Novinari su ga zvali ''BORAC BEZ MANE I STRAHA''. Publika ga je volila a nosen navijanjem cesto je bio proglasavan za najborbenijeg boksera. Rodjen je 1963. godine, bio clan BK Slavija a zove se
DUŠKO MILANKOVIĆ
-Kad ste se poceli baviti boksom ?
Poceo sam boksati 1979 godine kada sam isao u 1. razred Srednje skole. Do tada sam trenirao fudbal. Sanjao sam da budem golman ali zbog male visine nisam u tome uspio. Bio sam visok metar i zilet tako da cak nisam mogao dodirnuti ni precku. Moj skolski kolega odveo me je jedan dan na trening u BK Slavija. Bas tog dana tadasnji trener Slavije Predrag Krstic predstavljao je Edina-Edu Dervoza kao novog trenera u klubu. Te veceri Dervoz je debitovao kao trener. Moram priznati da sam se kolebao da li da se pocnem baviti boksom ali na nagovor Ede ja sam pristao. Dervoz mi je udario bokserske temelje, naucio me bokserskim osnovama, gard itd. Prvih godinu dana radio sam s Edom ali ne smijem zaboraviti ni Fadila Basica koji je u to vrijeme takodje radio u Slaviji.
-Kad si presao u seniorsku ekipu Slavije ?
Zbog manjka kilograma nisam mogao biti registrovan ni za najmanju kategoriju. Medjutim u Slaviji je uvijek bila praksa da se na pripreme povede i neko od perspektivnih mladih boksera. Na prijedlog Fadila Basica ja sam 1980. godine otisao na pripreme sa seniorskom ekipom. Tada su u ekipi bili: Milenko Rubelj, Bane Petrovic, Anto Josipovic, braca Pala, Rajic tako da mi je bila velika cast ici na pripreme s njima.
Poslije tih priprema imao sam 20 meceva u omladinskoj konkurenciji a nakon toga prelazim u seniore.
-Kada je bio tvoj debi u seniorima ?
1981. godine na zahtjev ljudi iz kluba prebacen sam u prvi tim u muva kategoriju. Zbog bolesti Zdravka Pale prvi put nastupao sam u mecu sa Dinamom iz Panceva. Boksovao sam protiv Nikole Agotica veoma kvalitetnog boksera. Sredoja Zekanovic je bez mog znanja dogovorio sa Agoticem da odboksuje taj mec kako bih ja osjetio ring i atmosferu. Publika je nakon meca bila zadovoljna a iako sam kasnije cuo da je sve bilo dogovoreno taj debi nikad necu zaboraviti.
-Veoma brzo si presao iz omladinske u seniorsku konkurenciju. Koliko ti je to pomoglo u daljnjoj karijeri ?
S nepunih 18 godina bio sam clan seniorske ekipe tako da vise nisam mogao nastupati za omladince. To je bila i sreca i nesreca jer sam se bez mnogo iskustva morao boriti protiv kvalitetnijih boksera od mene. Omladinska karijera mi je zato propala. 1981. godine sam bio prvak Bosne i Hercegovine u seniorskoj konkurenciji u papir kategoriji a iste godine sam bio treci na prvenstvu Jugoslavije.Godinu dana kasnije otisao sam u vojsku, a po povraku 1984. godine ponovo sam bio najbolji u BiH i treci u Jugoslaviji ali u lakoj kategoriji. Tadasnji prvak drzave bio je Slobodan Pavlovic iz Aleksinca.
-Onda slijedi odlucujuci trenutak u karijeri ?
Da, ja sam nakon toga otisao u Celik iz Zenice kako bih stekao iskustvo koje mi je promaklo kao omladincu. Celik se takmicio u 2. ligi. Ta godina je bila kljucna za moju karijeru. Od 38 meceva ostvario sam 36 pobjeda. Trener je bio Jure Lozancic. Ucestvovao sam na svim znacajnijim turnirima: Zlatni gong, Zlatna rukavica, Beogradski pobjednik, Celicna pesnica. Proglasen sam za najboljeg sportistu Zenice za 1984. godinu. To je bila velika godina u mom zivotu. Dobio sam vjeru u sebe a bio sam trazen bokser od strane 80 % prvoligaskih klubova. Nastupao sam u lakoj i poluvelter kategoriji.
-1985. godine ponovo si se vratio u Slaviju. Kakva je bila konkurencija u tvojoj kategoriji tih godina u jugo boksu ?
Da ja sam se te godine vratio u Slaviju, moju najvecu ljubav. Bila je to zestoka godina s obzirom da sam bio pocetnik a konkurencija je bila izuzetna. Npr. tu su bili: Puzovic, Spasic, Marovic, Osmani, Hasanov, Ajdini... U prvoj prvoligaskoj sezoni postigao sam dobar skor od 70 % pobjeda. Bila je to veoma jaka liga a bio sam medju tri najbolja boksera u svojoj kategoriji. Inace, svo vrijeme do rata, bio sam na toj razini. Bio sam "fighter", a novinari su me zvali ''borac bez mane''.
-1988. godine imao si ponudu iz Njemacke. Zasto nisi otisao ?
Tokom boravka u Dizeldorfu dobio sam ponudu od njemackog drugoligasa Majnhajma i trebao sam boksati za taj klub. Medjutim nisam dobio dozvolu od Bokserskog saveza Jugoslavije jer su racunali na mene u reprezentaciji.
-Zasto nisi napravio znacajniju reprezentaivnu karijeru ?
Ja sam debitovao za reprezentaciju 1989. na turniru Ring Sofije a takodje sam 1991. godine ucestvovao na nekim turnirima. Osnovni razlog zasto nisam napravio nesto vise u reprezentaciji je izuzetno jaka konkurencija u doba moje mladosti a kasnije kada sam se domogao plavog dresa pocetak rata. Pred sam pocetak rata na "Beogradskom pobjedniku" uspio sam pobijediti balkanskog prvaka Turcina Dogu Colaka ali posto je Anton Josipovic ucestvovao na "Beogradskom pobjedniku" on je proglasen za najboljeg boksera turnira a ja sam izabran za najborbenijeg takmicara. Onda je rat dosao, 1992. godine, i tada se sve zavrsilo.
-Kad si zavrsio boksersku karijeru ?
1994. godine odboksovao sam prvenstvo RS i postao sampion, a te godine sam ucestvovao na prvenstvu SR Jugoslavije i izgubio od tadasnjeg prvaka SR Jugoslavije Divljaka iz Panceva. To je bio moj oprostaj a zanimljivo je da je pocetak i kraj karijere vezan za Pancevo.
- Da li si jos u boksu ?
Polozio sam trenerski ispit i dobio trenersku licencu za rad. Takodje sam polozio ispit za klupsko – internacionalnog sudiju. S vremena na vrijeme pomognem Mirku Savkovicu i Mirku Jokicu oko priprema boksera ali i pomazem u radu bokserske organizacije. Akcenat sam stavio na sudjenje ali to ne znaci da se vise necu angazovati kao trener. To mi je velika zelja jer smatram da posjedujem znanje koje mogu prenijeti na mladje.
- Najdrazi trenutak ?
1991. godina i "Mec sampiona" u Beogradu kada sam pobijedio Turcina Dogu Colaka. To je bio jedan od najjacih turnira u Evropi. Posebno mi je bilo drago sto sam se na pobjednickom postolju nasao rame uz rame sa Antonom Josipovicem.
- Najtezi trenutak ?
To je bilo 1989. godine kada je Slavija istupila iz prve lige jer se klub raspao. Tri meca smo izgubili sluzbenim rezultatom 20:0. Nermin Sabanovic, Josipovic i ja plakali smo kao djeca od tuge.
- Anegdota ?
Evo jednog zanimljivog dogadjaja iz 1985. godine kada me je nokautirao Vukasin Dobrasinovic. To je bilo 5. kolo u Prvoj ligi. Obojica smo imali po 4 pobjede. Malo me publika ponijela i ja sam od pocetka napao. Medjutim pred kraj prve runde Dobrasinovic me je pogodio kontra aperkatom i ja sam vec tada bio nokautiran a Vukasin me je nakon toga jos dva puta udario. Kada sam otisao kod Zelje Kospica on mi je rekao: ’’Milance on te udari tri puta na istu foru’’, a ja sam mu onako osamucen odgovorio: "Treneru ja znam samo za jednom".
- Sta trenutno radis, cime se bavis ?
Zivim u braku sa Slavicom Lolic koja je bila jedna od boljih rukometasica. Radim u Royal Vegasu iz Laktasa, to je Drustvo za hotelijerstvo i ugostiteljstvo.
- Da li si cuo za ovaj sajt ?
Ne nisam cuo. Ipak pozdravljam to sto neko razmislja o nama sportistima koji su na neki nacin pronijeli slavu Banjaluke. Prijatno sam iznenadjen sto ste me se sjetili i zahvalan sam ljudima koji su taj sajt organizovali te pozdravljam sve one koji u tome ucestvuju. Ovom prilikom zelio bih da pozdravim sve boksere iz bivse Jugoslavije a posebno: Ibru Jakupovica, Damira Huskića-Ivanova, Nikolu Agutica, Juru Lozancica i Nermina Sabanovica.
Z.P.
