pocetna

Olimpijski šampion ! Najviše sportsko dostignuće i san svakog sportiste. Naš sagovornik je jedan od malobrojnih kojem se taj san ostvario.

Olimpijada u Los Angelesu, godina 1984. Proglašenje najboljih na bokserskom takmičenju. Kategorija - poluteška. Oficijelni spiker u olimpijskoj dvorani izgovara ime šampiona: ANTON JOSIPOVIĆ !

Zlatna olimpijska medalja na prsima Banjalučanina, člana olimpijske reprezentacije SFR Jugoslavije!

Dosanjan san jednog, nekad krhkog, momčića sa Lauša. Naš Ante postao olimpijski šampion! Veliko iznenađenje? Da, jeste iznenađenje bilo za one koji nisu poznavali Antu kao covjeka i boksera. Za one koji su ga znali "malo iznenađenje", i velika, neizmjeran, radost i sreća. Bivša "Yuga" je bila poznata po sjajnim "poluteškašima", a Ante je samo to potvrdio i nastavio niz koji su prije njega započeli redati Mate Parlov, Ivan Prebeg, Mikan Popović, Radovan Bisić, Pero Tadić... bokseri koji su obavezno donosili medalje s međunarodnih takmičenja u poluteškoj kategoriji. Istina, prije našeg Ante samo je legendarni Mate Parlov uspio osvojiti olimpijsko zlato. Taj dan sva "Yuga", a pogotovo Banja Luka, bila je "na nogama" u slavlju i veselju. S razlogom, jer u to vrijeme, a i danas, je najteže bilo dosegnuti olimpijski vrh. I najcjenjenije. Ante je to uspio i postao jedini Banjalučanin - takmičar u pojedinačnoj konkurenciji kojem je to uspjelo. Banja Luka ima još nekoliko zlatnih sportista sa Olimijada ali u ekipnim sportovima (rukometaši). Zato je Anton jedinstven. Momčić s Lauša izrastao u sporstkog diva. Zasluženo, nesporno.

Nakon 21 godinu od tog veličanstvenog dogadjaja evo razgovaramo sa "Zlatnim Antonom", ovdje u Banja Luci, gradu u kojem Anton više ne živi, u gradu u kojem je nakon rata (prilikom svoje posjete rodnom gradu) ranjen iz vatrenog oružja od nekih bolesnih umova, gradu koji mu još uvijek nije vratio njegov stan, gradu koji on i dalje redovno posjećuje i neizmjerno voli. Prebiremo po prošlim vremenima i njegovoj bokserskoj karijeri, životu...

"Lična karta":

Ime i prezime: Anton Josipović

Datum i mjesto rodjenja: 22.10.1961.,godine u Banja Luci

Sport: boks

- Kako je sve počelo ?

Kako će početi nego u samoodbrani. Braća sa Lauša me stalno kvrckala, udarala i natjerala da se upišem u BK Slaviju. Kad sam počinjao bio sam znatno manji, krhkiji od ostalih. Gledam ih kako stavljaju rukavice i samo čekaju da me udare. Vec 30 godina je prošlo od toga. Ostario sam i ja. Ha, ha, ha...

- Jesu li te prestali kvrckati ?

Nisu odmah ali s vremenom se i to smanjilo. Medjutim, nikad to nije iščezlo. Kada sam osvojio olimpijsko zlato, svugdje su me cijenili, davali šta god sam htio a jedino u “svom selu” sam i dalje bio Ante kojeg su kao dječaka kvrckali.

- Sjećaš li se prve borbe ?

Sjećam se kao da je juče bilo. Nevidjen strah, jeza kod mene. Imam 45 kilograma i mislim da moj protivnik ima 100 kilograma. Ali, šta ces, bio sam dijete. Zanimljivo je da sam se prvi put borio protiv svog prezimenjaka. Riječ je o Zvonku Josipoviću. Mnogi su mislili da smo rodjaci pa su govorili gledaj kako se braća tuku. Na kraju je on pobijedio.

- Koliko si ukupno imao borbi ?

Imao sam ukupno 250 mečeva u karijeri. Od toga oko 10% su porazi a ostalo pobjede.

- S obzirom da si imao malo poraza, koji ti je najteži ?

Znas kako, svaki meč u Banjaluci, pred našom publikom je bio težak. Uvijek je bilo opterećenje da se pobijedi jer je to publika jedino željela. Automatski najteže ti padaju ti porazi u Banjaluci. Bilo ih je jedan ili dva ali su mi toliko teško pali da sam ih zapamtio. Onda, kao i većina sportista nepravdu sam teško prihvatao. Sudijske kradje su zlo boksa. Tako su mi jednom u Puli meč proglasili neriješenim a bio sam daleko nadmoćniji. Isto tako bukvalno sam prodan u inostranstvu. Znao sam da neću dobiti ni „kinte", a morao sam izgubiti.

- Neizbježna tema je olimpijsko zlato u Los Andjelesu 1984. godine. Iz ove perspektive kako gledaš na Olimpijadu ?

Olimpijske igre su zamišljenje kao raj. Olimpijsko selo je raj na zemlji. Unutra je sve besplatno i sve izloženo. Obaveza sportiste je da odradi treninge a potom i da se takmiči. Sve u granicama fer plej jer je to zvijezda vodilja Olimpijskih igara. Iz ove perspektive gledam na Los Andjeles kao na jedan doživljaj koji će, ne samo zbog zlatne medalje, ostati vječno u mom sjećanju. Preporučio bi svakom čovjeku na zemaljskoj kugli da, ako može, jedan dan ode na Olimpijadu. Medjutim, ne može to baš svako. To je privilegija radnika - sportista. U olimpijsko selo se ne moze doći ako nisi puno radio. To je četverogodisnji olimpijski ciklus koji traži mnogo ali i daje nešto nezaboravno. Odriceš se četiri godine "normalnog zivota" za mjesec dana raja na zemlji.

- Jesi li vjerovao prije polaska u Sjedinjene Americke Države da možeš do medalje ?

Jesam, vjerovao sam. Ispostavilo se tačnim da sam u životu u čestim situacijama znao biti "vidovit" Vjerovao sam u medalju. Pripreme smo odradili u Beogradu. Selektor nase reprezentacije bio je legendarni Mate Parlov, izuzetan bokser. Prije polaska na Olimpijske igre, nazvao sam dvojicu svoje braće u Banjaluku, i rekao im da okreče kuću u kojoj smo se rodili. To je bila stara trošna kuća u koju dugo godina nije ulagano. Braća su mi govorila da sam "budala" i da bez potrebe trošim novac. Medjutim bio sam istrajan u svojoj želji i rekao sam im da srede tu kuću jer kada osvojim medalju i vratim se iz Amerike svi mediji će htjeti da snime kuću u kojoj sam se rodio.

- Prije početka takmičenja, borbe u tvojoj glavi već su počele...

Znao sam da ću se skupo prodati. Po prirodi sam samouvjeren i bio sam ubijedjen da nijedan protivnik me neće lako dobiti. U sebi sam samo pomišljao - "Boze daj mi samo bronzu sa Olimpijade". A kada sam došao do bronzane medalje onda su mi tek porasli apetiti. Jednostavno, smatrao sam da je razlika izmedju velikih i malih u tome što se mali zadovolje i sredinom a veliki uvijek idu na vrh. Tako sam i ja rezonovao i jedino sam želio da budem veliki.

- A onda i zvanično, Olimpijada je počela...

Išao sam korak po korak. Bio sam strpljiv i, kao što sam već rekao, uvjeren u svoje kvalitete. Kad sam uzeo Rumuna u četvrtfinalu znao sam da me niko neće moći zadrzati na putu do medalje. Ma, niko se nije nadao da ću tako lako dobiti rumunskog boksera koji je bio ime u Evropi i svijetu. Nakon borbe selektor Mate Parlov mi je rekao: "Nisam vjerovao da će to baš tako lako ići". Potom sam odradio Alžirca za ulazak u finale. Bio je lijep, zgodan, taman da ga lijepo odradim. Uspio sam u tome i imao sam već srebrnu medalju u dzepu. Iščekivao sam sa mnogo zebnje protivnika u finalu. Gledali smo Holifilda i kada je on napravio grešku počelo je veliko slavlje. Selektor olimpijske fudbalske selekcije Ivica Osim bio je sa mnom u društvu i kada je vidio odluku sudija samo mi je šapnuo: "Pa ti imaš zlato. Marš u grad i prošvercuj flašu viskija".

- Jesi li je prošvercovao ?

Kakvo je to pitanje ? Naravno da jesam. To je bilo nevidjeno slavlje medju nama reprezentativcima. Slavilo se u Olimpijskom selu, a i poslije olimpijskih igara. Gdje god dodješ fešta. To se ne moze riječima opisati. Taj nivo sreće i zadovoljstva, ne samo kod mene, već i kod kompletne reprezentacije i nacije je nezapamćen.

- Zlatna medalja donijela ti je i stan ?

Da, kao nagradu za olimpijsko zlato dobio sam stan. Grad se oduzio ali se sada istovremeno i stisnuo. U ratu mi je kao većini oduzet stan. Iako imam pravo na njegov povrat još uvijek ga nisam dobio. Medjutim, nadam se da će se to veoma brzo riješiti.

- Gdje držiš olimpijsku medalju ?

Vjeruj mi da pojma nemam. Nisam ti ja od onih koji su općinjeni time. Ja znam koliko vrijedim i znam šta je ta medalja učinila meni u zivotu i koliko mi je pomogla. Ali istovremeno znam da nema potrebe da nekom stalno to isticem. Jednostavno, nisam taj tip čovjeka. Hladan sam po prirodi i nisam neki statističar tako da sad trenutno i ne znam gdje mi je medalja.

- Poslije olimpijskog zlata koliko si se bavio boksom ?

Jos pet godina sam nastupao za BK Slaviju i onda prestao sa amaterskim boksom. Više nije bilo nikakvih motiva. Osvojio sam sve što se moglo osvojiti (titule amaterskih prvaka Jugoslavije, Balkana, olimpijsko zlato) tako da sam odlučio da predjem u profi boks. Odlično sam krenuo i u profi karijeri, ostvario 8 pobjeda i tako napravio dobru uvertiru pred titulu evropskog i svjetskog prvaka. Svjesno smo birali kvalitetnije rivale kako bi što prije došao u priliku da se borim za evropskog i svjetskog profi šampiona. Medjutim, dodje rat i ta šansa pade u zaborav. Osim toga prvi sam organizovao profesionalnu boksersku federaciju u bivšoj Jugoslaviji. Imao sam kamp u Laktašima gdje je Milorad Dodik kao predsjednik Opštine konstantno davao podrsku. U po dana ili noci u tom periodu dodji kod njega i trazi pomoc - dobićeš je. Mene je uvijek intersovalo jugoslovensko trzište jer je to bila ogromna teritorija sa mnogo ljudi. Samo me interesovala ta jedinstvena liga. Sada kada se sve ovo raspalo teško je bilo šta organizovati.

- Odnos sa trenerima ?

Tomo Palankin, Mirko Jokić, Željo Košpić, pokojni Predrag Krstić, sve su tom imena od kojih sam ponešto naučio. Uvijek sam vjerovao da veza izmedju trenera i takmičara mora biti bazirana na uzajamnom poštovanju i povjerenju. Povjerenje mora postojati jer bez njega nema rezultata. Trudio sam se da 90% ispunim zacrtani plan trenera, a kažu da si vrhunski profesionalac kad ispunis 60% . Vecina boksera je od mene bila fizička jača ali sam zahvaljujuci taktici i upravo tom povjerenju prema trenerima ostvario šta sam ostvario.

- Da li si u kontaktu sa sadašnjim ljudima u BK Slavija ?

Jesam, u kontaktu sam. Zovnu me kad ima nekih povoda, kad se nešto organizuje. Stanje je kao u cjelokupnom banjalučkom sportu haotično. Ono sto je karakteristično za boks je da su u rukovodstvu Slavije, i prije rata i sada, loši ljudi. Valjda su oni pametniji i kvalitetniji uvijek bjezali od boksa zato što im je u glavi bila pomisao da je boks sa sobom vukao kriminalce. Tako je i sada. Struka nije sporna, kao i prije rata, ali za Upravu nemam rijeći hvale.

- Imaš li neki prijedlog za izlaz iz postojećeg stanja ?

Slaviju treba organizovati kao profesionalan klub. Treba organizovati audiciju i primiti 100 momaka na treninge. Od toga će sigurno velika većina otići a ostaće njih 15-ak. Sa tim domaćim snagama onda treba pokušati napraviti stabilan klub. Osim toga ovo područje ima nevjerovatan potencijal za napredak ne samo boksa već i ostalih sportova ali i turizma. Evo jednog primjera kako bi se mogla animirati bokserska javnost. Nijemci su boks digli na visok profesionalni nivo. Zašto ne bi predstavnici Slavije otišli u Hamburg i predočili ljudima iz njihovog kluba da im u Banjaluci možemo ponuditi ekstra jeftine i kvalitetne uslove za pripreme. Koji čovjek sa zapada neće prihvatiti da mu je domaćin gostoljubiv, da ima jeftinu hranu i piće i da ima u okruženju lijepe žene. Banjaluka to sve ima. To je prilika da i naši bokseri sparinguju sa svjetskim asovima i eto ti prilike za napredak.

- Bio si na Memorijalu Radovan Bisić. Kako komentarišeš kvalitet boksa ?

Kvalitet boksa je relativan pojam. Nekad znaju dva boksera da budu ekstra raspolozena i da naprave sjajan ugodjaj a opet nekad znaju da razočaraju. Medjutim ono što je mene razočaralo je činjenica da je u Boriku bilo svega 300-400 ljudi. Pokojni Radovan da to zna okrenuo bi se u grobu. Pa, ja i ti, da smo skupljali ljude po gradu došlo bi više publike u dvoranu.

- Šta bi poručio mladim bokserima ?

Imajte samopouzdanja, vrijedno trenirajte i izgradite povjerenje sa trenerom. Bez toga nema rezultata. Takodjer, nekad poslušajte starije, iskusnije. Npr. Željko Mavrović je uvijek govorio da sam mu ja idol. Kad je trebao da radi meč sa Lenoksom Luisom došao je kod mene po savjet. Ja mu kazem: "Željko ako hoćeš da budeš svjetski prvak moraš da imaš podrsku cijele drzave. Organizuj meč u Hrvatskoj". Naravno da bi jedan takav meč mogao da organizuje u Hrvatskoj morao je da udje u politiku i ima podršku vlasti. On to nije htio. Nije želio da se upliće u politiku i nije postao svjetski prvak. Pa sjetimo se da je i Mate Parlov bio svjetski prvak zato što je iza njega stala cijela ex-Jugoslavija.

- Nemoguće je da preskočim tvoje ranjavanje iz vatrenog oružja ovdje u Banja Luci. Jesi li zamrzio Banjaluku zbog toga ?

Bio sam "kolateralna šteta" nekih prepucavanja. Medjutim kad se, nakon ranjavanja, javilo 100 ljudi da pita šta mi treba, da li mi mogu nekako pomoći, shvatio sam da me Banjalučani jos uvijek vole i da to nije njihov produkt već produkt nekih bolesnih umova. Banjaluku nisam zamrzio zbog toga, naprotiv, još više sam je zavolio jer sam shvatio da sam i dalje omiljen u svom gradu.

- Ante, koliko često posjecuješ rodni grad ?

Banjaluka je bio i ostao moj grad. Kad god imam priliku, dodjem u naš grad, da se vidim sa prijateljima, da popričam, da popijem koju, da se prisjetim dogodovština, a toga je valjda bilo mnogo. Bogu hvala, imam dosta prijatelja u Banjaluci i imam s kim i da se vidim. Čuo sam da je sada i Ako Arslanagić u Borcu. Valjda će krenuti na bolje.

- S kim si najčešće u kontaktu ?

Sa svima. Svaki put se javim svojim prijateljima. Redovno se čujem sa Zokom Trninićem, zatim Belim Radjenovićem, Abasom Arslanagićem, Zoranom Smileskim i drugim. To su divne stvari. To je kvalitet zivota koje sadašnje generacije s ovih prostora neće moći dozivjeti u sadašnjem sistemu. Potrebno je mnogo vremena da se sistem ljudskih vrijednosti opet utemelji.

- Beneš ?

I s njim sam u kontaktu. Bać smo prije par dana sjedili u kafiću u Banjaluci. Beneš je naša "pjesnička duša" koja je imala jednu pozitivnu stranu ali istovremeno i manu da je uvijek, po bilo koju cijenu, zelio da pobijedi i da bude najbolji. Čak je i zdravlje zrtvovao za uspjeh.

- Čime se baviš ?

Sad mogu reći da zivim kako momak. Nigdje se ne zadrzavam mnogo i mozda je i to razlog što sam često u Banjaluci. Čas sam u Banjaluci, čas u Zagrebu, čas u Rijeci, Njemackoj, Švajcarskoj itd. Uzivam u zivotu. Zivim ga, što se kaze, „punim plućima". Nemam zivaca da se dugo zadrzavam na jednom mjestu i tog načela se pridrzavam. Baš sam juče bio u Zagrebu i sjedio u kafiću sa Ćirom Blazevićem.

- Djeca ?

Imam jednog sina. Ima 16 godina i zove se Tomas. I on je sportista, igra fudbal u Puli. Rekao sam mu da mu nijednog trenutka neću traziti veze i pomoći mu na taj način. Mora se izgraditi kao ličnost. Ako bude vrijedio naći će svoj angazman a ako ne biće u sredini. To je jedina ispravna filozofija zivota.

- Pratiš li svjetski boks ?

Tu i tamo. Trudim se da pogledam borbe ali sve to postaje pomalo i nezanimljivo. Nije to baš onako kao što je bilo u moje vrijeme. Jedina sreća je što je ostala titula za apsolutnog prvaka svijeta i to drži draž.

- Da li si čuo za naš sajt ?

Nisam čuo ali ću ga sada pogledati.

- Poruka Banjalučanima ?

Budite ono što jeste. Nemojte da se mijenjate preko noći i cijenite ljude prema osobinama a ne prema nekim drugim nebitnim stvarima

P.Z.

Banja Luka, Oktobar 2005.