je najveći problem nedostatak motivacije i želje kod mladih u Banjaluci. Idem često na rekreaciju i igram protiv 25-godišnjaka. Ono što mogu da vidim je da imam veću želju za trčanjem od njih. Prije se igralo znatno žešće i srčanije. Na utakmicama Naprijeda i BSK-a „frcalo“ je i na terenu i na tribinama. Naravno, u granicama dozvoljenog. Sada to nije slučaj. Ima dosta talenata u Banjaluci ali isto tako ne postoje uslovi da se taj talenat pretvori u vrhunskog sportistu. Zato je našim sportistima koji odu u inostranstvo potrebno više od 6 mjeseci za adaptaciju. Veoma slabo se radi s mladim tako da je i to gorući problem. Uvijek sam imao averziju na ulizivače i dembelane a danas je takvih zaista mnogo i što je najžalosnije takvi odlučuju o brojnim stvarima. Tek kada se njihov broj smanji na minimum i sport postavi na zdrave noge biće i rezultata.
- Najsretniji trenutak ?
Kvalifikacije i ulazak Naprijeda u Republičku ligu BiH. Bila je to utakmica protiv Lijevča u Srpcu. Ta liga je bila jača nego današnja 1. liga RS. Cazin, Kladuša, Ključ, Sanski Most samo su neka od mjesta koja su dala klubove, članove te lige.
- Najteži trenutak ?
Kada je moj kolega Jotić slomio nogu na utakmici. I danas kada se sjetim tog preloma naježim se.
- Anegdota ?
Posljednjih godina mog nastupanja u Naprijedu gostovali smo jednom prilikom u Tesliću. Kada smo izašli na teren čuo sam prozivku domaće publike. Posebno je upečatljiv bio čovjek, koji je po mojoj procjeni imao oko 60 godina. On me je prepoznao i rekao „ Pa zar ti Mićo još igraš ? “. To mi je toliko bilo simpatično da i danas pamtim. Ovim sam htio reći da sam fudbalu dao više od 20 godina svog života ali mi je fudbal isto tako vratio brojnim poznanstvima i prelijepim dogadjajima. Ovo bio ujedno bio i poziv mladima u Banjaluci da se bave sportom.
- Da li ste čuli za našu internet stranicu ?
Nisam čuo za nju ali ću je sigurno posjetiti i vjerovatno redovno pratiti informacije koje objavljujete.
- Poruka Banjalučanima širom svijeta ?
Pozdravio bih sve Banjalučane, poželio im mnogo sreće u životu i da ostvare ono što su zamislili.
PZ
Banja Luka, april 2006.
Vultere Team
