30 godina je u boksu. Počeo je u tandemu sa Antonom Josipovićem, u aktivnoj karijeri odboksovao 60-ak mečeva, a kasnije se posvetio trenerskom poslu. Bio je najmladji savezni trener u bivšoj Jugoslaviji. Sada je šef strucnog štaba BK Slavija i sportski direktor svih bokserskih selekcija Bosne i Hercegovine.
Riječ je o Mirku Savkoviću.
- Kada ste se počeli baviti boksom ?
Bilo je to 1975. godine. Počeo sam u omladinskoj školi boksa. Nakon završetka Osnovne škole, odnosno polaskom u Srednju školu, dogovorio sam se sa prijateljem Vujićem (kasnije fudbaler i fudbalski radnik) da ćemo se upisati u klub koji prvi raspiše školu sporta. Prvi je to bio BK Slavija koji je vršio upis u Omladinsku školu boksa. Nas dvojica smo bili medju 120 polaznika Slavijine škole boksa. Medjutim, Vujićev otac već nakon prvog treninga zabranio je sinu da trenira boks a js sam ostao u klubu. Eto od tada do danas sam u Slaviji i bavim se ovim sportom.
- Kakva je bila Vaša generacija boksera ?
Od nas 120 Ante Josipović je dosao do olimpijskog zlata, a ja sam poslije kratke karijere postao savezni trener i već 30 godina sam u boksu. Prvi moji treneri bili su Duško Radosavljević i Tomo Palankin. Kasnije je u omladinskoj školi bio Mirko Jokić. U omladinskoj konkurenciji sam bio sve do 1979. godine. Prvu ekipu je vodio Predrag Krstić a od nas 120 u seniorski pogon je pored Josipovića i mene prekomandovao još i Milenka Granulu, Mladena Tešanovića, Zorana Puzovića, Marjana Jokanovića... Moja generacija smatra se najuspješnijom generacijom Omladinske škole boksa od osnivanja Slavije do danas. Imali smo odlične rezultate ne samo u omladinskoj konkurenciji već i kasnije medju seniorima.
- Vaši rezultati u mladjim kategorijama ?
U omladinskoj konkurenciji bio sam prvak Bosne i Herecgvine. Josipovic i ja smo na turniru olimpijskih nada bili prvoplasirani. To je bio dokaz našeg odličnog rada.
- Očigledno se kvalitetno radilo kad ste biljezili odlične rezultate ?
Da, to je sigurno. BK Slavija je bila prepoznatljiva na prostoru bivše Jugoslavije po sistemu boksovanja. Rad po tadašnjim najsavremenijim kriterijumima Tome Palankina, a kasnije Mirka Jokiča i Želje Košpića utemeljio je staze uspjeha. U našoj školi boksa uvijek se stavljao akcenat na tehniku i taktiku, tj. na prvom mjestu je bila odbrana pa tek u daljem usavršavanju bokseri su nadogradjivani specijalnim elementima boksa kao što su borba izbliza, aperkat, kroše. Slavijin boks je, dakle, bio poznat po tehnici. Medjutim, iz današnje perspektive mogu reći da je ipak bilo dosta nemara prema mladjim bokserima. U to vrijeme klubovi su nazalost mnogo manje poklanjali paznju omladincima nego seniorima. Mi u omladinskoj školi imali smo veoma mali broj mečeva i neiskusni smo ulazili u prvoligaške borbe. Tada su osnovna mjerila bili rezultati prve ekipe. Omladinci su bili u zapećku i do rezultata u omladinskoj konkurenciji dolazilo se stihijski i slučajno. Do kvalitetnih rezultata se prije svega stizalo zahvaljujući velikom interesu Banjalučana za ovim sportom. Iz kvantiteta je dolazio kvalitet. Za razliku od tadašnjeg perioda danas se mnogo studioznije prilazi boksu. Omogućujemo mladim bokserima učešće na turnirima u okruzenju i Evropi. E, sada ce se sigurno neko upitati - Gdje su rezultati kad imaju sve uslove ? Sada je problem mala zainteresovanost za boksom. Veoma malo omladine opredjeljuje se za ovaj sport a oni koji se počnu baviti boksom veoma brzo odustaju. Razlozi su veoma teška finansijska situacija u BiH. Mi njima mozemo pruziti uslove da treniraju ali im ne mozemo dati ogromne plate da zive od toga. U tom rascjepu osnovnih zivotnih i sportskih potreba bokseri često izaberu zivotne i napuštaju ovaj sport.
- Ali ne mozete sporiti da je Slavija ranije imala vrhunske boksere a sada ih nema ?
Naravno da ne mogu sporiti ali hoću Vam reći da je masa boksera zbog zelje Uprave za što brzim i boljim rezultatima veoma rano prekidala karijeru. Tek dolaskom Želje Košpića i Mirka Jokića došlo je do velikog pomaka u radu sa omladincima. Za njihovo vrijeme kada su omladinci prelazili u seniore birani su im protivnici kako bi što bezbolnije i kvalitetnije ušli u seniorske vode. Omogućili su im kroz nekoliko lakših mečeva da stasavaju istovremeno pripremajući ih za veoma jake mečeve. To nije bio slučaj sa mojom generacijom. Mi smo se morali sami snalaziti u Prvoj ligi. Ubacivani smo u najzešću vatru u kojoj je najčešći slučaj bio da su mnogi brzo sagorjevali. Tako je i moj prvi seniorski mec 1979. godine bila neka vrsta žive vatre. Premijera je bila u Banja Luci pred 5 hiljada gledalaca, a protivnik mi je bio vicešampion svijeta Memet Bogujevci iz Prištine !. Naravno, ja sam porazen ali prije svega zahvaljujući neiskustvu jer sam bio opčinjen atmosferom tako da nisam znao pravilno rasporediti snagu. To je jedan od pokazatelja kad dijete bude naglo bačeno medju vrhunske boksere. Osim njega ja sam u početku seniorske karijere za protivnike imao osvajače brojnih medalja poput Mirka Puzovića, Sretena Mirkovića, Dragana Mugoše, Skendera Ajdinija i Dragutina Ilića. Na startu seniorske karijere zaista je teško očekivati da neko mlad moze da se nosi sa takvim veličinama. Potreban je postepen napredak kako bi bokser u najboljim godinama bio na vrhuncu bokserske moći.
- Koliko ste imali ukupno mečeva ?
Ukupno sam imao 60 mečeva, od toga sam zabiljezio oko 45 pobjeda. Oni porazi su bili uglavnom od vrhunskih ex-jugoslovenskih boksera.
- Nije dugo trajala Vaša aktivna karijera. Koji su razlozi ?
Nakon dolaska iz vojske i zaposlenja u Institutu za ispitivanje materijala, profesiolne obaveze na poslu i obaveze prvoligaškog boksera nisam mogao da uskladim. Nakon napustanja aktivne karijere tadašnji tehniko i Uprava na čelu sa Željom Košpićem i Radovanom Bisićem, te ostatak Upravnog odbora, pozvali su me da radim u omladinskoj školi boksa. Bilo je to 1983. godine. Jedino mjerilo rada u ovoj školi su bili rezultati na omladinskim prvenstvima ex-Jugoslavije. Nakon jedne godine Upravni odbor je bio zadovoljan mojim radom tako da mi je omogućio daljnje školovanje. Postao sam najmladji savezni trener u bivšoj Jugoslaviji. Imao sam samo 24 godine. Prvih godina mog rada u omladinskoj školi klinci Nenad Arsenić, Darko Štrkić i Ilija Čutković postaju najbolji na prostoru bivše Jugoslavije u svojim kategorijama. Na osnovu toga bio sam 3 godine trener omladinske reprezentacije Bosne i Herecgovine.
- Potom je uslijedio prelazak u prvi tim ?
Da, dobri rezultati sa omladincima bili su preporuka da predjem u prvi tim. Bio sam do rata pomoćnik Želje Košpića. Od 1990. godine sa Jokićem vodim prvu ekipu i omladinsku školu, a tokom rata i u posljeratnom periodu radio sam kao tehniko kluba. Imao sam udjela u organizacionom smislu a jedno vrijeme sam bio i sportski direktor kluba. Prije 2 godine sam postao šef stručnog štaba Slavije. Na toj funkciji sam i danas. Osvojili smo prošle godine titulu ekipnog prvaka BiH. I ove godine smo na dobrom putu da to ponovimo. Kolo prije kraja šampionata obezbjedili smo plasman za majstoricu za prvaka. Protivnik je još nepoznat. Slavija raspolaze sa kompletnom seniorskom ekipom od muve do teške kategorije. U ovoj godini pojačali smo se sa reprezentativcima Hrvatske: Palićem, vicešampionom Evrope i treceplasiranim na svijetu, te Ivicom Bačurinom. Sa njima dvojicom i domaćim kadrom vjerujem da ćemo drugi put zaredom osvojiti titulu.
- U septembru slijedi Memorijal Radovan Bisić ?
Da, mi smo tradicionalni organizatori Memorijala Radovan Bisić. Od ove godine Memorijal je uvršten u zvaničan kalendar evropske bokserske federacije - EABA. To nas obavezuje da maksimalno ozbiljno pridjemo tom poslu i da ga što bolje odradimo. Vjerujem da će nam u tome pomoći i gradske vlasti. To je sigurno pokojni Radovan Bisić zasluzio.
- Reprezentacija BiH ?
Mogu se pohvaliti da sam učestvovao u organizovanju zajedničkog boksa na prostoru Bosne i Hercegovine. Prije 2 godine sam bio trener omladinske reprezentacije BiH u Varšavi na prvenstvu Evrope. Sada sam sportski direktor svih selekcija BiH.
- Kakav je kvalitet boksa u BiH ?
Cjelokupna situacija uticala je i na pad kvaliteta našeg boksa. Što se tiče seniorskog pogona izdvajaju se Kukić, Ranica, Rosić, Telalović, Vidić ... Od mladjih još se niko specijalno nije nametnuo. Vjerujem da će poboljšanje situacije u privredi doprinijeti i poboljšanju bh. boksa.
- Najsretniji trenutak ?
U trenerskom radu svaki uspjeh pojedinca je predstavljao i moj uspjeh. Kada su klinci postajali prvaci drzave i ja sam to dozivljavao kao svoj uspjeh. To je bila satisfakcija mom radu. Osim dobrih rezultata u radu s mladima izdvojio bih i Slavijinu titulu šampiona BiH osvojenu prošle godine.
- Najtezi trenutak ?
Za boksera je tezak i mučan svaki poraz. Medjutim, meni porazi i nisu toliko teško padali na dušu jer su dozivljeni od vrhunskih evropskih i svjetskih bokserskih veličina.
- Da li ste čuli za ovaj sajt ?
Čuo sam za nešto ovako preko Šabanovića. On mi je pričao da ima informacija o BK Slavija na tom Borčevom sajtu. Sada ću ga sigurno posjetiti i naravno vidjeti kakav je njegov sadrzaj.
- Hvala Vam na ovom razgovoru.
Hvala i Vama.
Z.P.
Maj 2005. godine
