Razgovor s Amirom Durgutovićem nekadašnjim Borčevim desnim krilim, fudbalerom iz "zlatne" Borčeve generacije koja je osvojila Kup Maršala Tita u ex-Jugoslaviji. Amir je stigao, nakratko, u Banja Luku na revijalnu utakmicu 'malog fudbala' između veterana Borca i Dinama iz Zagreba. Tu priliku smo iskoristili za ovaj intervju na koji je Amir rado pristao i koristimo priliku da mu se još jednom zahvalimo.
- Koja riječ o ovoj prijateljskoj utakmici sa veteranima Dinama i okupljanju slavne generacije Borca ?
Često kontaktiram sa svojom generacijom igrača iz Borca. Skoro svi smo u kontaktu i kada su me pozvali da dodjem rado sam se odazvao. Došao sam u Banjaluku da odigram revijalnu utakmicu protiv veterana Dinama. Predivan je osjećaj biti sa starim društvom, sa starom publikom i biti ponovo u Banjaluci.
- Publika u Boriku Vas je primila sa ovacijama ?
Bilo je ovih starijih poznavalaca fudbala. Starija populacija nas pamti još uvijek dok ovi mladji nas ne znaju. Mi smo njima nepoznati ali su nas bez obzira na to pozdravili velikim aplauzom. Postoje neki zapisi koji se mogu pročitati i iz kojih se ima šta vidjeti o istoriji Borca i banjalučkog fudbala.
- Da li ste imali vremena da sa nekim popričate, prisjetite uspomena ?
Dolazio sam ovdje često i kada god dodjem vidim se sa svojim dragim prijateljima. Posebno me raduje što sam danas vidio Božura Matejića jer se nismo vidjeli dugo, dugo godina.
- Kakve su emocije ?
Dosta dobre. Ujutro možda budu još bolje poslije večerašnjeg druženja, koje nam slijedi.
- Vratićemo se sada Vašoj fudbalskoj karijeri. Kako je ona tekla ?
Pokušaću da to kažem u najkraćim crtama. Moj matični klub je Budućnost iz Gornje Slatine, opština Šamac. Tu mi je majka bila učiteljica i tu sam živio u tom selu. Tu sam počeo i igrati fudbal a onda sam poslije prešao u juniore Zvijezde iz Gradačca. Potom sam se izborio za prvi tim Zvijezde da bih onda stigao u Borac iz Banjaluke. Igrao sam i u Sutjeski iz Nikšića pa sam se opet vratio u Borac. Iz Banjaluke sam zatim otišao za Tursku gdje sam igrao u Adani, 6 godina. Nakon toga sam se vratio u Gradačac gdje sam odigrao završnih godinu dana u Zvijezdi.
- Kada ste završili igračku karijeru ?
1997. godine u Zvijezdi iz Gradačca.
- Pošto je ovo sajt o banjalučkom sportu vratićemo se na dešavanja u Borcu ?
Dosta lijepih uspomena. Dosta dobrih utakmica. Dosta dobrih navijača. Sjećam se kada sam otišao u Sutjesku iz Nikšića da me je nazvao vodja navijača i rekao da je skupio hiljadu potpisa od navijača da se vratim u Borac.
- Jeste li se vratili ?
Vratio sam se već nakon 6 mjeseci. Prekinuli smo ugovor i vratio sam se nazad u Banjaluku i igrao još godinu i po dana za Borac.
- I jeste li se pokajali ?
Nisam se nikad pokajao jer je to najdraži klub gdje sam igrao.
- Najsrećniji trenuci u dresu Borca ?
Svakako osvajanje fudbalskog Kupa Jugoslavije 1988. godine. To je jedan uspjeh koji ne bih mogli ponoviti nikad više. Tada se desilo da smo dobro odigrali a da nas je protivnik malo potcijenio. Misli su da smo mi mali klub, da ne možemo da ih pobijedimo. Medjutim mi smo dali maksimum, Zvezda dala minimum. Možda bi 99 sljedećih utakmica izgubili od Crvene Zvezde ali taj dan je bio naš i zasluženo smo pobijedili.
- Doček u Banjaluci ?
Pamtim ga kao da je juče bio. 30 hiljada ljudi je bilo na Trgu. Tada sam dao u svom govoru obećanje Vulturesima da Borac sljedeće godine ulazi u Prvu ligu Jugoslavije i da će ubuduće gledati Crvenu Zvezdu, Dinamo, Hajduk i Partizan i tako je i bilo.
- Prije rata je bilo mnogo više navijača Borca.
To se sve odvijalo dosta stihijski. Prvo se nekako stidno počela okupljati grupica navijača a kasnije je bilo sve više i više navijača Borca da bi na kraju napravili Udruženje. Na sastanke Udruženja zvali su fudbalere s kojima su razgovarali o svemu otvoreno. Postepeno su uzimali sve više prostora u životu i radu kluba. Vulturesi su poslije toga napravili prvu svoju razglednicu, prvu himnu, prvu pjesmu navijača Borca i td.
- Koliko je podrška navijača značila Vam igračima ?
Dosta su nam značili navijači a posebno sa Istočne tribine. Tu su bili pravi Borčevi navijači i kada god bismo bacali Borčeve dresove, šorceve, lopte to bismo uvijek uradili ka Istočnoj tribini.
-Banjaluka je bila grad sporta. Kakvo je bilo druženje medju fudbalerima, rukometašima, bokserima, košarkašicama ?
Bilo je kafića gdje smo dolazili i jedni i drugi, gdje smo se okupljali. Tada je bilo omiljeno mjesto Tango. Tu smo se sastajali i družili se svi sportisti. Takodje bih izdvojio kafić Osmicu jer smo i tu često znali svi da se nadjemo i provodimo vrijeme zajedno.
- Da li ste u kontaktima sa fudbalerima Borca koji su izvan BiH ?
Čuo sam se Sulejmanom Suljom Beširovićem. Bio sam sa Mariom Matajom. Vidio sam se sa Lipovcem. Mario živi u Rijeci a Lipovac u Zagrebu. Iz te generacije jedino nisam vidio Nebojšu Popovića koji trenutno živi u Americi.
- Period poslije Borca ?
U Turskoj sam igrao šest godina u Adani. Poslije toga sam igrao u Karamuselspor, Goldžukspor. Sve do 1996. godine sam bio u Turskoj a tada sam došao kući u Gradačac gdje sam odigrao još jednu godinu za Zvijezdu. Oprostio sam 1997. godine u Zvijezdi a u medjuvremenu sam upisao Višu trenersku školu a potom i završio. Moram da kažem da sam 1985. godine diplomirao u Tuzli na Višoj pedagoškoj akademiji – smjer fizičko vaspitanje tako da sam ja i nastavnik fizičkog vaspitanja. Posvetio sam se radu sa djecom i to me ispunjava kao čovjeka. U Zvijezdi sam tri godine vodio seniore, jednu godinu pionire a deset godina vodim Školu fudbala. Bio sam selektor na Tuzlanskom kantonu. Zatim sam se uključio u humanitarne organizacije Otvorena škola fudbala gdje radim kao instruktor.
- Šta kažete na sadašnje stanje u fudbalu BiH ?
Mislim da ligu treba smanjiti na manji broj klubova kako bi kvalitet došao do izražaja. S druge strane kada nam domaćini i gosti budu uzimali po 50% bodova, i jedni i drugi, to će biti znak da je krenulo nabolje. Sada se dešava ne samo da gosti ne pobijede, već da i ne postignu gol u jednom kolu.
- Ne znam koliko ste upoznati sa situacijom u Borcu ali šta uraditi da se popravi ?
Ne znam kako se trenutno klub finansira, šta se radi. Medjutim, bez ulaganja u domaće kadrove nema uspjeha. Mora biti makar 5-6 domaćih igrača i 5-6 stranih, pravih pojačanja koja bi se isplatila klubu. Tek tada bi se nešto napravilo.
- Najsrećniji sportski trenutak u karijeri ?
Osvajanje Kupa Jugoslavije sa Borcem.
- Najteži sportski trenutak u karijeri ?
Najteži poraz je bio u Borcu kada smo u Pančevu izgubili 5-0.
- Najbolji fudbaler i ekipa Borca svih vremena ?
To je veoma, veoma teško uraditi. Posebno je teško govoriti o fudbalerima koji su igrali prije mene. To Vam je kao što sadašnja generacija koja ima oko 20-a godina ne pamti mene tako i ja isto nisam gledao Husniju Fazlića i starije igrače. Da ne bih slučajno koga uvrijedio ne bih mogao to da kažem.
- Mišljenje o našem sajtu i poruka Banjalučanima ?
Poručio bih da Vulturesi se vrate na stadion i da budu iskreni i fer navijači. Znači bez nacionalizma i dobacivanja gostujućim igračima. Ovo važe ne samo za Vulturese već i za sve navijače u BiH. Trebalo bih da ekipa kada dodje nekom u goste da ne doživljava neprijatnosti i da to bude uljudna i kulturna atmosgera. Vulturesi bi trebalo da s eponovo organizuju i da ponovo izaberu vodju navijača. Taj vodja bi trebalo da odredjuje kako će se navijači ponašati i šta će se navijati a ne da se svašta govori.
Što se tiče Vašeg sajta dosta je dobar. Ulazio sam i čitao informacije na njemu. Ima dosta i novina i dobro je da se neko sjetio da to organizuje. To je uglavnom volonterski rad i hvala Bogu da ima takvih ljudi.
P.Z.
Decembar, 2006.
Vulture Team
