Razgovor s nekadašnjom nadom FK Borac, fudbalerom koji nije imao «sreću» da, nakon završetka juniorskog staža, zaigra u najdražem dresu banjalučkog kluba. Odličan napadač, golgeter, karijeru je nastavio u Banjalučkim klubovima Naprijedu i Omladincu, a jedno vrijeme je igrao i za FK Novi Sad. Nakon završetka igračke karijere ostao je u fudbalskom sportu. Bio je sportski direktor FK Omladinac (Budžak), a danas je trener kluba sa Mejdana – FK Naprijed. To je gospodin
Miroslav Balaban
Ime i prezime: Miroslav Balaban
Datum i mjesto rodjenja: 16.10.1969. godine u Banja Luci
Sport: fudbal
Igracka karijera: Borac, Naprijed, Novi Sad, Omladinac
Funkcionerska karijera: sportski direktor FK Omladinac 2000-2004 godina
Trenerska karijera: Naprijed
- Fudbalski počeci ?
Prve fudbalske korake učinio sam u 3. razredu Osnovne škole ali pravi početak desio se kad sam pohadjao 7. razred. Od oca sam od rodjenja imao usadjene fudbalske gene tako da je i to uticalo da izaberem fudbal a ne neki drugi sport. Počeo sam u Borcu tako što sam sa društvom otišao na Gradski stadion i upisao se u pionirsku kategoriju. Trener je bio Zoran Smileski. U tim mladjim kategorijama (pionirska i juniorska), proveo sam četiri godine.
- Po završetku juniorskih dana, da li je uslijedio i poziv u prvi tim Borca ?
U sezoni 1987/88. bio sam kapiten izlazne juniorske generacije Borca. Nakon isteka juniorskog staza Borac se plasirao u Prvu ligu Jugoslavije. Klupsko rukovodstvo je odlučilo da nas 6-7 talentovanih fudbalera pošalje na kaljenje, na dvojnu registraciju, u gradske klubove. U toj podjeli dobio sam Naprijed. Medjutim to se nije baš poklapalo sa mojim mladalačkim željama, jer sam vjerovao da ću nakon juniora preći u prvi tim Borca, tako da sam otišao u vojsku. U septembru 1989. godine, kada sam se vratio s odsluženja vojnog roka, priključio sam se «B timu» Borca koji je trenirao Stanko Poklepović. U tom periodu trenirao sam s Borcem a igrao utakmice za Naprijed. To je trajalo godinu dana.
- Da li si zadovoljan tim periodom i igrama za Naprijed ?
Naprijed je u to vrijeme preskočio dva ranga takmicenja. Bili smo prvaci Medjuopstinske lige da bismo se plasirali u Republičku ligu koja je bila 4. nivo takmičenja u drzavi. U sezoni 1989/90. bio sam i najbolji strijelac Naprijeda tako da je ta godina bila zaista dobra što se tiče mojih partija.
- Onda slijedi odlazak u Novi Sad ?
U ljeto 1990. godine dobio sam ponudu od novosadske Vojvodine. Otisao sam bez mnogo premišljanja a jedan od uslova FK Vojvodina bio je da moram da upišem i Fakultet fizicke kulture. U Novom Sadu desilo se nešto slično kao i u Borcu. Bio sam registrovan za Vojvodinu ali sam igrao za Novi Sad. Nakon 2-3 mjeseca došlo je do promjene Uprave kluba tako da sam ja odlučio da se vratim u Banjaluku.
- Po povratku u Banjaluku za koji klub si igrao ?
Kada sam se vratio u Banjaluku priključio sam se treninzima Naprijeda. Veoma brzo, za nekih 14 dana, izborio sam mjesto u prvoj ekipi. Naprijed je bio član Regionalne lige i u tom rangu takmičenja nastupali smo nekoliko sezona u kojima smo bili u vrhu. Veoma dobro patmi da su ispred nas jedne sezone bili Kozara iz Gradiske i Sloboda (Novi Grad/Bos.Novi).
- Ko je trenirao Naprijed i mozeš li spomenuti neke od igrača iz te generacije ?
Trenirao nas je Muhamed-Fišer Ibrahmbegović a predsjednik kluba je bio veoma sposobni Duško Ožegović. Što se tiče igrača navešću one koji su najčešće počinjali utakmice. Na golu je bio Ivo Ferenčak, zatim Gračanin, Omerkadić, Starčević, Mirza Ljutić koji je bio kapiten ekipe, Enver Ališić, Račić, Rakić, Filipović, Pehadzić, Dedukić...
- Kakve si igre pružao ?
Bio sam medju 2-3 najbolje ocjenjena igrača i strijelca lige. Bila je to nekakva afirmacija nakon juniorskog staza. Nastupima u te 3 sezone mogu biti zadovoljan jer je Naprijed bila lijepa sredina koja je uvijek prihvatala igrače iz drugih klubova.
- Potom je uslijedio ratni period. Kako si ga proveo ?
U mojim najboljim igrackim godinama, kada sam trebao da kvalitet i znanje naplatim, desio se rat. To je specifican period u kojem je FK Naprijed i u takvim izuzetno teskim vremenima zadrzao multietničnost. U Naprijedu je i tada kao glavni moto ostao sport pa su u klubu izmedju ostalih igrali Omerkadić, Dedukić... Zbog toga je i Naprijed ratnih godina bio «crna ovca» u Banjaluci ali je uspio da sačuva svoju prepoznatiljivost da su u klubu s Mejdana uvijek igrali fudbaleri različite nacije, vjere. Najbitnije mjerilo je bio kvalitet i čestitost ljudi.
- Epizoda: Omladinac ?
1995. godine dobio sam solidnu ponudu od Omladinca. S obzirom da sam u to vrijeme pronašao posao odlučio sam da prihvatim ponudu. Omladinac je tada bio klub u ekspanziji. Bio je najbolje organizovani banjalučki klub. Pet godina sam igrao u Budzaku. 1997. godine ušli smo u Prvu ligu Republike Srpske sa Vukšom na čelu. Potom smo sa Gavrilovićem dva puta stigli do polufinala Kupa Republike Srpske. Nije mi se ostvarila zelja da igram u finalu Kupa, a posebno mi je teško pala eliminacija od Rudara. Bez obzira na navedene rezultate mislim da se moglo još više napraviti. Nakon ulaska u 1. ligu RS završili samo na 4. ili 5. mjestu u prvenstvu. Jedini razlog što nismo osvojili koju stepenicu više je činjenica da nismo kotirali visoko u tom društvu. Davali smo mnogo golova tako da smo bili najatraktivnija ekipa u prvenstvu RS. Medjutim zbog finansijskih problema odmah sljedeće godine ispali smo iz Prve lige. U jesen 1999. godine nastupali smo u 2. ligi Republike Srpske a trener je bio Dragi Kaličanin koji je došao iz beogradskog Partizana. Odigrao sam 6 mjeseci a potom prihvatio klupsku ponudu da budem sportski direktor. Bilo je teško spojiti uloge igrača i operativca, a s obzirom da sam se bio zasitio igranja u dogovoru sa klubom završio sam igračku karijeru i 2000. godine postao sportski direktor.
- U kratkim crtama okarakteriši period kada si bio sportski direktor Omladinca ?
Poslije godinu dana mukotrpnog rada uveli smo ozbiljnost u rad kluba. Bio je to početak marketinškog djelovanja. Odmah su došli i rezultati. Vratili smo se u Prvu ligu Republike Srpske, ispali iz polufinala Kupa RS, a najveći uspjeh bio je plasman u četvrtfinale Kupa Bosne i Hercegovine gdje nas je eliminisao premijerligaš Široki Brijeg. Prethodno smo izbacili Slobodu iz Novog Grada, banjalučki Borac i na opšte iznenadjenje Čelik iz Zenice. To je bio najveći uspjeh u istoriji Omladinca.
- Do kada si obavljao ovu funkciju ?
Moram istaći da sam imao jednu pauzu od 6 mjeseci. Došlo je do trzavica u klubu, odustajanja generalnog sponzora tako da sam morao nešto drugo da radim. Nakon 6 mjeseci pauze dobio sam ponovo ponudu od Omladinca da se vratim na mjesto operativca u klubu. Konačan kraj bavljenja poslom u klubu desio se 2004. godine. Neslaganja sa dijelom Upravnog odbora i trzavice sa igračkim kadrom bili su presudni u mojoj odluci da odem s te funkcije.
- Šta si potom radio ?
Bio sam delegat na utakmicama 2. lige Republike Srpske. Odmarao sam se od svakodnevnog klupskog rada ali sam i dalje ostao u fudbalu.
- Sada si trener Naprijeda. Kako je došlo do angazmana ?
U ljeto 2005. godine čelni ljudi Naprijeda ponudili su mi da treniram seniorski pogon. Bio sam zatečen ponudom. Još pred kraj igračke karijere razmišljao sam o trenerskom pozivu ali nikad nisam zamišljao da ću tako brzo morati da odlučim da li da preuzmem neki klub. Desetak dana sam razmišljao da li da prihvatim ovu ponudu i uz nagovor ljudi iz Naprijeda postao sam trener prvog tima kluba sa Mejdana. Ono što je uticalo da prihvatim ponudu je moj raniji boravak kao igrača u Naprijedu i poznavanje sadašnjeg igračkog kadra prve ekipe kao i prijateljstvo sa direktorom kluba Ševarikom.
- Naprijed se takmici u 2. ligi RS. Koje mjesto zauzimate ?
Trenutno smo peti uz minimalno finansijsko ulaganje. Ostvarili smo dobar uspjeh i realno više se nije moglo. Period medjusobne adaptacije je prošao i uz adekvatne zimske pripreme očekujem da na proljeće podignemo nivo igre za 15-20 % u odnosu na jesenji dio.
- Bio si igrač i sportski direktor a sada i trener. Koja je najteza funkcija ?
Najlakše i najljepše je igrati jer tada razmišljaš samo o jednoj stvari-o pobjedi. Iz ove današnje perspektive posao operativca je nezahvalan jer treba da prodje dosta vremena da se vidi kakav si rezultat ostvario. Sigurno i trenerski poziv nije zahvalan, jer od toga da li ceš se u klubu zadrzati 1 ili 18 mjeseci, ne zavisi samo od tebe već i od mnogih drugih faktora, pa i faktora sreće. Ipak ono što je zajedničko za ove vrste poslova je da studiozan rad u svakom od njih donosi kvalitetan rezultat.
- Iskustva s malim fudbalom ?
Kao igrač redovno sam učestvovao na našem banjalučkom turniru u malom fudbalu u Boriku. Kao klinac jedne godine stigao sam do finala grupe. Taj rezultat ima jos veći značaj kada se zna da je prije rata u Boriku ucestvovalo i po 400 ekipa. Takodje, mislim da je to bila 1995. godina, igrao sam veliko finale turnira. Bila je to nezaboravna atmosfera. Gledaoci su čak sjedili na parketu, odmah iza golova.
- Najsretniji trenutak u karijeri ?
U juniorskim danima s Borcem sam u Epsu pored Insbruka (Austrija) osvojio medjunarodni turnir na kojem su jos učestvovali Bajern iz Minhena, Leće (Italija), Oberhauzen, Nijmegen i drugi.
Sa Naprijedom pamtim ulazak u Republičku ligu i odlučujuću utakmicu sa Lijevcem. U periodu provedenom u Omladincu najupečatljiviji utisak ostavio je ulazak Omladinca u Prvu ligu Republike Srpske jer je tada u Budzaku bilo narodno veselje.
- Najtezi trenutak u karijeri ?
Kao igrač u seniorskoj konkurenciji - ispadanje iz prve lige Republike Srpske 1999. godine. Kao junior lični poraz osjetio sam nakon juniorskog staza kada nisam bio odmah priključen prvom timu Borca već sam poslat na kaljenje u Naprijed.
- Najbolji banjalučki fudbaler svih vremena ?
Kao dječak, još dok sam dohvaćao lopte na utakmicama Borca, gledao sam Abida Kovačevića koji je bio na zalasku karijere. Tada se vratio iz inostranstva i mislim da je on u tom periodu bio najbolji banjalučki fudbaler. Iz drugog perioda Damir Špica je sinonim uspjeha Borca. Prošao je sve mladje kategorije u Borcu i bio nosilac te generacije. Iz ovih posljednjih godina izdvojio bi Darka Ljubojevića koji je zbog rata veoma brzo otišao iz Banjaluke. Iako u Borcu nije ostavio nekakav poseban utisak, dobrim igrama u Crvenoj Zvezdi, Španiji i sada u Madjarskoj mislim da je najbolji banjalučki igrač u posljednje vrijeme.
- Da li si čuo za ovaj sajt ?
Čuo sam za njega. To je pohvalno jer se svi mi kroz informacije na ovom sajtu mozemo prisjetiti nečega što je godinama stvarano. Zbog poznatih dešavanja 90-ih godina došlo je do odliva stanovništva iz Banjaluke i mislim da ova internet stranica i zbog njih ima posebnu tezinu jer im omogućava da i dalje budu vezani za Banjaluku i naš sport. Lijepo je prisjetiti se naših velikana (olimpijskih, svjetskih, evropskih pobjednika) tako da samo mogu da Vam poručim da nastavite ovim tempom.
- Poruka Banjalučanima ?
Izgubile su se veličine u svemu pa tako i u sportu. Trebaće dosta vremena da se sve to poslozi i vrati na svoje mjesto. Nekada kada sam bio pionir, pa kasnije junior Borca to je bilo priznanje a sada kada kazeš da si u sportu onda svi pomisle da se nešto „muti“ i krade. Za 20 godina sve se okrenulo. Poručio bi svim Banjalučanima da uradimo nešto da se taj trend zaustavi i da vratimo ugled banjalučkom sportu. Pozdrav svim Banjalučanima ma gdje se nalazili i svim ljudima dobre volje, a posebno sportistima.
P.Z.
Banja Luka, decembar 2004.
