RAZGOVOR S GORANOM RADOJKOVICEM
Ime i prezime: Goran Radojković
Datum i mjesto rodjenja: 10.02.1952., Banjaluka
Igracka Karijera: Željezničar, Lauš, Omladinac
Trenerska Karijera: Omladinac, Bsk, Borac
-Fudbalski počeci ?
Kao desetogodišnjak sam početo trenirati fudbal. Prvi klub u mojoj karijeri bio je Borac gdje sam proveo cijeli pionirski staž. Trenirali su me pokojni Haha i Ilija Miljuš.
-Gdje ste dalje nastavili trenirati ?
Prešao sam u Željezničar gdje me u kadetskoj i juniorskoj ekipi trenirao Vlado a potom u prvoj ekipi Ante Bućinski.
-Kada ste debitovali za prvi tim Željezničara ?
Debitovao sam sa 18 godina. Željo se takmičio u banjalučkoj zoni koja je bila veoma jaka liga. Tri godine, od 1968. do 1971. godine, sam u konktinuitetu nosio dres Željezničara. Medjutim, to nije bio moj jedini boravak u Želji pošto sam se u sezoni 1974 / 75 ponovo vratio u klub.
-Ko su Vam bili saigrači ?
Dosta je fudbalera prodefilovalo kroz Željezničar. Izdvojiću neke sa kojima sam saradjivao na terenu: pokojni golman Jovo Radović, Mladen Ćurić, Grubač, Šimunić, Petričević, pokojni Kuštrinović, Cico Durković...
-Sljedeći klub je Lauš. Zašto ste prešli u Lauš ?
U Lauš sam prešao 1973. godine jer sam bio sa Lauša pa me je ponukalo društvo da dodjem u ekipu. Dvije godine sam nastupao za Lauš u banjalučkoj zoni, iz koje je šampion išao u drugu ligu SFRJ. Lauš nije imao svog stadiona tako da smo sve utakmice igrali kao gosti: u Vrbanji i na pomoćnom Borčevom terenu. Ostali smo u banjalučkoj zoni i bile su to dvije uspješne godine u Laušu. Onda sam odlučio da se u sezoni 1974 / 75 vratim u Željezničar. Medjutim, tu se nisam dugo zadržao, samo jednu sezonu.
-Odlučili ste da predjete u Omladinac.
Jedan veći broj igrača napustio je Željezničar i prešao u Omladinac. I ja sam se odlučio na takav postupak i nisam se pokajao jer sam u Omladincu proveo nezaboravnih 13 godina. Bio sam i igrač i trener kluba. Omladinac se takmičio takodje u banjalučkoj zoni a osim mene još su igrali: golman Djulić, Marko Macanović, Cota Lipovac, Albert Pobor, Ziko Hamzić, Perduv, braća Kasipović.
-Na kojoj ste poziciji igrali ?
Igrao sam zadnjeg u odbrani ili zadnjeg veznog i imao sam nadimak Luis koji sam dobio po igraču Atletiko Madrida, Brazilcu Luisu Pereiri. Saigrači su me tako zvali jer sam bio, kako su oni govorili, smiren kao Luis iz Atletika.
-Kada ste se počeli baviti trenerskom karijerom ?
Prije nego što nešto više kažem o trenerskom pozivu moram reći da me je 1976. godine zadesio veliki peh. Slomio sam nogu i dvije godine nisam igrao. To je bilo i presudno da, u ranim godinama za igrača, prekinem igračku karijeru. Zanimljivo je da sam na rehabilitaciji bio zajedno sa Vukeljom iz Borca. Što se tiče mojih trenerskih početaka oni su se desili 1982. godine kada sam preuzeo prvi tim Omladinca. Imao sam 30 godina i bio sam jedan od najmladjih trenera u Bosni i Hercegovini. Izuzetno sam zadovoljan tim periodom jer sam imao odličnu saradnju sa igračima, koji su mi do juče bili saigrači. Oni su shvatili da je velika razlika izmedju trenerskog i igračkog poziva tako da su svoje obaveze izvršavali besprijekorno. Sve što sam kao trener zamišljao oni su odradjivali na terenu tako da nije bilo nikakvih problema.
-Kao trener prve ekipe radili ste dvije godine da bi ste se onda opredjelili za rad s mladima. Zašto ?
Od 1984. do 1988. godine na moje insistiranje vodio sam mladje kategorije Omladinca. U Omladincu se tada nije radilo sa mladjim uzrastima a s obzirom da sam ja oduvijek želio da radim s djecom odlučio sam da oformim mladje kategorije. Mislim da sam dao mnogo veći doprinos u radu s mladim dječacima nego sa prvim timom a ujedno sam bio ispunjen srećom što radim željeni posao. Smatram da je to bio pun pogodak i za mene i za Omladinac na čijem je čelu bio tadašnji predsjednik Milorad Slavnić.
-Kada ste i kako prešli u Bsk ?
1988. godine došao sam u Bsk na poziv tadašnjeg predsjednika kluba arhitekte Pašića i Emira Jusića. Dogovorili smo se da vodim pionire. Bsk se tada takmičio u trećoj ligi a ja sam 1988. godine selektirao igrače 1977. i 19788. godišta koji su nakon 7-8 godina postali prvaci RS a potom i uspješno nosili dres Bska. Naime, gotovo kompletna ta generacija bila je prekomandovana u prvi tim Bska. Nabrojaću neke od njih: Siniša Malić, Dejan Lukendić, Duško Brnić, Zoran Orašanin, Dragan Dizdar, Slobodan Jovašević, Dragan Mandić, Dragan Stanković i ostali.
-Vodili ste i prvi tim Bska. S koliko uspjeha ?
U 2-3 navrata bio sam i šef stručnog štaba Bska. Sa prvom ekipom sam imao dosta uspjeha a pamti se osvajanje drugog mjesta u prvenstvu RS, odmah iza Borca.
-Kako ste se obreli, kao trener, u Borcu ?
U sezoni 1997/98 zajedno sa Draganom Vukškom bio sam u stručnom štabu Borca. Vukša je bio šef a ja pomoćnik. Dugo godina zajedno smo uspješno saradjivali u Bsku tako da je naš odlazak u Borac bio samo normalan slijed naše dugogodišnje saradnje.
-Ipak poslije kratke epizode na Gradskom stadionu vratili ste se u Bsk.
Poslije Borca, predsjednik Upravnog odbora Bska, Živko Marjanac, je obavio razgovor sa mnom i zaposlio me u Bsku kao rukovodioca Pionirsko – omladinske škole. Taj posao obavljam i danas: Trenutno u Bsku trenira oko 100 dječaka s kojima osim mene još rade tri trenera: Vranješ, Dizdar i Dragišić.
-Radili ste i sa djecom i sa seniorima. S kim je lakše saradjivati ?
Oduvijek me je privlačio rad s djecom. Mnogo teže je raditi s djecom nego sa seniorima jer djeca na početku ne razumiju šta trebaju da rade na terenu. S druge strane u prvi tim dolaze već formirani igrači. Medjutim, meni mnogo veće zadovoljstvo predstavlja rad s djecom jer znam da će, kroz nekoliko godina a jednim dijelom zahvaljujući i meni, nekolicina njih postati kvalitetni fudbaleri ali i dobri ljudi.
-Kakvi su uslovi za rad i ima li talenata u Banjaluci ?
Što se tiče uslova za rad s mladima mogu da kažem da su u Banjaluci, pa i šire, izuzetno loši i teški uslovi. Nedostaje infrastruktura koja je neophodna za fudbalsko usavršavanje. U Bsku, kao i u ostalim klubovima, snalazimo se kako znamo i umijemo. Treniranje na prostoru oko glavnog terena je nezahvalno i za nas trenere i za mlade, ali šta je tu je. Što se tiče talenata njih uvijek ima i uvijek će ih biti. Samo s njima treba raditi još bolje i kvalitetnije. Tu mislim i na nas trenere ali i na roditelje, koji bi u ovim teškim uslovima, u skladu sa svojim mogućnostima, trebalo da omoguće djeci odlazak u kampove jer samo tako dječaci mogu napredovati.
-Ima li, onda, fudbal u BiH perspektivu ?
Moje mišljenje je da fudbal u BiH, u ovom stanju u kakvom je sada, nema svjetlu perspektivu. Svi klubovi, kada je u pitanju proizvodnja igrača i rad s mladjim kategorijama, ne omogućavaju normalne uslove za rad tako da se uglavnom radi nestručno i neorganizovano. Kada kažem loši uslovi tu mislim, na već spomenutu infrastrukturu, ali i ostale elemente poput lopti koje su potrebne da se pomoću njih razvijaju odredjene grupe mišića kod dječaka. Naši klubovi ne prate trend savremenih fudbalskih škola zapadnog svijeta i, ukoliko se to ne promijeni, neće biti napretka zadugo.
-Kada smo se već dotakli fudbala u BiH da se osvrnemo i na dešavanja u A reprezentaciji BiH i ostavci Sliškovića. Kakav je Vaš komentar na novonastalu situaciju ?
Veći dio gradjana i fudbalskih stručnjaka, su u odnosu na trenutni kvalitet reprezentacije BiH, preambiciozni i nerealni u traženju rezultata odnosno plasmana na Evropsko prvenstvo. Ovo je izuzetno jaka grupa u kojoj je aktuelni evropski šampion Grčka, treća sa Svjetskog prvenstva prije 4 godine Turska, Norveška sa sjajnim igračima, Madjarska koja se polako vraća na stare staze uspjeha . Treba realno sagledati situaciju i reći da će biti jako teško izboriti plasman na Evropsko prvenstvo. Zbog toga mislim da bi Slišković trebalo da ostane selektor ali istovremeno smatram da bi reprezentaciju trebalo podmladiti sa najboljim mladim BiH igračima iz naše lige i iz svijeta. Tek onda iz takve jedne ekipe, koja bi sazrijevala i napredovalu u četverogodišnjem ciklusu, uz nekoliko iskusnih fudbalera mogao bi se tražiti rezultat. Ovako se sve radi na dah i teško da se može uraditi neki zapaženiji rezultat.
-Kao trener ste se godinama usavršavali. Gdje i kada ?
1990. godine sam diplomirao na Fakultetu za fizičku kulturu u Beogradu. Zbog rata sam prekinuo sa daljnom edukacijom da bi se, po završetku rata, odmah uključio u aktuelne tokove odlaskom u Školu jugoslovenskog fudbala na Zlatibor. Potom sam 2002., 2003., 2004. i 2005. godine učestvovao na McDonaldsovom kampu s ciljem da se što bolje edukujem kako bi mladima mogao prenijeti savremene načine rada i shvatanja u fudbalu. 2004. godine sam pozvan od strane gospodina Davora Šukera da prisustvujem njegovoj fudbalskoj Akademiji u Minhenu. Tamo sam, na predavanjima, upoznao način funkcionisanja Šukerove akademije gdje se posebno želi djeci ukazati kako da prihvate savremeni profesionalni život fudbalera i njegovo ponašanje na terenu i van terena. Npr. govorilo se o tome kako djeca treba da se ponašaju od odlaska na teren, kako da rade na terenu pa sve do povratka u hotel.
-Trenutno ste i predsjednik Udruženja trenera Banjaluke.
U novembru 2005. godine, kolege treneri, su me izabrali za predsjednika Udruženja trenera grada Banjaluke. Upravni odbor čine: Milorad Bilbija, Željko Vranješ, Stojan Malbašić i Božidar Petrović a sekretar je Slobodan Starčević. Na početku je prioritet bio registrovanje Udruženja kao pravnog subjekta. Sada kada smo to uradili postavili smo sebi naredni zadatak a to je što češće dovodjenje fudbalskih stručnjaka u Banjaluku s ciljem da se naši treneri što bolje edukuju a sve u interesu prenošenja znanja na mlade.
-Najsrećniji sportski trenutak ?
Kada sam, tri godine zaredom, učestvovao na prvenstvima SFRJ u malom fudbalu. Prvi put sam nastupio 1980. godine a takmičenje je održano u Smederevu. Nastupao sam za Banjaluku.
-Najteži sportski trenutak ?
Povreda koja me dvije godine odvojila od terena.
-Idealni tim Borca svih vremena ?
Jantoljak, Sombolac, Gavrilović, Pintol, Kasumović, Bilbija, Knez, Emir Jusić, Fazlić, Spasojević, Abid Kovačević.
-Najbolji banjalučki fudbaler svih vremena ?
Tomo Knez je za mene je najbolji iz jednog jedinog razloga što je on, kao Banjalučanin igrajući za Borac, odigrao najviše utakmica za reprezentaciju Jugoslavije.
-Trenutno stanje u Borcu. Vaše mišljenje ?
Borac zaslužuje veću pažnju grada Banjaluke. Takodje zaslužuje mnogo bolji Upravni i Izvršni odbor, predsjednika kluba koji će znati organizovati klub po zapadnim principima. Mislim da se to može uraditi u Banjaluci koja zaslužuje da ima evropski Borac. Osim toga, grad bi trebalo, da osim fudbala vodi računa i o Rukometnom klubu Borac jer je on pronio slavu Banjaluke.
-Da li ste posjetili naš sajt i mišljenje o njemu ?
Nisam ga posjetio ali ću sigurno to uraditi u narednim danima. Mislim da normalan čovjek i porodica ne mogu da funkcionišu bez računara i interneta, koji je savremeni oblik informisanja. U svakom slučaju podržavam Vašu ideju uz želju da još više napredujete i objavljujete informacije iz banjalučkog sporta.
-Poruka Banjalučanima ?
Volite sport. Bavite se sportom, ako ne profesionalno onda amaterski, ako ne amaterski onda rekreativno. Cijenite svoje prijatelje i protivnike. Kao sportisti ćete prije uspjeti kao ljudi. Pozdrav svima i sve najbolje.
Z.P.
Banja Luka, Septembar 2006.
VT
