INTERVIEW - www.boracbl.net
Ime i prezime: Zoran Dragišić
Datum i mjesto rodjenja: 14.04.1970., Banjaluka
Sport: fudbal
Klubovi u karijeri: Borac (Banjaluka), Javor (Ivanjica), Sloga (Trn), Hajduk (Beograd), Polet (Brod), BSK (Banjaluka)
- Fudbalski počeci ?
Kao i sva djeca iz naselja i ja sam volio igrati fudbala na skolskom igralištu. Osim toga u Osnovnoj skoli, profesor mi je bio Kučuković Enver-Tender, koji me naveo da u potpunosti zavolim fudbal. Cilj i dječacki san mi je bio da zaigram u Borcu i taj cilj sam počeo ostvarivati 1983. godine kada sam se upisao u Borčevu skolu. Prvi trener mi je bio Smail Alagić a zatim Neno Gavrilović, Zoran Smileski, Josif Pelc, Bobi Spasojević...
- Debi za prvu ekipu Borca ?
Nakon sto sam prošao sve uzrasne kategorije u FK Borac, za prvi tim sam debitovao 1993. godine na utakmici protiv Dinama iz Panceva. Bilo je 2-2.
- Koliko si potom branio boje Borca ?
Igrao sam 4 sezone u crveno-plavom dresu. Takmičili smo se u Prvoj i Drugoj ligi SR Jugoslavije. Domaćini smo bili u Novom Sadu, Baču, Pančevu, Valjevu... Bilo je izuzetno naporno jer smo non-stop putovali i, tako reći, bili na točkovima. Medjutim veliko drugarstvo, medju nama, je omogućilo da silne napore lakše izdrzimo. Po mom mišljenju generacija početkom 90-ih je bila najtalentovanija u posljednjih 20 godina Borca. Navešću Vam samo neka imena da bi opravdao svoju tezu. Ljubojević i Marinović iz Borca su otisli u Crvenu Zvezdu. Gajić, Savić i Tica presli su u Obilić. Dragić i Jandrić su postali članovi Vojvodine. Zoka Novaković je otišao u rumunsku Steauu a Indjić u ekipu Zemuna. Osim njih u klub se iz Turske vratio Milorad Bilbija koji je bio kapiten tima. Život te generacije u ratnim sezonama sastojao se od hotela i autobusa. S obzirom da je većina igrača bila iz Banjaluke ili iz okolnih gradova, koji gravitiraju ka Banjaluci, vladala je sjajna atmosfera. Ginuli smo svi za Borčev dres.
- Kada si odlučio da napustiš Borac i odeš u Srbiju ?
Borac je u medjuvremenu ispao iz Druge lige i klupsko rukovodstvo je odlucilo da se više ne takmičimo u SR Jugoslaviji već da se vratimo u Banjaluku. S obzirom da je u Bosni i Hercegovini bjesnio rat ovdje je bilo organizovano takmičenje tzv. turnirskog tipa. Ja sam odlučio da promjenim sredinu i otišao sam u Ivanjicu u ekipu Javora koja je bila član Druge lige SR Jugoslavije. Javor je bio kvalitetna ekipa koja je bila finansijski situirana. Godinu dana sam proveo u tom klubu u kom mi je jedino bio presudan finansijski faktor.
- Onda je uslijedio povratak kući, ali ne u Borac već u Slogu iz Trna ?
Nakon godine dana provedene u Javoru vratio sam se kući i potpisao ugovor za Slogu iz Trna. Osvojili smo Kup Republike Srpske i prvo mjesto u grupi zapad šampionata Republike Srpske. Čak 14 bodova smo imali više od Borca. Zanimljivo je da su Slogu činili svi bivši igrači Borca (Bane Kukolj, Lukić i drugi ). U klubu je takodje vladala fenomenalna atmosfera iz koje su proizišli odlicni rezultati.
- Nisi se ni u Trnu dugo zadrzao ?
Da, i u Slogi sam bio godinu dana. S obzirom da je Sloga ostvarila svoj maksimum odlučio sam da ponovo zaigram u omiljenom Borcu. Jednostavno srce me vuklo i čim su me zovnuli došao sam na Gradski stadion. Te 1998. godine bili smo vicešampioni Republike Srpske a zaostali smo samo jedan bod za prvakom Rudarom iz Ugljevika.
Potom sam iz finansijskih razloga jednu sezonu proveo u Brodu. Odradili smo ono sta se od nas trazilo. Izborili smo opstanak u Prvoj ligi RS.
- Nakon sezone u Brodu slijedi povratak na Gradski stadion ?
Bez Borca nisam mogao pa sam prihvatio poziv Zorana Smileskog da se vratim medju crveno-plave. Od starijih igraca u ekipi smo bili jedino Ljubojević i ja. Naš zadatak je bio da pomognemo mladjim fudbalerima, poput Gruijća, Memiševića i drugih, da se afirmisu i fudbalski napreduju. Te godine bila je dogovorena zajedničko takmičenje na nivou BiH tako da su ambicije Borca bile da se osvoji jedno od prva tri mjesta koje vodi u Premijer ligu Bosne i Hercegovine. Uspjeli smo u tome i na kraju bili trećeplasirani u prvenstvu Republike Srpske.
- Blizio se i kraj tvoje igračke karijere ?
Poslije te sezone na kratko sam otišao u beogradski Hajduk koji je nastupao u Prvoj jugoslovenskoj ligi. Medjutim nisam se dugo zadrzao jer uslovi nisu bili zadovoljavajući. Vratio sam se u Banjaluku u ekipu BSK- a gdje sam i završio karijeru. Želio sam da pomognem klubu iz naselja da ostane u Prvoj ligi RS. Sa nekolicinom prijatelja koji su tada nosili dres BSK-a to smo učinili. Ono što je karakteristično da je tada BSK bio sačinjen, 100 % , od fudbalera iz Banjaluke. Tu vrstu druzenja i homogenosti ne mozete ni da zamislite. U BSK-u sam i okončao igračku karijeru u 32. godini zivota.
- Iz danasnje perspektive da li si zadovoljan igračkom karijerom ?
Generalno sam zadovoljan. Bio sam standardni reprezentativac Republike Srpske. Par sezona proglasavan sam najboljim bekom u prvenstvu Republike Srpske. I dan danas prema statistickim podacima Fudalskog saveza Republike Srpske postigao sam najvise golova iz prekida, iz slobodnih udaraca. Jedino za čim mogu da zalim je činjenica da sam fudbalsku zrelost dozivio u ratu tako da talenat i znanje nisam iskoristio maksimalno. Mnogi ne znaju da sam bio i omladinski reprezentativac Bosne i Hercegovine. Bio sam cimer sa Mariom Stanićem koji je kasnije, vjerujem da znate, napravio sjajnu karijeru u Čelziju i hrvatskoj reprezentaciji. Zanimljivo je da nam je prvi komšija, na tim okupljanjima omladinske selekcije BiH, bio Sergej Barbarez. Medjutim ne zalim previše za tim. Baveći se fudbalom stekao sam dosta prijatelja, dosta proputovao tako da gledajuci sveukupno zadovoljan sam igračkom karijerom.
- Najbolji trener u tvojoj karijeri ?
Trener koji je ostavio najjaci utisak na mene je Neno Gavrilović. Imao je najbolji pristup u radu i bio je najkompletniji kao fudbalski strateg. Ne bi htio zaboraviti ni Pelca kao ni Spasojevića koji me je trenirao u Javoru. Medjutim na prvom mjestu je Neno Gavrilović. Danas kada se i ja bavim trenerskim poslom često primjenjujem njegov način rada.
- Spomenuo si da si trener. Kako teče na tom planu ?
Zavrsavam trenersku skolu. Vec 3 godine kao trener radim s mladjim kategorijama. Cilj mi je da afirmisem sto vise banjalucke djece kroz fudbal. Radio sam do sada u Naprijedu i BSK-u . Talenata ima i trudim se da prenosim svoje znanje na njih. Trenutno radim sa mladjim kategorijama BSK-a i zajedno sa Željkom Vranješom vodim prvi tim BSK-a. Moja osnovna trenerska teznja je napadački fudbal, da se da gol više i kao trener na tome insistiram u radu sa igračima.
- Najdrazi trenutak u karijeri ?
Meč baraža protiv Mornara iz Bara za opstanak u 2. ligi SR Jugoslavije. U prvoj utakmici izgubili smo sa 1-0, a u revansu smo slavili ubjedljivu pobjedu od 7-0. Takodje mi je posebno drag osvojeni Kup Republike Srpske 1997. godine u dresu trnske Sloge kada smo u finalu savladali Sarajevo (Istočno) sa 1-0.
- Najtezi trenutak u karijeri ?
Kada sam zabio autogol u prijateljskoj utakmici protiv Jugoslavije na prepunom Gradskom stadionu u Banjaluci. Medjutim istovremeno mogu da se pohvalim da sam jedini Banjalučanin koji je dao gol za jugoslovensku reprezentaciju. Naravno šalim se sa ovim dogadjajem iako mi je u tom trenutku zaista autogol teško pao.
- Odigrao si više od 200 zvanicnih utakmica u dresu Borca. Koji je po tebi najbolji sastav Borca svih vremena ?
U ovaj sastav uvrstiću igrace koje pamtim, koje sam gledao i s kojima sam igrao. Izvinjavam se, unaprijed, onima koje nisam gledao i s kojima nisam igrao. Dakle, moj najbolji sastav Borca u istoriji kluba je sljedeći:
Karalić, Savić, Marinović, Bilbija, Neno Lazić, Špica, Matejić, Indjić, Lupić, Ljubojević i Abid Kovačević.
- Kako komentarišeš trenutnu situaciju u Borcu ?
Trenutno je velika kriza u Borcu. To je ogledalo i slika drustva u kom zivimo. Ipak treba da vjerujemo da dolaze bolji dani. Smatram da svi Banjalucani treba da ucine sve kako bi se Borac vratio tamo gdje mu je u mjesto a to je trenutno vrh fudbala Bosne i Hercegovine.
- Anegdota ?
Bilo je zaista dosta anegdota u mojoj karijeri. Izdvojicu dvije.
Kada smo isli u Podgoricu da igramo protiv Buducnosti jeli smo „lunch“ pakete u vozu na relaciji Beograd-Bar. Od tih „lunch“ paketa pokvarili smo stomak tako da je nas 20-ak fudbalera Borca prestajalo cijeli put od Beograda do bara pred WC-om. Cim izadjes iz WC-a odmah zauzmes svoje mjesto u redu za WC.
Druga anegdota je u vezi sa prijateljskom utakmicom Borca i Vojvodine u Novom Sadu. Bilo je to 1995. godine. Pet fudbalera, medju kojima sam bio i ja, bila su povrijedjena tako da smo utakmicu pratili s tribina. Pred pocetak susreta prisao nam je novinar Žurnala i zamolio da mu izdiktiramo sastav Borca. Naravno, mi smo to prihvatili ali smo mu izdiktirali sastav Borca iz 1988. godine kada je Borac osvojio Kup Jugoslavije. Sutradan, kada su izasli sastavi timova u novinama, za Borac su izmedju ostalih igrali Karalić, Spica, Beširević...
Cijela Banjaluka se digla na noge. Čak je ta informacija došla i do gradonačelnika Banjaluke koji je želio da sazna ko se našalio sa sastavima ekipama.
Epilog svega je da smo bili novčano kaznjeni.!
- Odnos sa navijačima ?
Uvijek sam imao dobar odnos sa navijačima. Ja sam od onih koji smatraju da se fudbal ponajviše igra zbog navijača. Svi fudbaleri vole da igraju pred punim tribinama tako da je moja zelja da se Borčev stadion napuni kao nekad. Mozda razlog dobrog odnosa sa navijačima lezi u činjenici da sam u mladosti bio vatreni navijač Borca. Nije bilo utakmice koju nisam pogledao. Bio sam medju 15-ak navijača koji su osnovali Lešinare. Na, već svima nama poznatoj utakmici u Beogradu, bilo nas je 5 hiljada na juznoj tribini. Vodje navijačke grupe Partizana "Grobara" bile su zadivljene našim pjesmama, organizovanom podrškom klubu. S obzirom da nismo imali naziv oni su nam predlozili da se zovemo Lešinari. Čak su nam dali i logo. Vjerujem da mnogi Banjalucani i ne znaju da smo naziv Lešinari dobili od Grobara.
- Poznat si i po nadimku „Mrkela“. Kako si dobio nadimak ?
Nadimak sam dobio jos kad sam bio djecak. U svom naselju Čaire prozvali su me Mrkelom jer sam bio ljevak, a u to vrijeme najveci talenat jugoslovenskog fudbala bio je Mitar Mrkela.
- Da li su čuo za ovaj sajt i mišljenje o njemu ?
Čuo sam za njega i svidja mi se ideja. Krajnje je vrijeme da mi Banjalučani, kako ovdje tako i u dijaspori, imamo svoj sajt na kojem ćemo da iznesemo svoja mišljenja i da se podsjetimo na stare dane a sve u svrhu povratka banjalučkog sprota na viši nivo i stare staze slave.
- I na kraju poruka Banjalučanima ?
Volite svoj grad i banjalučke sportske klubove. Budimo prepoznatljivi u svijetu baš po tom osjećaju i privrzenosti rodnom gradu i sportskim uspjesima Banjaluke. Svim Banjalučanima bi poručio da im Banjaluka uvijek bude u srcu gdje god da se nalaze.
P.Z.
Banja Luka, novembar, 2005.
