Zivot je posvetio boksu. U Bokserskom klubu Slavija je od osnivanja. Na staze slave izveo je brojne boksere. Tokom 44 godine koliko se bavio treniranjem boksera uvijek je bio u sjeni drugih. Nikada nece prezaliti odnos Uprave kluba prema njemu. On je jedan od sinonima za banjalucki boks, a to je
TOMISLAV - TOMO PALANKIN
- Vi ste od osnivanja u BK Slavija. Recite kako je i kada osnovan klub?
Slavija je formirana 1960. godine ali ne pod tim nazivom vec kao Radnicko sportsko drustvo pri fabrici Rudi Cajavec. To je bila neka vrsta sekcije. Pod imenom Slavija bokserski klub je poceo raditi 3-4 godine kasnije. Tada smo se odvojili od drustva i postali samostalan klub. Prvi predsjednk bio je pokojni Gojko Krstanovic, a sekretar kluba Muhamed Šehic. Clanovi Uprave bili su zaljubljenici u boks, radnici Cajaveca i ljudi koji su se bavili sportom.
- Kakva je bila vasa funkcija ?
Od samog pocetka ja sam bio trener u klubu. Tih godina u Slaviji je bilo samo 5-6 boksera. Medju njima bili su: Lila Harbas, Djedjo, Jovo Radulovic, Mile Veljic i dr.
- U kom rangu takmicenja se tada Slavija takmicila ?
Tada nije bilo organizovanog bokserskog takmicenja. Mi smo imali prijateljske meceve s pojedinim slabijim klubovima. Takvo stanje funkcionisalo je dok se nije formirala prva ekipa Slavije. Kada je prvi tim napravljen mi smo pristupili Republickoj ligi BiH u kojoj su jos nastupali sarajevski Partizan, Sloboda iz Tuzle, zenicki Celik i Mostar.
Poslije 2 godine bili smo prvaci BiH pa smo automatski presli u Drugu saveznu ligu koja je bila sastavljena od klubova iz BiH i Hrvatske.
- Kakvi su bili Slavijini rezultati u Drugoj ligi ?
Imali smo dobre rezultate. U Drugoj saveznoj ligi bili smo jedan od najjacih klubova. Poslije 2 godine boravka u toj ligi kao prvaci tog nivoa takmicenja stekli smo pravo da kroz kvalifikacije izborimo plasman u Prvu saveznu ligu. U kvalifikacijama smo izgubili od subotickog Spartaka, a pobijedili smo Pulu. To nam nije bilo dovoljno za plasman u Prvu ligu. Medjutim vec iduce godine ostvarili smo san. Slavija se kroz kvalifikacije plasirala u Prvu saveznu ligu Jugoslavije. To je bila 1972. godina.
- Ubrzo slijedi i veliki uspjeh, osvajanje titule drzavnog prvaka. Mozete li se prisjetiti tih trenutaka ?
Kako da ne. Bio je to strasan mec protiv Kablova iz Svetozareva. Ovdje u Banjaluci dobili smo ih sa 13-7 i s takvom prednoscu otputovali smo na revans. U Svetozarevu smo dozivjeli sve moguce i nemoguce stvari. U tom gradu boks je bio sport broj 1, pa je na revansu na stadionu (fudbalskom !) prisutno bilo 25 hiljada ljudi. To je bila nevjerovatna atmosfera. Kada sam zagrijavao boksere morao sam da ih odvedem do golova. Policija nas je morala obezbjedivati. Kada smo prolazili do ringa boksere su gledaoci udarali po glavi. Sve u svemu nesto nezaboravno. Na tom mecu odlucili smo da zavaramo protivnike. Marjana Benesa prebacili smo iz polusrednje u srednju kategoriju. Izgubli smo mec sa 12-8, ali smo postali prvaci zahvaljujuci pobjedi u prvom mecu od 13-7. Uslijedilo je nevidjeno slavlje. Citavim putem slavilo se i bilo je veoma dirljivo. Dolazak u Banjaluku bio je jos ljepsi i jednostavno sve je bilo za pamcenje. Trener prve ekipe tada je bio Krstic, a ja sam bio njegov pomocnik.
- Vi ste cijeli bokserski zivot bili u Slaviji. Medjutim sav taj period ste radili kao pomocni trener ?
Stalna praksa u klubu je bilo dovodjenje trenera sa strane, najcesce iz Beograda. Preko noci bi se smjenivali treneri i bili dovodjeni drugi. Nikada niko u klubu nije pomislio da bi meni mogao dati sansu da samostalno vodim prvu ekipu. Uvijek su dovodili trenere. Od svih 18 gostujucih trenera koliko ih je radilo u Slaviji, najveci strucnjak i najveci pecat, ostavio je Pišta Engelbreht koji je stigao iz Subotice. Ostavio je najplodonosniji rad iza sebe. Cika Pišta je jedini trener koji nije smjenjen vec je otisao samostalno jer je odlucio da se prestane baviti boksom i da ode u Kanadu. Ostali su zbog verbalnih sukoba sa rukovodstvom ili drugih mnogobrojnih razloga morali preko noci da napuste klub i Banjaluku.
- Cesto isticete i predsjednika kluba Žiška Šefika. Zasto ?
U vrijeme kada je u klubu s bokserima radio Pista Engelbreht predsjednik Slavije bio je Žiško Šefik. To je bio najbolji predsjednik kojeg je Slavija ikada imala. On je dosao u Slaviju neposredno nakon nesretnog katastrofalnmog zemljotresa. Tada smo bili na ulici i u kasi Slavije nije bilo ni dinara.
U toj neimastini on je, iznova, sagradio BK Slavija. Na Paskolinoj ciglani podigao je objekat u kojem i dan danas radimo. Sala je bio funkcionalna i milina je bila raditi u njoj. Svi koji su dolazili kod nas divili su joj se. Medjutim, funkcioneri nakon njega (i ovi danasnji) ne zele da mu spominju ime jer su zavidni i nece da priznaju da je on najzasluzniji za preporod kluba.
- U takvim uslovima nije bilo tesko raditi. Uz to vi ste jos i voljeli boks i klub ?
Ja sam zivjeo za Slaviju. U toj sali koju je izgradio Šefik bila je prava milina raditi s djecom. Moglo se sprovesti sve sto si zamislio. Ne samo to, u Banja Luci je vladalo ogromno interesovanje za boks. Na nasim mecevima bilo je prosjecno oko 5 hiljada ljudi. Osim toga, mi gdje god smo isli punili smo dvorane. Imali smo veoma dobre boksere pa su nas ljudi rado dolazili gledati
- Iako ste vecinom bili pomocni trener, u rijetkim situacijama kada ste samostalno vodili klub, ostvarili ste zapazene rezultate ?
Na jednom drzavnom prvenstvu u Skoplju iz Slavije je otislo 7 boksera i svih sedam boksera osvojilo je medalje. Osvojene su 4 zlatne, te po jedna srebrna i bronzana medalja. Do tada, a i poslije, tako nesto nikom iz BiH nije poslo za rukom. Medjutim kada smo se vratili u Banjaluku mjesec i po dana po novinama su se mogle samo citati izjave ljudi iz uprave i mnogih onih koji nisu imali veze s boksom. Mene niko nije kontaktirao niti je bilo sta pitao iako moj doprinos sigurno nije bio mali i zanemarljiv.
- To nije jedini slucaj kako vas u klubu nisu cijenili ?
Da, ljudi iz Uprave kluba uvijek su prvi dobijali priznanja od Saveza, grada itd, dok sam ja uvijek bio posljednji u nizu. Npr. ŤMajsku nagraduť Banjaluke sam dobio posljednji i to na prijedlog boksera a ne Uprave kako bi trebalo da bude. Interesantno je da imam vise priznanja od Socijalistickog saveza i Crvenog krsta nego od kluba u kojem sam radio 44 godine. Preko 100 puta sam davao krv, a od toga 40 puta po pola litre krvi. Za to sam dobio brojna priznanja. Kada vec spominjem ta priznanja najvise me obradovalo kada sam na mostarskom Starom mostu, na Neretvi, gdje su se skupili ljudi koji su preko 50 puta dali tu dragocjenu tecnost, dobio nagradu.
- Tu nije kraj nemarnosti kluba prema Vama ?
Na mecu u Zrenjaninu Benes se trebao sastati sa Vujinom. Bio je to slager veceri. Vujin je do tada bio neprikosnoven u SFR Jugoslaviji, pa i Evropi, a ujedno je bio idol Marjanu Benesu. Ja sam vodio ekipu i prije meca Benes je javio Vujinu da ce se boriti u velter kategoriji. Benes je imao 200 grama vise od predvidjenog pa smo prije vaganja odradili trening kako bi spustio kilazu. Kada je Vujin vidjeo da je Benes u njegovoj, poluvelter, kategoriji pobijelio je kao kreč.
U pocetku borbe Marjan je respektovao protivnika ali malo kasnije, kada se oslobodio tog pritiska, Benes je nokautirao Vujina! Dvorana se odmah nakon tog meca ispraznila. To je bio veliki dogadaj jer je pala dotadašnja velika bokserska velicina, legenda jugoslavenskog i evropskog boksa, Zvonko Vujin. Novine su brujile o tome. Medjutim po povratku u Banjaluku pojavilo se mnostvo ljudi koji su sebe isticali kao najzasluznijeg za taj uspjeh. Svi su bili treneri a ne ja.
- Kako ste prihvatali tu poraznu cinjenicu ?
S obzirom da se to konstantno desavalao ja sam to prihvatio kako jeste. I dalje sam s velikom ljubavlju isao u Slaviju, radio svoj posao najbolje kako znam. Izgleda da je moja jedina greska bila sto se nisam hvalisao. Ja sam samo zelio da pricam o boksu a ne o nekim nebitnim stvarima. Pa kod mene su mnogi bokseri spavali, jeli, druzili se. Ja sam im bio kao roditelj a moja kuca (baraka kod Cajaveca) i familija bili su im kao porodica i dom. To je meni godilo. Ja sam tako shvatao svoj posao. Nikad nista nisam radio samo zbog novca a posebno ne posao u Slaviji koji sam neizmjerno volio. Zato me sada mnogo boli nemarnost Uprave. Kada sam bio bolestan i lezao duzi period u bolnici niko me nije obisao. Kada sam dobio jednu plaketu nisu se udostojili da mi jave da sam ja dobitnik te plakete pa ju je Mirko Jokic uzeo umjesto mene. Moja porodica je to znala. Supruga mi je cesto govorila da napustim sve to ali ja nisam zelio. Htjeo sam da pomognem toj djeci da uspiju u zivotu. Svjestan je tog bio i moj sin pa je jednom prilikom zbog toga sto sam bio na pripremama sa olimpijskom reprezentacijom, umjesto mene otisao po Prvomajsku nagradu. Medjutim kada je vidio ko je sve uz mene predlozen za nagradu nije zelio da je uzme.
- Kakvo je sada stanje u klubu ?
Sto se tice mog statusa isto je stanje kao i ranije. Prije dvije godine klub je pao na niske grane. Zvali su me da im pomognem i ja sam to prihvatio. Dosao sam u klub, tako reci bez naknade radio i ove godine osvojili smo titulu sampiona BiH. Nakon sezone otisli smo na godisnji odmor a od tada mi se niko nije javio. U novinama sam procitao da bih kroz rad s mladima trebao da se dokazem! To me toliko pogodilo da sam odlucio da vise ne radim u klubu. 44 godine radim u boksu i sada treba da se dokazujem nekim ljudima koji nikad nisu bili u boksu! Slavija bi i sada bez obzira na finansijsku krizu mogla biti dobar klub ali se mora sistematski raditi. To u klubu ne zele i ja se vise tamo ne pojavljujem.
- Uvijek ste bili odani klubu. Prema bokserima ste se ponasali kao prema svojoj djeci. Da li Vam se sada jave bokseri kojih ima po cijelom svijetu ?
Svakako da se jave. Veoma cesto me se sjete i nazovu me da popricamo, da cuju kako sam. Moram da se nasalim ali cesce me nazovu oni, nego ovi iz Banjaluke. Bas me je nedavno zvao Zvonko Pala koji sada zivi u Palermu. Takodje me je iz Kanade zvao jedan bokser koji kaze da sam ga trenirao i da je Batarova generacija. U prvom momentu nisam mogao da se sjetim njegovog imena ali kasnije kada sam pogledao svoj dnevnik vidjeo sam da je i on prosao kroz moju boksersku skolu.
- Da li imate djece, gdje oni zive ?
Imam 3 kcerke i sina. Jedna kcerka je u Becu, jedna u Mrkonjic Gradu a jedna je ovdje u Banjaluci. Sin zivi takodje u Banjaluci.
- Najdrazi trenutak u karijeri ?
Kad je mojom zaslugom osvojeno 7 medalja na drzavnom prvenstvu u Skoplju. Ovom prilikom pomenucu njihova imena:
Zlato: Dragan Vujkovic, Miljenko Rubelj Velimir Jokovic i Pavic
Srebro: Djerdj, Madjarica
Bronza: Franjic
- Sta biste porucili Banjalucanima sirom svijeta ?
Prije svega zelio bih od srca sve da ih pozdravim. Porucio bi im da tamo gdje im je dobro da tamo i ostanu, jer je takva trenutna situacija. Kad budu zeljeli da se vrate neka prvo dodju da vide kako je i kako se ovdje zivi pa tek onda neka odluce da li ce se vracati. Jos jednom bih sve Banjalucane sirom svijeta pozdravio, a oni koji odluce da dodju i koji me poznaju neka mi se obavezno jave.
- Da li ste culi za nasu internet stranicu ?
Nisam cuo. Imam 73 godine, cuo sam za internet ali ga nikad nisam posjecivao.
Z.P
