Marijan Beneš
Bokserska legenda
Rođen u Beogradu 1951 na Zvezdari. u obitelji nastavnika Josipa i Marije, koji su imali još tri sina – Josipa, Antuna i Ivicu, i kćer Ljiljanu. Odrastao u Tuzli, kao momčić, 1969. godine, stigao u Banja Luku i tu ostao do dana današnjeg. Najmlađi od troje braće- boksera !
Marijan je neprevaziđeni nokauter u bokserskj areni. Sa njim je malo ko izdržao sve tri runde na ringu.
Uz Zvonka Vujina, Matu Parlova i Slobodana Kačara, Beneš je osvajao je najsjajnija domaća i svjetska odličja u zlatno vrijeme jugo-boksa.
U bivšoj SFR Jugoslaviji Marijan je osvojio sve što se moglo osvojiti – 4 titule šampiona države, 9 puta prvak BiH, pobjednik najjačih, međunarodnih, turnira u SFRJ: ''Meča šampiona'', ''Zlatnog gonga'', ''Čelične pesnice'' i ''Oskara''.
Klupski prvak SFR Jugoslavije sa svojom Slavijom 1973. godine.
Amaterski (1973.) i profesionalni (1979.) prvak Evrope.
Kada je postao amaterski prvak Evrope njegov finalni meč protiv Rusa Kamnjeva ušao je u anale evropskog i svjetskog boksa.
Već u prvoj rundi, Kamnjev, izvanredan bokser i udarač, poslao je Marijana na pod, koji je, po svom običaju, otvorenog garda krenuo na stamenog Rusa. Digao se Marijan i onda je uslijedila neviđena borba na ringu. Udaralo se brzo, žestoko, u serijama da ni 'slow motion' ne bi bio od velike pomoći da se to sve vidi!
I Beneš i Kamnjev su u toj borbi doživjeli, najmanje po jedan, klasičan nokaut 'na nogama'! Konačno je Rus i treći put zvanično pokleknuo, otišao je teturajući, pogunte glave s ringa iz dvorane ali i iz boksa! Za Kamnjeva, boksera, se više nikad nije ništa čulo!?
Marijan je šampion Europe. Prepuna dvorana je slavila, Banja Luka je slavila, SFR Jugoslavija je slavila.
Beneš je bio 'bokserčina' u punom značenju te riječi. Jedan od najvećih bokserskih stručnjaka, nekad i sam bokser i šampion, pokojni Toma Hladni je, svojevremeno, za Marijana rekao: ''Da je bio radin i asketa kao Mate Parlov, Beneš bi svetskim tronom vladao najmanje jednu deceniju.''
Marijan je nokauter koji nikada nije nekog ozbiljnije povrijedio, ali koji je doživio da u svojoj karijeri ima zabilježeno da je 26 puta imao polomljene prste na rukama, podlakticu, te na kraju ostao slijep na jedno oko poslije 'profi' meča, u Zenici, sa Sandijem Torezom, bokserom težim i visočijim ravno dvije bokserske kategorije!
Boksu, svojoj najvećoj ljubavi, morao je reći zbogom 1981. godine zbog potpunog gubitka vida na jedno oko.
Beneš je u svakoj prilici, danas pogotovo, volio naglasiti da je Banja Luka njegov grad. U ratnom vihoru je doživio i porodičnu tragediju – uniformisane osobe su mu odveli brata kojeg više nikad nije vidio...
Žali i za svojim medaljama, trofejima diplomama i priznanjima bez kojh je ostao u tom ratnom periodu kada je i on prognan iz svoje Banja Luke. I danas ponavlja da bi opet odabrao boks kao svoju sportsku i životnu sudbinu, a kad bi mu neko donio-vratio barem jednu njegovu medalju kaže da bi se 'ponovo rodio'!
Za Vaš i naš sajt Marijan je rado pristao da evocira neke uspomene, da priča o sebi, svojoj karijeri, prijateljima, drugovima, kolegama... svojoj životnoj sudbini, prošlosti, današnjici... Istina s dosta ogorčenja, pa i bijesa,, ali i razumljivo za sve koji poznaju Beneša, Banja Luku nekad i sad, ratni period...
Marijane, šampionu – Izvoli
- Kako ste se počeli baviti boksom ?
Da se počnem baviti boksom prevashodno su uticala moja braća. Oni su se prije mene borili i bili su dobri bokseri. Oni su samo produbili moju želju da ojačam tijelo i da budem muškarac. Moja braća su kao mladići bili jako cjenjeni. To sam primjećivao na svakom koraku i želio sam da jednog dana i ja budem takav. Želio sam da budem značajna osoba, neko koga će pamtiti.
- Kad ste počeli ostvarivati tu svoju želju ?
U svojoj desetoj godini počeo sam se baviti boksom, takoreći još kao bebica. Inače sam bio bebuškast, u pravom smislu te riječi, pa sam htio da postanem muškarac, da budem snažniji. Po mom mišljenju, boks je sport kroz koji se moglo i može očvrsnuti i postati muškarac. Boks je muški sport i to je jedini razlog zašto sam baš njega izabrao.
- Ostvarili ste veliki broj pobjeda. Dokazali ste se prvo u amaterskom a potom i u profesionalnom boksu. Ima li prevelike razlike izmedju amaterskih i profi borbi ?
Svaka borba je „prava„ bez obzira s kojim protivnikom se boriš u i kojoj vrsti boksa (amaterski ili profesionalni). Rekli ste da sam ostvario bezbroj pobjeda ali npr. meni je bilo draže moje prvo osvajanje titule grada nego prvaka svijeta. Jednostavno ja sam volio Banjaluku i dan danas je volim. Što se tiče razlike u amaterskim i profi borbama prva je u dugotrajnosti. Profi borba je duža, iscrpljujuća i mnogo opasnija nego amaterska, a druga razlika je to što je u profi boksu sve dozvoljeno. Profi ring je kao arena u kojoj se boriš za život ili smrt.
- Bili ste omiljeni, ne samo u Banjaluci, već i širom bivše države. Kakav se osjećaj kod Vas stvarao kad Vam je cijela dvorana, skandirala, klicala Vaše ime ?
To treba doživjeti, da bi se moglo razumjeti. Medjutim, kada se ta, neka vrsta euforije, doživi onda se čovjek i navikne. Tako je bilo i sa mnom. Sigurno je da je osjećaj neopisiv ali kada sam ga nekoliko puta zaredom doživio onda više nisam o tome previše ni razmišljao.
- Bili ste član reprezentacije Jugoslavije u boksu u cijoj majici ste dva puta bili i amaterski prvak Evrope. Ono što me interesuje, je da mi opovrgnite ili potvrdite priče, da niste imali sparing partnera u reprezentaciji jer ste udarali tako jako da su Vas izbjegavali ?
U boksu nema maženja. Ni mene niko nije mazio tako da ni ja nikog nisam mazio. To je cijela priča.
- Je li istina da ste tako nokautirali i Matu Parlova pa ste zamalo izgubili status reprezentativca ?
O tome ne bih govorio.
- Zašto ste nakon amaterskih borbi u srdžbi i ljutnji otišli za Njemačku kako bi napravili profi karijeru ?
Ja sam otišao kao bolesnik. Imao sam žuticu i liječio sam se trajno. Bio sam izgubljen za amatere. Bio sam zaboravljen na neki način. Sve ono što sam uradio je, na neki način i od nekih veoma bitnih ljudi, bilo zaboravljeno. Neopravdano sam bio zapostavljen. U klubu i reprezentaciji sve je bilo zaboravljeno, preko noći. Otišao sam iz Banjaluke iz inata. Mislio sam da mogu još dosta toga da učinim. U Njemačkoj sam naišao na dosta ljudi koji i nisu bili baš pravi ljudi. Imao sam tu nesreću da ih pronadjem i da me proganjaju non stop, gotovo cijelu karijeru.
- Spomenuli ste da ste, prije odlaska u Njemačku, bolovali od žutice. Zašto se niste prestali baviti boksom?
Ja sam bio otpisan na nekorektan način od strane banjalučke Slavije i tadašnjeg predsjednika Sredoje Zekanovića. Hjeli su mi uzeti i stan koji sam dobio. Bili su jako nekorektni, posebno u klubu, tako sam odlučio ili da umrem ili da se vratim tamo gdje mi je i mjesto a to je bio vrh svjetskog boksa.
- Nemate baš lijepo mišljenje o pokojnom Sredoji Zekanoviću ?
O pokojnicima se ne valja govoriti loše ali nemam nijednu lijepu riječ za njega. Nijednu. On nije mogao podnijeti moje rezultate. Gledao je samo svoj interes i radio je na moju štetu.
- Dobro. Da se vratimo malo na sam dolazak u Njemačku. Koliko Vam je sestra pomogla ?
To nije moja sestra, to je moj andjeo. Ona je pomogla na sve moguće načine. Usmjerila mi je život i karijeru. Bila je moj veliki oslonac. Medjutim, istovremeno mi je jako smetala na mečevima. Svaki udarac koji sam primio, primila je i ona. To je mene boljelo više od muke i udaraca, od boksa.
- U Njemačkoj ste se spojili sa menadžerom Vilijem Zelerom. Kakav je bio Vaš odnos sa njim i da li je on, baš u svim situacijama, radio u Vašu korist ?
On je bio kao i ostali menadžeri. Samo je mislio na sebe i svoju zaradu a sa mnom šta bude. Medjutim, ja sam mu vjerovao. Preko njega sam stigao u profesionalne vode. Organizovao je turneje. Nikad ga nisam provjerovao. Nijedan ugovor nisam vidio. Vjerovao sam mu. Radilo se o tome da sam po prirodi iskren i pošten čovjek tako da sam mislio da će se i on prema meni tako odnositi. Moja razmišljanja bila su samo usmjerena na ring. Naravno da nisam u potpunosti zadovoljan sa njim jer je samo razmišljao o svom interesu. On je imao mnogo veću korist nego što sam pretpostavljao. Išao sam na da datu riječ, nisam razmišljao o pozadini našeg odnosa.
- Vaša karijera, posebno profesionalna, je puna kontroverzi. Često ste se borili protiv težih protivnika. Zašto ste pristajali na to ?
Prije nego što odgovorim na ovo pitanje moraćemo malo odmoriti i prekinuti razgovor. Umara me dugo pričanje pošto imam problema sa glasnicama. Mentalno sam sposoban ali me muče glasnice. S mojim glasnicama nema pravila niti vremenskih perioda kada lakše ili teže pričam. Inače sve ostalo je u najboljem redu.
- Nakon kratkog predaha Marijan odgovara:
Bilo je tih situacija. Evo baš sam se prisjetio jedne borbe, u vremenu kada sam već imao problema sa okom. Tada nisam znao ko će boksovati protiv mene. Nisam znao ni ime protivnika niti koja je kategorija. Nije se znala kilaža mog protivnika. Meč je ugovarao menadžer iz Holandije. Meni je bilo bitno samo da se borim tako da nisam puno provjeravao ime rivala. Inače, u teškoj kategoriji nema velikih problema sa razlikama u kilogramima ali kada je u pitanju kategorija ispod teške onda je to veliki problem. Preko tog agenta iz Holandije, iz Amerike je doveden čovjek, koji je imao 120, 130 kila. Kada sam ja vidio tu mrcinu tražio sam da mi se podupla zarada, kako bi se uopšte borio. Medjutim nije bilo mnogo vremena za razmišljanje. Hala je bila već puna tako da sam se odlučio boriti. Nisam ni znao ko je uopšte on a niti me to nešto previše mučilo. Kada je došao pred ring na zagrijavanje, ja vidim neka ljudina, upitam mendažera „Jel' ovo bokser za uvodnu borbu ? A on meni kaže: „Nije, to je tvoj protivnik„. Onda ja njemu odgovorim „ Šta ti je čovječe ubiće me ovaj „ a on meni kaze „ Jebi ga, nisam znao za ovu kilažu, doveo sam ga onako bezveze „ . Prije samog meča izašli smo ispred hale i ja sam uzeo nekakvih osam agentovih bundi i prebacio ih u svoj auto, kao zalog.
- Jel' to ako vas ta mrcina baš udari ?
Da, da. Ha ha ha... Medjutim prvi moj udarac bio je ko iz topa. Vidio sam da je nekakav naivac tako da sam ga nokautirao još dok nije bio ni pravo zagrijan. Prije meča, prije ulaska u ring, vidio sam da se smije, da je opušten a ja ga onda još više opustio kad sam ga nokautirao.
- To je samo jedan primjer. Je li taj menadžer namjerno ugovorio taj meč da Vas ošteti?
Ne. Nije znao. On je bio početnik i nije znao govoriti sa agentima, Volio je samo lovu i želio je što prije zaraditi. A ja sam onda bio slijep i niko nije htio biti uz mene. Tako sam ga je uzeo za svog medanžera. Ta njegova lakomislenost i želja za zaradom ga je koštala zatvora. Dobio je 10 godina zatvora jer je doveo težeg boksera. To je moglo biti samoubistvo.
- Sami ste rekli da je moglo biti samoubistvo. Kako ste dobijali dozvolu da se borite s obzirom da ste bili slijepi ?
Tad sam imao oko ali nisam vidio. Medjutim za lovu sve možeš da uradiš. Davao sam pare i tako dobijao dozvolu da se borim. Za lovu se sve može uraditi. Lova je najmoćnije oružje.
- Ovaj menadžer Vas je htio prevariti. A ostali ?
Svi su htjeli da me prevare. Svi. To je jedino što su željeli.
- Koga biste izdvojili od tih ljudi koji su radili protiv Vas tokom karijere ?
Svi su radili protiv mene. Nijedan menadžer nije radio za mene. Svi su radili za svoje interese, za sebe. Niko nije mario za mene. Svi su digli bogatsvo, podigli svoj rejting preko mojih ledja.
- Zašto ste to dozvolili ?
Moj problem je bio u meni. Ja sam bio onaj ko je kriv za sve gluposti koje sam doživio. Dopustio sam menadžerima da od mene naprave magarca, da me iskorištavaju.
- Rekli ste da ste im dozvolili da Vas iskorištavaju. Ko je kriv za onaj meč iz Zenice, protiv Toresa, kada ste oslijepili ?
Taj meč nisam trebao boksovati. Nagovorio me jedan moj prijatelj Tomica koji je htio sebi da podigne rejting. Ostali smo drugari. Neke stvari se u životu ne mogu razumno objasniti. Nisam htio da ga odbijem pa sam pristao na meč iako po bioritmu nisam mogao da dobijem borbu ni da sam trenirao dan ni noć. Dakle, pristao sam da mu pomognem. Taj meč nisam trebao da boksujem jer sam trebao da budem promovisan u prvog izazivača za prvaka svijeta. Ali ne žalim ja. Ko zna možda bi bilo i gore. Takav je život. Svako zlo ima svoje dobro.
- Jedan od prelomnih mečeva u Vašoj karijeri bio je protiv Kalulea. Tada ste mogli da doživotno obezbjedite egzistenciju ?
Falio je trun da se obogatim. Imao sam već potpisan predugovor na milion dolara u meču za prvaka svijeta. Medjutim meč protiv Kalulea je već bio dogovoren unaprijed, već prije izlaska u ring znao se pobjednik. To su sve odradili menadžeri tako da nisam mogao dobiti taj meč koji je trebao da bude prekretnica u mom životu. Da sam ga dobio bio bi bogataš. Bile su veće rukavice, grozna temperatura. Imao sam samo 12 dana priprema za meč. Bilo je mnogo nekorektnih stvari. To je nevjerovatno ali istinito. Recimo, pustili su plin u erkodišn. Radilo se o velikom novcu koji je pobjednik dobijao. Sljedeći meč je donosio još više, desetine miliona dolara. Bio sam prodan od strane svoga menadžera. On je sve to zakuvao i nije se mogao ostvariti drugačiji rezultat.
- Pred početak rata boksovali ste u Banjaluci iako doktori to nisu preporučili. Da li je neko uticao na Vašu odluku da se slijepi vratite u ring ?
Ja sam boksovao 39 mečeva slijep na jedno oko jer sam bio u dobroj kondiciji. Nisam bio lud, neinteligentan, znao sam boksovati pametno. Nisam išao protiv sebe. Osjećao sam da mogu da se borim i mislim da sam bio u pravu. Doktor koji me je pregleado znao je da sam bio u psihičko fizičkom smislu sjajno. I dan danas mnogi misle da ne djelujem baš najbolje ali osim problema sa glasom sve ostalo funkcioniše.
- Da se vratimo ljepšim i uspješnijim danima. Borba protiv Koena u Boriku za profesionalnog prvaka svijeta ?Značila mi je mnogo. To je bio meč karijere. Prepun Borik, atmosfera neprevazidjena. Osim tog rezultatskog značaja bila su uložena i velika finansijska sredstva. Čak je i grad uložio. Nisam smio da izgubim meč. Finansije su veoma bitna stvar, malo je emocija u svakom poslu pa i u ovom. Emocije nemaju veze sa finansijama. To sam shvatio tokom moje karijere.
- Rat ?
Banjaluka je ljepotica kurva u koju se čovjek zaljubi. Najčešće se desi da se čovjek zaljubi u kurvu i ona ostane u duši zauvijek. Mene je Banjaluka izdala ali ja nju nisam. Ubijen mi je brat. Uzeli su mi sve. Oteli su mu kuću, lokal. Otišao sam u logor u Novsku sa 200 maraka u džepu. Nisam mogao vjerovati da mi se to dešava. Ja sam Banjaluci dao mladost. Dao sam joj sve, cijelog sebe.
- Gdje ste bili tokom rata ?
Bio sam jedno vijeme u vojsci Republike Srspke. Uzeli su mi stan, prevaren sam, ne bi volio puno da pričam o tome, o tim prevarama sa lokalima. Vjerujem u pravdu i nadam se da će sve biti dobro. Boravio sam potom po Hrvatskoj. Bio sam u logoru Novska. Onda je došao Rubelj po mene i izveo me odatle. Snalazio sam se svakojako. Ne bih se volio ni mislima vraćati u taj period. Moj menadžer Vili Zeler mi je tokom rata želio pomoći. Htio mi je poslati novac preko moje sestre ali sam ga odbio. Nikada nisam želio milostinju pa ni tada.
- Prijatelji koje biste zaboravili ?
Sve bih ih izaboravio. Nijednog neću da pamtim. Sve su to bili lažni prijatelji, djubrad.
- Kako su u Slaviji prihvatani Vaši rezultati, uspjesi ?
Vrlo malo je ljudi koji su iskreni prijatelji, prijatelji od srca. Većinom su to bili glumci. Ljudi sve opraštaju samo ne uspijeh. Moj problem je bio što sam bio uspješan.
- Kako objasniti Vašu želju za pobjedom ?
Uvijek sam želio da pobijedim. Ako nema te želje onda se ne može ni uspjeti. Mora se pobijediti al' ne na svaki način. Samo sportski. Nikad nisam uradio nešto nesportski.
- Koliko ste puta lomili šake ?
Lomio sam ih 26 puta.
- Pa, jel se onda za boks može reći da je plemenita vještina ?
Ja to nikad nisam rekao. Boks nije plemenita vještina. Šta ima plemenito ako jedan drugog žele da ubiju u ringu. Kakva je to plemenita vještina? Tu 'cuvenu frazu' su izmislili oni koji se samo vrte' oko ringa zbog lične korisit, novca, karijere a koji se nikad nisu popeli na ring da boksaju, da stvarno osjete šta je boks.
- Koji meč pamtite posebno ?
Mečevi su moja djeca. Svaki meč je moje dijete. Ne pravim razlike.
- Šta želite da zaboravite ?
Ništa. Samo ljude s kojima sam se družio.
- U tim najsjajnijim danima je li bilo podrške na nivou države ?
To je malo škakljivo pitanje. Niko mi nije pomogao. Sve sam uradio sam. Nije bilo nikakve pomoći. Uglavnom su se grebali od mene. Nijedan pravi prijatelj nije ostao. Nijedan.
- Dolazite li u Slaviju ?
Slavija me je iznevjerila kao i pojedini ljudi kao što je ono govno ljudsko Mirko Jokić. Upravo tako možete da napišete. Ne može mi niko zabraniti da udjem u Slaviju ali postoje pojedinci koji su djubrad. On je upravo jedan od njih. U vrijeme rata, kada sam bio u Vojsci Republike Srpske, nisam bio ni ni Ustaša ni Četnik. Bio sam samo uz ljude s kojima živim. Nisam se htio odvajati. Da sam bio Kinez bio bi s Kinezima. Mirko Jokić mi je kao navodno zabranio da ulazim u Slaviju. On, kada je došao u Slaviju vrijedio je manje od hlača. On je obično djubre ljudsko. Ja mu to kažem u lice. Nekorektan, nečovjek. Nemam nijedne lijepe riječi za njega.
- Ima li boks perspektivu u Banjaluci ?
Boks ima perspektivu ali samo treba imati kadar koji je u stanju to učiniti. Ne može pekar biti poslastičar niti poslastičar pekar. Tako ti je i sa boksom. Dobrog kadra nema u Slaviji. Ne može čovjek koji nije bio šampion praviti šampiona.
- Šta jedan bokser treba da uradi da bi bio šampion kao Vi ?
Nije bitan samo trening. Ima tu još niz stvari koje bi čovjek mogao i trebao da prilagodi u životu. Trening je najmanji problem. Sve ostalo je mnogo teže uskladiti da bi se bokser održao u formi, da bi došao u psihičku spremu kako bi mogao da boksuje na vrhunskom nivou. Ima tu dosta detalja koji nemaju veze sa boksom a koji su bitni da bi se ostavrili vrhunski rezultati.
- Da li ste sa Antom Josipovićem u kontkatu ?
Jesam. Ante je divan dječko.
- Navodno se na Laušu planira otvoriti bokserska sekcija u kojoj bi Ante ima vodeću riječ. Vidite li sebe u tom projektu ?
Prvi put čujem sad. U svakom slučaju ako bude istina ja ću Anti pomoći u svakom smislu da se to ostvari, da napreduje. Ante je naš Banjalučanin, dobar čovjek i sportista. To je dokazao nebrojeno puta.
- Doktor Danelišen ?
Dobar čovjek. Izuzetno ga cijenim. Bio je iskren uvijek sa mnom. Više mi je pružao psihičku pomoć. Jako mi je bilo važno da prisustvuje mojim mečevima.
- Da li se kajete zbog nečega ?
Ne kajem se ni zbog čega. Kajem se samo zbog toga što sam vjerovao prevelikom broju ljudi. Kada bih se opet rodio opet bih se bavio istim sportom ali bi izmijenio svoj odnos prema ljudima. Ja sam čovjekoljubac, vjerujem ljudima, volim ljude a oni su me mnogo puta u životu iznevjerili.
- Šta planirate da uradite do kraja života ?
Volio bi da odboksujem još jedan meč. Imam namjeru da odradim jedan meč u humanitarne svrhe. Baš sam nedavno predložio nekim eminentinm ljudima da se održi takav jedan meč čiji bi prihod išao u humanitarne svrhe. To bi bio i oproštajni meč. Tako bi se npr. moglo pomoći maloj Ankici koja boluje. Ljudi misle da ja nisam spreman za tako nešto, da sam nesposoban. Ali nije tako. Svaki dan treniram i mislim da bi s bilo kojim bokserom, pogotovo s ovih prostora, mogao da boksujem bez problema.
- Kako protiče jedan dan Marijana Beneša ?
Svaki dan pišem, ne zapostavljam ni čitanje. Djelujem možda neintelektualno ali to nije uopšte tako. Družim se sa Škotom. S njim se intezivno družim. Budemo ujutro ovdje na kafi u Boleru. Inače nemam neke odredjene lokacije gdje budem.
- Kćerke ?
Vi ste još mladi da možete u potpunosti da shvatite šta ću sada reći. Čovjek je uvijek dijete u duši. I kada ima 50, 60 godina on je i dalje dijete u duši. Moje tri kćerke su divne. Obožavam ih i one vole mene. One su moj smisao života.
- Razvedeni ste. Kakav je bio Vaš odnos sa ženama, posebno kada ste bili na vrhuncu slave ?
Pazi. Ja nikada nisam bio nametljiv. Kao ličnost nisam se želio odvajati od običnih, normalnih ljudi. Tako je bilo i sa ženama. Bio sam mlad i zgodan. Imao sam i perspektivu. Djevojaka je bilo ali uvijek sam bio korektan.
- Jel teže sa bokserima ili ženama ?
Nema razlike. Ja sam uvijek bio korektan prema ženskom polu. Nikad nisam psovao, radio ružne stvario bez obzira na njihovo ponašanje. Uvijek sam im želio pomoći, zaštititi ih.
- Vi ste uvijek govorili kako ste Jugosloven i titoista ?
Ja sam partizan. Ja ne šišam ni ustaše ni četnike. Ja sam titoista. Volim Tita. Volim onaj sistem u kojem sam živio. Moje veliko i dužno poštovanje je pristuno kada je Tito u pitanju. On je za mene oličenje ljudskosti.
- Banjaluka nekad i sad ?
Teško pitanje. Banjaluka je bila Banjaluka prava u mom srcu koju nikad ne mogu da zaboravim. Sada se baš izmijenila umnogome. I na lijepo i na ružno. Mnogo je ljudi došlo u Banjaluku kojima nije mjesto da budu u Banjaluci. Ja ne gledam ljude po naciji i profesiji nego po ponašanju. Kada vidim da neko baci cigaretu na ulici ja bi mu šamarčinu odmah opalio. Ozbiljno. Znam da to nije Banjalučanin. Takvih je mnogo. Banjaluka je ostala Banjaluka koja je bila u mom srcu i prije. Ja Banjaluku ne da volim već obožavam, volim ljude. Naravno ima mnogo ljudi koji žive u Banjaluci i koji vole mene. Bio bih nesikren kada bih rekao da mi to ne znači mnogo. To je jedan od razloga što i dalje živim ovdje.
- Jeste li najbolji bokser svih vremena ovih prostora ?
Neću ja to reći sam za sebe. Neću da se poredim ni sa kim. Mislim da sam najbolji pisac medju bokserima. U to sam 100 % siguran.
- Beneš i knjige ?
Imam pet završenih knjiga. Sve sam ih prekucao sa jednim prstom. Tematika je pomalo neobična. U nekima pišem o sportu, u nekima o životima, o živim bićima, o prevoznim sredstvima itd.
- Napravljen je dokumentarni film o Vam. Jeste li ga gledali i jeste li zadovoljni njime ?
Jesam gledao sam ga. Mislim da je tu premalo materijala da bi se opisao moj burni život.
- Najbolje čovjekove karakteristike ?
Najviše cijenim iskrenost i poštenje. To su dvije povezane osobine. To nije fraza. Otkad znam za sebe nikad nisam lagao. Ne volim laž i te ljude prezirem.
- Idol ?
Moj otac. Bio je pomalo čudan i neobjašnjiv ali sam ga poslije duže vremena shvatio. Bio je jedinstvena osoba koja sam u životu upoznao. On za koga kaže da je loš taj je automatski loš a za koga kaže da je dobar taj je ko kruh dobar
- Da li ste ikad oponašali nekog ?
Nikad nisam nekog oponašao. Mnogi su mi se svidjali ali nikog nisam kopirao. Želio sam da budem svoj, originalan. Npr. Kasijus Klej je jedan od najboljih boksera svih vremena ali je za mene poprilično neinteligentan. Dopuštao je protivnicima da ga udaraju kako bi dokazao svoju snagu. Zar to nije maloumno.
- Ima li ste priliku da se upoznate i sa čuvenim Alanom Delonom ?
Nekoliko puta smo razgovarali. Htio je da bude moj mendažer. Medjutim nisam ja htio jer sam se usmenim putem vezao za Vilija i jer sam mu dao riječ a riječ je za mene svetinja.
- Koga ste još upoznali od svjetkih, poznatih lica ?
Švarcenegera u Berlinu. Trenirao je u Sali gdje sam bio i ja. Inače ima lanac sportskih sala po Berlinu. S njim sam stupio u kontakt preko menadžera koji je bio dobar s anjim.
- Cilj do kraja života ?
Clj mi je da pošteno umrem, samo to. Tu moju misao možete vezivati na sve načine
- Poruka svim Banjalučanima ?
To je popovanje kada se nekom nešto poručuje. Uglavnom bih im poželio da žive život dostojan čovjeka i da ga tako okončaju. Mislim da je mnogo rečeno u tih nekoliko riječi.
Zahvaljujemo se našem Marijanu Benešu na posvećenom nam vremenu i razgovoru, kao i za poeziju koju nam je poslao i dopustio da objavimo na Vašem i našem sajtu.
ŠAMPIONU HVALA TI ZA SVE !
Z.P.
Banja Luka, novembar 2006.
Vulture Team
