Banjalučanin, čovjek sporta - RAJA. Najviše volio nogomet, bilo "veliki" bilo "mali". Kad nije bilo lopte šutirao po čaršijskom asfaltu ciglu ! Pravu, pravcatu ciglu od opeke, onu što se kuće od nje zidaju... Nastavnik fizičkog odgoja koji je otkrio i pripremio dosta atletski talenata i šampiona, posebno u dugoprugaškim trkačim disciplinama. Sva banjalučka raja, a i šire, su ga znali samo po "Cera", to je bilo dovoljno. KAB-ovac. To je gospodin
Hamdija Cerić - Cera
- Datum i mjesto rodjenja
12. oktobar 1945. godine u Banja Luci
- Najprije da Vam se zahvalimo na ovom intervjuu
Ma nemaš se šta zahvaljivati, i meni je čast i drago mi je da se nešto ovako pokrenulo... Prenesi, tamo, molim te moje pozdrave Bobu, Trajkovskom i svima ostalim.
- Radi mlađih generacija, prvo ćemo Vas pitati - sta se radili i cime ste se bavili dok ste zivjeli u Banjaluc ?
Ja sam igrao fudbal, uglavnom. Počeo sam kao i sva djeca iz mahale - po haremima i ulicama. 1957. godine sam preselio u blizinu Borčevog stadiona i odmah sam se upisao u Borčev pionirski pogon i tu je sve počelo... 1963/64. godine "upao" sam u II-tim i igrao jednu sezonu. Trener mi je bio Boris Marović koji je istovremeno bio i profesor u školi (dobar trener ali iskreno veoma slab pedagog). Zahvaljujući jednom sukobu sa njim (nikad nisam mogao prećutati nepravdu) moja karijera u Borcu je bila završena i zajedno sa Dulom Crnogorcem sam prešao u BSK. Sjećam se, tada je "Glas" (Banjalučke novine) pisao o nama kao novim i značajnim pojačanjima BSK-a. Igrao sam tri sezone za BSK, sa promjenljivim uspjehom, ništa posebno. Davne 1974. godine, nakon teške povrede na utakmici protiv Vrbasa, prestao sam sa aktivnim igranjem fudbala. Da bi ostao u sportu nastavio sam igrati mali fudbal na cuvenim banjalučkim turnirima malog fudbala. Također, počeo sam da radim kao prosvjetni radnik, predmet fizičko vaspitanje. Trenirao sam atletičare, fudbalere Naprijeda... Također sam igrao i košarku u Ligi veterana zajedno sa Bobom Rešom, braćom Tošić, Acom Jurićem, Limunom Papićem, Tihomirom Divjakom, Popom i ostalim... nažalost mnogi od njih više nisu među živima. Moram priznati da sam, ipak, fudbal najviše volio ali sam volio sport uopšte pa sam bio prisutan kao sportski radnik i u drugim sportovima - atletici (koordinator rada u AK Borac), radio sa plivačima, sijašima, biciklistima... uglavnom na planu fizičke spremnosti, kondicije, jer je to bila moja "specijalnost".
Lično smatram da se u Banja Luci nije puno pažnje posvećivalo angažovanju prosvjetnih radnika fizičke kulture u banjalučkom sportu. Mislim da je takav slučaj i danas i to je, vjerujte, "rak-rana" banjalučkog sporta i rezultat većine slabih rezultata neuspjeha u svim sportovima. Nastavnici, profesori, fizičke kulture su stručno obrazovani ljudi upravo po pitanju fizičke i sportske spremnosti, kondicije, i svega ostalog što je osnovni preduslov za bavljenjem bilo kojim sportom, bez obzira na prirodanu talentovanost bilo kojeg sportaša. Ja sam kao nastavnik fizičke kulture počeo da radim u Mišin Hanu, 1970. godine i već 1972. godine škola u kojoj sam radio preuzela je primat na sportskom polju od dotadašnjeg "lidera"- škole Piskavica. Moram spomenuti da su moji učenici 8 godina zaredom bili prvaci BiH u krosu (atletska trka kroz prirodu) kao i česti pobjednici na poznatog takmičenja "Kros Politike", te na mnogobrojnim jugoslavenskim kros takmičenjima i prvenstvima.
Nažalost, meni nije pružena mogućnost da se dalje školujem i usavršavam za tu sportsku disciplinu - Kros trčanje, odnosno za specijalnost kondicionih priprema. Poznato je da je Banja Luka, kao "mali grad" (u odnosu na Beograd, Zagreb, Sarajevo..) imala, kao rijetko koji grad, čak 6 prvoligaša: RK Borac, FK Borac, KK M.Krajišnik, BK Slavija, ŠK N.Pavlić, AK Borac, te kajakaše i bicikliste koji su spadali među najbolje u bivšoj državi. Malo koji grad se mogao pohvaliti sa takvim "sportskim imidžom", zato i jesu B.Luku zvali: GRAD SPORTA.- Grad SPORTISTA ! Žalosno je da niko od tih mnogobrojnih, vrhunskih, sportista nije, kasnije,skoro ništa postigao u sportu kao trener, sportski učitelj.... Iz te cijele plejade niko se nije školovao za sportske trenere. Niko nije vodio računa o tome šata će biti sa tim vrsnim sportistima kad završe aktivnu karijeru. Nisu imali adekvatnu podršku grada da nastave svoj rad u sportu, da se školuju, usavršavaju i prenose svoje veliko znanje i iskustvo na nove generacije u svom gradu. Dobro, moguće je tu i odsustvo lične ambicije ali da su imali pravu podršku .... onda bi Banja Luka imala i domaće vrhunske trenerske stručnjake. Rijetki su izuzeci kao što su, recimo, Abas Arslanagić i Pero Janjić. Međutim, tadašnja "politika" je bila da je lakše, popularnije, a nekima i profitabilnije, da se u B.Luku dovode kojekavi stručnjaci i "stručnjaci" sa strane, kojima je B.Luka bila samo prolazna stanica. Primjera radi, sjetimo se 1960/61. godine kada je FK Borac, sa svojom "djecom"- igračima Banjalučanima, prvi put u istoriji postao Prvoligaš. A onda su se neki "zaključili" da to nije baš neki kvalitet i počeli sa dovođenjem "provjerenih zvjezdica" tipa Zelenike... već isluženih fudbalera koji su svi zajedno odigrali nekih 7-8 utakmica za Borac! Uvijek kao povrjeđeni, onakvi-ovakvi...i nažalost Borac sa tim "silnim" pojačanjima ispade iz Prve lige nakon samo jedne sezone. Takođe, treba napomenuti da je slična situacija bila i sa trenerskim kadrom - imali su tada poznatog trenera iz Zagreba koji je počesto imao običaj da već u petak ode kući u Zagreb i tamo ostane svo vrijeme vikenda! A igrači su za to vrijeme radili šta su htjeli - bančili, išli ko zna gdje....Šta se drugo moglo i očekivati nego krah na sportskom terenu, što se, nažalost, i dogodilo.
To su moja viđenja tadašnjeg ( a i kasnijeg) stanja u banjalučkom sportu, fudbalo posebice. Mislim da je B.Luka morala posvetiti više pažnje "svojim" igračima i trenerima, da bi to donijelo mnogo boljih i dugotrajnijih rezultata, a i bilo bi sigurno i mnogo jeftinije sa novčanog aspekta. Moram naglasiti da je RK Borac u tome bio pozitivan izuzetak i uvijek je "odgajao" svoj stručni i trenerski kadar, zadržavao svoje bivše igrače u klubu u bilo kojoj funkciji, pa zato su i bili najuspješniji banjalučki klub, i ne samo banjalučki - evropski!
Ja sam samo jedan kamenčić u tom mozaiku banjalučkog sporta. Da ne zaboravim, kao član KAB-a (Klub akademičara B.Luke) bio sam stalni član grupe koja je organizovala i vodila poznati, tradicionalni, "Karneval na Vrbasu".
- Najsretniji trenutak
Kao sportašu najdraži mi je trenutak bio kada sam sa ekipom "Papioni" osvojio pobjednički pehar malonogometnog turnira "Borik". Ja sam bio najstariji igrač, a godinu dana mlađi od mene je bio Dado Miketa. Ostali saigrači Kekerović, Vuković, Crnomarković, Rađenović.... su bili majstori malog fudbala i dobra raja.
Najljepša uspomena koju nosim u svojoj duši je dan kada sam išao na doček naših "Olimpijaca" na zagrebački aerodrom Pleso. Stiglo je naših 5 "Olimpijaca", reprezentativaca iz B.Luke, sa medaljama oko vrata. Bilo je to nezaboravno i ne može se opisati ono što se tada osjećalo u duši.
Takođe u lijepom sjećanju mi je ostalo i finale Kupa u Pančevu, kad je RK Borac osvojio pehar pobjednika Kupa. Sjećam se da je jedan od naših navijača, čuveni HASAN, skočio sa tribine na parket da bi proslavio pobjedu. Skok je bio sa prilične visine, Hasan se dobro ugruhao, ali Borčevu zastavu nije ispuštao iz ruku. Naravno, tu je i sjećanje na radost 1971. godine kada se FK Borac ponovo plasirao u Prvu ligu ... bilo je to nezaboravno slavlje
- Najtužniji trenutak
Tužnih trenutaka je uvijek bilo, međutim ljudi često gledaju i vide samo ono (mislim na sport) šta se dešava na terenu. Jedne godine Borac se u Kupu susreo sa zagrebačkim Dinamom. Prvu utakmicu u B.Luci Borac je dobio sa 4:0, ili 4:1 (nisam siguran, davno je bilo) i na revanš u Zagreb se išlo "mirna srca". Iz Banjaluke je sa Borcem krenulo i oko 6.000 navijača! Bio sam na toj utakmici i desila se katastrofa! Već u prvoj minuti naš golman Igor Vukman je primio gol sa preko 35 metara udaljenosti, i to iskosa, na prvu stativu ! Nakon toga sve se raspalo u Borčevoj igri i uslijedila je prava kanonada golova i utakmica je završena rezultatom 6:1 (možda i 7:1, ne volim se toga ni sjećati) za Dinamo! Svih 6.000 naših navijača je bilo šokirano a domaći navijači su nas provocirali i dovikivali nam: "Pa Banja Luka je poznata kao grad pametnih ljudi - otkud onda toliko budala ovdje u Maksimiru!" To su mi zaista bili teški trenuci.
Ipak, od svega su mi najtužniji rastanci od sportaša, ljudi sa kojima sam sarađivao, i često se sjetim svojih pokojnih prijatelja Ishaka Salame i Zigera koji su poginuli na putu za Sarajevo. Na njihovoj sahrani, na Novom groblju, bilo je garantujem "pola grada". Tada je Banja Luka bila "zavijena u crno". Bili su to omiljeni ljudi i veliki sportasi.
- Jedno uobičajeno pitanje - navedite nam nekoliko poznatijih imena sa kojima ste igrali, sarađiali, družili se...
Ja sam kao prosvjetni radnik i vrlo komunikativan čovjek. Imao sam dobre odnose sa većinom sportista. Što se tiče onih vrhunskih, pomenuo bih Abasa Arslanagića, Nebojšu Popovića, Jerku Karadžu, Radeta Kekerovića... od rukometaša, pa Beneša i pokojne Bisića i Barbareza od boksera, a Pašu Bećirbašića (raja), Hunu Fazlića, Kresu od fudbalera. Takođe ne smijem zaboraviti ni jednog Viktora Kupljenika, legendu padobransko sporta, i braću Kačar, Bilku i Vilku, kojima sam jedno vrijeme bio trener u AK Borac. Ima još puno ljudi koji su zaslužili da ih spomenem ali ni vrijeme ni prostor to ne dozvoljavaju. Izdvojio bih, na kraju, neke od svoje raje: Husu Džinovića, Cibu, Tendera, Dragana Gusu....
- Kada ste okoncali Vasu sportsku trenersku karijeru?
Sa sportskim aktivnostima sam se potpuno prestao baviti 1992/93. godine kada je počeo rat. Nažalost, ljudi su otpuštani sa posla zbog svojih IMENA, pa tako i ja više nisam mogao raditi! Sve do tog trenutka ja sam se nadao da će to ludilo prestati, da je to nešto samo trenutno, brzoprolazno... nešto što se Banja Luci ne može desiti... Ali, na moju žalost ( i velikog broja ostalih ljudi) moje nade se nisu ispunile i cijelu svoju karijeru, sav svoj život sam stavio u jedan kofer i ...
- Navijaci ?
Pa, mislim da saradnja između uprave i navijača nije bila posebno izražena i na zadovoljavajućem nivou. Nije to u ex-YU bilo organizovano kako je trebalo biti i kako je to slučaj u Europi. Sa boljom organizacijom i većom pomoći klubova to bi bila sasvim druga priča jer banjalučki navijači su bili među najboljim navijačima i istinski poznavaoci i zaljubljenici sporta.
Moje mišljenje je da su navijači izuzetno značajan faktor za svaki klub, naročito u dvoranskim sportovima gdje njihov angažman ima izuzetan efekat. Rukometaši Borca su imali veoma korektan odnos prema svojim navijačima i postizali su velike uspjehe velikim dijelom i zahvaljujući podršci svoje publike.
Vulturesi su se pojavili u tom "zadnjem periodu". Taj period, nekoliko godina pred rat, Borčevi navijači poznatiji kao Vulturesi - Lešinari su dali ogroman doprinos svom voljenom klubu FK Borac, ali isto tako i rukometašima, košarkašima...
Međutim, mislim da nisu bili baš najbolje organizovani i edukovani. Ružno je bilo, recimo, da djeca, odnosno mladići i svi ti koji su bili prisutni na toj poznatoj navijačkoj strani - "istoku", upotrebljavaju neke vulgarne riječi i navijačke slogane koje, siurno, nikada nisu upotrijebili u svojoj kući! I taj kada dođe na tribine i počne da psuje i vrijeđa, ne znam ni ja šta više ... da li je to samo jedno pražnjenje, izduvavanje... nebitno kako god to navedem ili imenujem, po meni je to jedan, nažalost moram da tako kažem, divljački način nedoličan bilo koga. Ponekad su sa takvim ponašanjem bili loša i negativna prezentacija našeg grada. I ja sam bio navijač, imali smo svoju grupu koja je išla i na gostovanja, bodrila Borac svim srcem ali smo svoj navijački doprinos davali na drugi, nekako finiji, način. Navijali smo zdušno, svim srcem, ali nismo nikoga vrijeđali niti tražili kavgu (nismo mi bili strašljivi, naprotiv) sa protivničkim navijačima, nismo pravili nikakve vandalizme... Bili smo tu radi Borca, radi sporta. Međutim, vremena se mijenjaju, vjerovatno i uticaji i primjer nekih drugih navijača, recimo u to vrijeme engleskih huligana, njiovo divljanje, tuče....vjerovatno je i to uticalo i na naše navijače, na Vuluturese...
- Da li podržavate ovu našu akciju pravljenja sajta o Borcu i njegovim navijačiam, banjalučkom sportu, za sve ljude bez obzira na njihovo ime, nacionalnost, vjeru...?
Da vam kažem nešto, u sportu nije nikada bilo i ne treba da bude nacionalne podjeljenosti. Nikome "na ćelu" ne piše ko je, šta je.... Prema tome, svaki vid saradnje, produbljivanje ljudskih odnosa kroz sport, prijateljski odnosi, ljudski kontakti ... ja to podržavam i za to sam u svakom slučaju. Mislim da ne bi smjelo da se ponovi, nigdje i nikada, ono što je bilo kod nas i to u 21. vijeku - da se ljudi dijele i vrijednuju po nacionalnoj i vjerskoj osnovi.
Želim vam puno sreće i uspjeha u daljem radu
- Banja Luka ?
Kao prvo, mislim da je Banja Luka, uz Novi Sad, sigurno jedan od najljepših gradova bivše države, pa i šire regije. Grad koji leži na rijeci Vrbas, pun zelenila, ljepota... Grad snova. U tom gradu moraju da žive ljudi sa dušom, jer kad neko raste u takvom miljeu jednostavno mora imati barem malo romantike u sebi, jednu umjetničku stranu duše, koju samo treba razvijati. Ja sam tako Banja Luku i doživljavao. Gdje god sam išao, kao navijač, igrač, putnik, uvijek sam bio mnogo sretniji kad sam se vraćao u svoj grad. Obišao sam dosta svijeta, Europu s kraja na kraj, afriku, Aziju, ali uvijek sam se rado vraćao u svoj grad i tada bio najsretniji. Banja Luka je imala dušu, pravu dušu. Veliki broj ljudi koji su došli u Banja Luku kao sportaši ili iz bilo kojeg drugog razloga, ostajali su tu, malo ko se od njih vraćao tamo odakle je došao, jer ih je Banja Luka očarala i prihvatala. uzmimo primjer Zdravka Rađenovića, Marijana Beneša, Radovana Bisića, Momčila Spasojevića i mnogih drugih znanih i manje znanih...
Banja Luka je meni značila SVE !
Ipak sam je morao 1994. godine napustiti
- Borac danas?
U Borcu se mora napraviti red i da se otvoreno kaže da ljudi koji nemaju smisla za fudbal, odnosno ljudi koji su u Borac došli samo radi lične afirmacije i eksponiranja, Borcu ne trebaju i nije im tu mjesto! Treba pojačati strukovnu organizaciju, dati šansu mladim ljudima i onda početi uspostavljati prijateljske odnose i saradnju sa svim drugim klubovima u BiH. Trebalo bi organizovati što više turnira za klince uzrasta od 10 do 16 godina, forsirati tu mladu generaciju, stvarati jedan novi tim od tih momaka koji bi trebali biti prava perspektiva i glavni oslonci kluba u bućuem vremenu.
Ne mogu a da ne kažem - Ne može u Borac doći tamo neka osoba koja je do jučer prodavala grah i krompir na pijaci, a sa sportom nikad nije imala veze čak ni kao navijač, ali se "nakupila" para i sad "kroji" politiku kluba, miješa se u stručni rad.... Inaće, u kompletnom sportu u BiH previše je prisutna politika, tako da nam političari vode sport, a zna se kako oni to znaju da rade - njih više interesuju politički od sportskih interesa. To se mora pod hitno mijenjati, vratiti sport sportistima i ljudima od sporta, da se u svim sportovima formiraju stvarno jedinstvene lige, a ne samo proforme radi, da se strukovnim organizacijama da više šanse.Također, vrijeme je i da se mnogima, bez obzira na njihove prijašnje zasluge, koji već godinama, godinama, "sjede" u klubovima i sportskim savezima, i koji su vršili i vrše i dalje raznorazne opstrukcije - kaže: hvala vam i DOVIĐENJA!
- Sta radite sada i čime se bavite?
Danas živim u Holandiji i vrlo brzo sam uspostavio kontakt sa PSV, gdje sam postao asistent amaterske ekipe PSV-a. Sportom se bavim uvijek, to je izgleda moja sudbina. Nažalost, moja diploma ovdje nije priznata, tako da sam ovdje radio uspješno ali bez diplome. Radio sam jednu godinu i sa juniorima PSV-a. Ali, prije 2 godine sam imao tešku operaciju pa sam morao prestati sa radom, jer mi je nakon operacije ograničena mogućnost kretanja. Uglavnom, još uvijek sam pri sportu, počeo sam, opet, da radim sa jednom ekipom iz nižeg ranga, da vidim mogu li to zdravstveno izdržati. ako bude išlo kako treba, onda ću razmišljati o većim planovima.
- Za kraj - poruka
Hm, teško pitanje (uzdisaj)! Kad moram spomenuti spomenuti svoj rodni grad iz kojeg sam na takav način morao izaći.. onda mi se jednostavno pojavi tuga u duši, suza u oku... Poručio bih svim mojim prijateljima, poznanicima, sportistima - ja im mogu samo poželjeti, gdje god bili širom svijeta, prije svega dobro zdravlje, iskreno prijateljstvo i puno ljubavi i sreće u njihovim životima. Te 4 stvari se ne mogu kupiti nikakvim novcem na svijetu. Fudbalerima Borca, BSK-a, Naprijeda, tim momcima koje sam ostavio dole, i za koje znam da su otišli - od Hune Fazlića, Paše Bećirbašića, Abida Kovačevića, Krese,te generacije, pa onda generacija Dragana Vukše i svih tadašnjih momaka iz BSK-a, Omerkadića iz Naprijeda... želim im puno, puno uspjeha i da se što prije nađemo u našem gradu, negdje na obali Vrbasa uz naše lijepe pjesme... da provedemo, barem, ljeto zajedno, da se organizuje ona naša stara raja...ljetne večeri KAB-a, Karneval na Vrbasu.... jer je to jedan kamen temeljac u mozaiku duše naše i naše Banja Luke. Puno pozdrava svima. - HAMDIJA CERIĆ
ZAHVALJUJEMO SE GOSPODINU HAMDIJI CERICU ZA OVAJ INTERVJU I ZELIMO MU PUNO DOBROG ZDRAVLJA I SRECE U ZIVOTU
VULTURE TEAM
Maj 2003, Holandija
HAMDIJA CERIĆ - CERA, PREMINUO JE Maja 2004. godine u Holandiji
Neka mu je rahmet i laka zemlja
