Kao djecak je imao zelju da zaigra za Borac. San mu se ostvario 1966. godine kada je prvi put nosio dres seniorskog tima Borca. Narednih 10 godina igrao je na bekovskoj poziciji i bio jedan od najboljih odbrambenih fudbalera. Nakon igracke karijere zavrsio je Visu trenersku skolu i jedno vrijeme bio trener FK Borac. To je:
Nenad Gavrilović
-Za vrijeme vaseg djetinjstva fudbal je u Banjaluci bio jedan od omiljenih sportova. Kada ste poceli da trenirate u Borcu?
Bilo je to 1962/63. godine. Kao i sva djeca u naselju i ja sam volio fudbal. Otisao sam da se prijavim u Borcevu skolu. Tadasnji trener Alija Osmancevic poznatiji pod nadimkom Haha primjetio je da imam smisla za igru i selektirao me u grupu klinaca. I kao djecak ima sam cilj a to je bilo da zaigram u prvom timu Borca. Redovno sam trenirao, izvrsavao svoje obaveze i 1966. godine odigrao sam prvu utakmicu za najbolji tim Borca. Bio je to susret Borcevih fudbalera podijeljenih u dvije ekipe.
Slavko Kodrnja koji je tada bio prvi trener Borca prebacio me je da radim s najboljom ekipom. Tadasnji igraci Bobi Spasojevic, Mladjo Timotijevic, Brane Krivokuca, Hune Fazlic i ostali sjajno su me primili. S njima je bila milina raditi.
- Karijeru ste zavrsili u Borcu?
Da, ja sam igrao u Borcu do sezone 1976/77. Tada sam okoncao svoju karijeru. Iako sam imao ponuda od nekoliko klubova ja sam odlucio da prestanem s aktivnim igranjem. Rekao sam sebi da ako ne mogu da igram za Borac onda necu igrati ni u drugim klubovima.
- Igrali ste 10 godina za prvi tim. Iz danasnje perspektive da li je to bio lijep period i kako ga ocjenjujete?
Bio je to prelijep period u mom zivotu koji se ne moze zaboraviti. U klubu su vladali odnosi postovanja i ti odnosi su bolji nego sto su u danjasnje vrijeme. U ono vrijeme znalo se ko je stariji a ko mladji. Ponasanje starijih fudbalera je bilo kao ponasanje brata prema bratu ili roditelja prema djeci. Druzenje je bilo korektno. Znali smo dolaziti pola sata prije treninga kako bismo igrali ševaka. Sto se tice moje karijere mislim da je bila uspjesna. 1969 godine usli smo u 1.ligu. Vec tada sam bio akter svih utakmica. Posebno su mi ostale u pamcenju zavrsne utakmice u Osijeku i Cacku kada nas je bodrio veliki broj navijaca. Na nasim mecevima u Banjaluci na Gradskom stadionu u prosjeku je bilo 10-12 hiljada gledalaca. Grad je zivio za Borac i sve je funkcionisalo kako treba. 1974. godine ispali smo iz elitnog drustva. To je bila apsurdna situacija jer je Borac sa 30 osvojenih bodova i pozitivnom gol razlikom morao u nizi rang takmicenja. Te godine sam otisao na sluzenje vojnog roka a Borac se ekspresno vratio u prvu ligu.
- Rekli ste da je u prosjeku posjeta na Gradskom stadionu bila 10-12 hiljada. Koliko je vama igracima znacila podrska s tribina?
Navijaci su bili nas 12. igrac. Svugdje su nas pratili. Imali smo bodrenje i kad pobjedjujemo i kad gubimo. Banjalucani su nam pruzali sjajnu podrsku i mislim da i oni imaju velikog udjela u nasim uspjesima.
- Banjaluka je grad sporta. Kakvi su odnosi u to vrijeme bili izmedju fudbalera i ostalih sportista?
Uvijek je bilo druzenja izmedju nas igraca Borca i ostalih sportista. Na Stadionu sportskih igara cesto smo znali medjusobno igrati malog fudbala. Uz nas fudbalere Borca, slavu Banjaluke tada su pronosili: bokseri, rukometasi, kosarkasice, biciklisti...
- Sad se bavite trenerskim poslom. Kad ste prelomili i odlucili da postanete trener?
Kad sam zavrsio trenersku karijeru na nagovor Husnije Fazlica upisao sam Visu trenersku skolu.
Poceo sam raditi s pionirima. Poslije sam preuzeo juniore. S jednom generacijom napravio sam veliki rezultat jer smo bili prvaci Bosne i Hercegovine. Iz te generacije golman Babic bio je clan juniorske reprezentacije Jugoslavije. Za prvi tim Borca igrali su: Ranko Jakovljevic, Mario Mataja, Vladica Lemic. S tom generacijom sam kao trener sazrijevao. Poslije me Hune Fazlic prebacio da radim s njim u prvom timu. Ucestvovao sam kao njegov pomocnik u osvajanju Kupa Marsala Tita. Sljedece godine u klub je dosao Josip Kuze. Bio i sam i njegov pomocnik a podsjecam da smo te godine usli u prvu ligu. Jos sam radio sa Stankom Poklepovicem.
- Koji je vas prvi klub u kojem ste samostalno radili?
Moj prvi klub u kojem sam samostalno radio bila je Sloga iz Trna. Sa Slogom sam osvojio prvo mjesto u prvoj ligi Republike Srpske-grupa zapad, a bili smo i osvajaci Kupa Republike Srpske.
U par navrata radio sam i u Omladincu i Krilima Krajine. Prvi tim Borca vodio sam 1999. godine. Tada se od mene trazilo da podmladim ekipu. Igrali smo dobro ali ljudi u klubu nisu bili strpljivi pa su me smijenili. Sljedece godine Vuksa i ja smo selektirali generaciju koja je poslije dugo godina bila prvak Republike Srpske. Tada je jedan covjek Slobodan Karalic sve to unistio. Svojevoljno je dosao u klub, sa Vuksom se posvadjao, mene prebacio u skolu. Za par dana uspio je da rastjera sampionsku ekipu. Moram da kazem da je tada u prvoj ekipi Borca igralo 8 igraca s ovih prostora. Od tada je politika kluba orijentisana na dovodjenje fudbalera sa strane.
- Sad ste trener u Krilima Krajine?
Da, sada vodim Krila Krajine. To je filijala Borca. To je sjajna ideja da jedan klub iz nizeg ranga takmicenja stvara igrace za prvu ekipu Borca. Medjutim, ne funkcionise sve kako treba i kako je dogovoreno. Nadam se da celni ljudi Borca shvataju da trebaju da pomognu Krilima Krajine. Moraju da obezbjede uslove kako bi imali kvalitetnu ekipu iz koje ce crpiti i uzimati kvalitetne fudbalere.
- Da li biste se jednog dana ponovo vratili u Borac?
Ja sam jos uvijek zaposlen u Borcu i volio bih da ponovo vodim Borac. Ipak to je do Uprave i politike kluba. U Borcu sam poceo igracku i trenersku karijeru i sigurno cu je tu i zavrsiti.
- Za 10 godina igracke karijere s vama je radilo dosta radilo. Koga izdvajate?
Sjecam se svih mojih trenera, od Slavka Kodrnje, Rajkovica, Mehe Brozovica, Kreše Arapovica, Drenovca, Miljenka Mihica, Marovica, Čabrinovica, Gojka Zeca, Bobi Spasojevica.
Svi su oni na svoj nacin uticali da moja karijera bude koliko toliko uspjesna. Svaki od njih ima udjela i zahvalnost s moje strane sto su uticali na moj fudbalski put.
- U fudbalu ste dugi niz godina. Putem malih ekrana pratite desavanja i na evropskoj i svjetskoj fudbalskoj sceni. Da li od nekih poznatih trenera ukradete poneku sitnicu i primjenite u svoju ekipu?
Covjek dok je ziv mora da se usavrsava i napreduje. Sistem igre moram sam da izaberem i da ga mijenjam u zavisnosti od ekipe koju vodim. Od svih trenera koji su me trenirali nesto sam zapisao, zapamtio a sad citam literaturu, novine. Nastojim da ih ne kopiram nego da kapiram sta oni rade i da to ukomponujem sa svojom samostalnoscu te da primjenim na odredjeni kvalitet koji moja ekipa posjeduje.
- Kako biste opisali trenutno stanje fudbala u BiH?
Na danasnje stanje dosta je uticalo ruzno ratno vrijeme od kojeg se ljudi jos nisu oporavili.
Bio je veliki zastoj u fudbalu. Sama cinjenica da klubovi nisu dovoljno finansijski obezbjedjeni pa se moraju opredjeliti za prodaju igraca od 22-23 godine utice da fudbal na nasim prostorima kaska. Talenata jos uvijek ima ali fudbal u BiH jos uvijek na onom nivou na kojem je bio. Vjerovatno ce ljudi koji vode fudbal morati da shvate da treba zadrzati ekipu makar jedan ciklus od 3-4 godine da bi se ostvarili neki bolji rezultati.
- Kada ne radite i niste na terenu sta radite, s kim se najvise druzite?
Vuksa i ja smo veliki prijatelji. Zajedno smo radili u Borcu, BSk-u. Znamo se jos od ranije. Saradjivali smo i razmjenjivali iskustva u nasem poslu. Jedan drugom smo pomagali. Svakodnevno smo zajedno i redovno se cujemo i vidimo. Naravno ima tu jos mojih prijatelja, sportskih radnika ali ne bio zelio da nekog zaboravim. Rodjen sam u Banjaluci i citav zivot sam ovdje proveo tako da imam dosta prijatelja.
- Da li se cujete s igracima iz svoje generacije?
Sa Fazlicem se sretnem kada dodje u Banjaluku. Ovi iz inostranstva se ne javljaju ali im ne zamjerim jer u ova teska vremena svako se posvetio onom poslu od kojeg zivi.
- Najdrazi trenutak u karijeri?
Kao igrac to je ulazak u 1.ligu 1969. godine. Kao trener to je Borcevo osvajanje Kupa Marsala Tita i plasman u prvu ligu. Takodje izdvajam i osvajanje prvog mjesta Sloge iz Trna u prvenstvu RS. Tada sam s trenerske klupe vodio ovu ekipu.
- Najtezi trenutak u karijeri?
Ispadanje iz Prve lige. Jos me boli i nebriga ljudi za zaposlene u klubu. Mi u Borcu od 1992. godine nismo socijalno osigurani niti nam se staz povezuje.
- Anegdota?
Prilikom tusiranja znali smo cesto umjesto sampona staviti med tako da onaj igrac koji se okupa s medom bas je nagrabusio. Takodje cesto smo mijenjali cipele, pogotovo onim fudbalerima koji su zurili na randes.
- Kakvi su planovi za narednu sezonu?
Trenutno sam vezan za Krila Krajine. Borimo se za opstanak u 2. ligi Republike Srpske. Kada sam ja dosao u klub imali smo samo 10 bodova i katastrofalne odnose u klubu. Ta djeca koja treniraju nisu kriva jer ljudi iz kluba nisu im obezbjedili bar one osnovne uslove za trening. Sada je vec doslo do malog poboljsanja. Inace sam u radnom odnosu s Borcem. Sto se tice naredne sezone imam zelju da ostanem u klubu i oformim mladu ekipu sacinjenu od juniora Borca.
- Da li ste culi za nasu internet stranicu i misljenje o njoj?
Cuo sam nesto ali nisam je posjecivao. Pohvalio bih tu ideju. To je prava inicijativa koja ce pokrenuti sjecanja kod mnogih Banjalucana i omoguciti da se ne zaboravi svijetla istorija kluba.
Z.P.
