Bio je standardni prvotimac BK Slavija. 1985. godine svrstan je medju deset najboljih sportista Bosanske Krajine. To je bokser
BRANISLAV BABIĆ
- Za kratko vrijeme ste postali standardan prvotimac. Kako gledate na svoje nastupe u Slaviji iz danasnje perspektive?
Moje najljepse uspomene iz mladosti su u vezi sa Slavijom. U Bokserskom klubu Slavija sam pronasao sebe. Imao sam dosta dobrih rezultata i postao sam standardan prvotimac. Nastupao sam u poluvelter kategoriji (do 63 kilograma), a u svojoj karijeri imao sam ukupno 140 meceva. To je pozamasna brojka i s njom se ponosim
- Koji su vasi najbolji rezultati ?
Prvi nagovjestaji mog kvaliteta bili su u juniorskoj kategoriji. 1983 godine proglasen sam za najboljeg boksera juniora u SFRJ. To je za mene bio ogroman poticaj da nastavim i dalje da radim. U to vrijeme bio sam i kapiten omladinske reprezentacije bivse Jugoslavije
- Nakon juniorskog staza presli ste medju seniore ali ste i u toj konkurenciji ostvarili zapazene rezultat ?
Da, ja sam vec 1985. godine postao sampionom Bosne i Hercegovine. Kao prvak BiH ucestvovao sam na drzavnom prvenstvu. Iako su mnogi sumnjali da mogu ostvariti zapazen rezultat na prvenstvu SFRJ osvojio sam odlicno trece mjesto. Taj rezultat mi je omogucio da se nadjem medju deset najboljih sportista Bosanske Krajine u izboru Glasa.
- Koliko vam je znacilo to uvrstavanje medju deset najboljih sportista Bosanske Krajine?
Mnogi sportisti su bili na Glasovoj listi i meni je cast sto sam se barem jednom nasao medju velikanima. To je jedna od mojih najljepsih uspomena. Imao sam samo 19 godina a nasao sam se medju vrhunskim sportistima, tacnije na sedmom mjestu. To je bilo za mene veliko priznanje ali i veliki motiv da u narednim bitkama u dresu Slavije pruzim najvise sto mogu. 1985. godine zauzeo sam sedmo mjesto ali kada pogledate koje sve bio ispred mene onda se moze zakljuciti da je to bilo ogroman uspjeh za mene. Ono sto bih zelio da naglasim je da sam nakon velikih sampiona Dragan Batara, Marijana Benesa i Ante Josipovica preuzeo boksersku palicu u Slaviji i eto vec 1985. nasao se na Glasovoj listi.
- Da li je i poslije tog uspjeha 1985. godine bilo jos kvalitetnih rezultata ?
Da, ja sam bio u usponu. Bio sam veoma mlad i ispoljavao sam veliku drcnost i zelju da sto vise napredujem. Vec sljedece godine 1986. na seniorskom prvenstvu Jugoslavije u Mariboru bio sam treci. Dakle osvojio sam bronzanu medalju na drzavnom sampionatu sto je znacilo da sam nastavio u kontinuitetu s kvalitetnim radom.
- Da li biste izdvojili nekog od trenera ?
Prije svega moram da kazem da smo mi u Slaviji bila jedna velika porodica. Uvijek se rado sjecam perioda iz Slavije. Iako se danas ne bavim ovom plemenitom vjestinom boks je zauvijek ostao u mom srcu. Trenere, naravno, nikad necu zaboraviti. Oni su utrli put mojim uspjesima. Za moje uspjehe zasluzni su: Edo Dervoz, Tomo Palankin i Zeljko Kospic.
- Najdrazi trenutak u karijeri ?
Ta 1985. godina kada sam uvrsten medju deset najboljih sportista Bosanske Krajine u izboru Glasa.
- Poruka mladima ?
Bavite se sportom. Ne mora to biti boks ali je bitno da se ukljucite u neku sportsku organizaciju, da se druzite i tako se razvijate u svakom pogledu. Ja vam mogu prenijeti odlicne utiske iz bokserskog sporta.
- Da li ste culi za nasu internet stranicu ?
Nisam cuo za nju ali kada budem imao priliku da je posjetim ja cu to sigurno i uciniti.
Z.P.
Januar, 2005. godine
