Tako je sve počelo
Do nasih dana, niko, nazalost, nije uspio da utvrdi kada je i ko je u Banja Luku donio PRVU FUDBALSKU LOPTU! Jedino sto se zna, istina iz kazivanja savremenika, fudbal je u ove krajeve stigao prije izbijanja Prvog svjetskog rata, a Gradjanski sportski klub KRAJISNIK je je formiran 1919. godine, koji je prestao sa radom 1941. godine a koji ni nakon Drugog svjetskog rata nikada vise nije obnovljen.
Medjutim, jednom posijano 'sjeme' pustilo je duboke korijene i fudbal postaje dio svakodnevnice zivota grada i najmasovnija sportska disciplina.
PRVI TURNIR
Igralo se, igralo... Od zore do prvog mraka! Ako nije bilo prave lopte, dobra je bila i teniska, a vrlo cesto je i cuvena '' krpenjaca'' spasavala stvar. Broj igraca nogometa se stalno povecavao, a samim tim i onih koji su se okupljali oko igralista, improvizocanih terena,... - publike, navijaca.
Prostrano Banjalucko polje nudilo je utociste bezbrojnim ekipama. Najcesce su megdan znale da podijele ''raje''. Pogotovo subotom (iako je to tada bio radni dan) i nedjeljom. Vrvjelo je od mladih, jednu ekipu smjenjivala je druga. I tako u nedogled.
O tim ljutim, svakodnevnim borbama, utakmicama, pisanih tragova takodjer nema. Medjutim, ostalo je nesto zapisano o dogadjajima sredinom pedesetih godina proslog vijeka. U ''Banjaluckim novinama'' 20. augusta 1954. godine, objavljen je poduzi clanak o ''prvenstvu neregistrovanih momcadi''. Vjerovatno prvom takmicenju te vrste u bivsoj Jugoslaviji.
" ... U Banja Luci je u toku odrzavanje drugog nogometnog prvenstva grada tzv. 'divljih' – neregistrovanih (''raja'') momcadi. Prvo ovakvo prvenstvo odrzano je 1952. godine na bivsem igralistu ''Zeljeznicara'', a po zamisli i u organizaciji tadasnnjeg srednjoskolca Mladena–Brace Stanivukovica. Prvenstvo je bilo uspjelo. Na ovom prvenstvu uzelo je ucesce oko 14 ekipa iz svih dijelova grada, a prvenstvo se odvijalo po jednostrukom kup sistemu...."
U intervjuu 1999. godine, inicijator i organizator tog turnira, Mladen–Braco Stanivukovic, kasnije po zanimanju advokat i vjeciti sportski radnik, rado se prisjetio tih dogadjaja: ''To sam radio iz – zadovoljstva! Dosao sam na ideju da organizujem turnir i on je kategoricki tvrdim, u svemu uspio! Bez lazne skromnosti, bio sam 'alfa i omega'. Za divno cudo, iako sam tada imao tek 19. godina, igraci su slusali, odano me podrzavali, u svemu. Dugo sam cuvao teku u kojoj je sve bilo zapisano, sto se turnira tice. Nazalost, nestala je! Vjerovatno je stradala u onim uobicajenim 'kucnim cistkama'.
Sastanci sa predstavnicima ekipa odrzavani su na Halilovcu. Da se mozemo odmah 'ohladiti' ako diskusija postane 'vruca'. U toj svesci bila su zapisana imena igraca svake ekipe. Postojao je i ''prelazni rok'', ukoliko je neko od igraca-fudbalera zelio da promijeni ekipu – morao je da se javi meni. Tada bih ga izbrisao iz sastava prethodne, a zaveo u sastav buduce ekipe. Jedini uslov je bio sto taj igrac nije mogao da nastupi na jednoj utakmici. Tacno je da su se utakmice igrale na terenu Zeljeznicara. To je bilo igraliste Rukometnog kluba Zeljeznicar, kasnije RK Borac. Nalazilo se pri kraju Gunduliceve ulce s lijeve strane. Preko puta radionice ''Katana''. S obzirom na to da je teren bio kraci i uzi od uobicajenog nogometnog, rekao bih da smo tada igrali ''srednji fudbal''. Na sredini igralista nalazio se drveni elektricni stub ! Ako bi lopta udarila u taj stub, sudija je bio duzan da izvrsi 'podbacivanje'. Inace, arbitri su svoj posao obavljali – besplatno, a svi ucesnici su se zarekli da ce postovati sudije. Zadatu rijec su odrzavali. Svim utakmicama je prisustvovalo i dosta gledalaca. Gotovo da je, tada, to bila jedina razonoda, razbibriga.
I otada su ''divlje ekipe'' svakodnevno igrale, na Jelica polju, na Barama ... ali sve je to bilo prilicno neorganizovano, samoinicijativno, prema dogovoru ''raja''. Te utakmice su, vrlo cesto, znale da se zavrse – tucama ''raja''.
Pokusao sam da te utakmice, na neki nacin, ozvanicim, da im dodam nesto novo, da steknu kategoriju – govori Braco. Srecom, u tome sam uspio. Te 1952. godine prva nagrada na turniru je bila zaista, za to vrijeme, prava nagrada – FUDBALSKA LOPTA! Najbolji strijelac i najbolji igrac dobili su, koliko se sjecam, cokoladu (koja je tada bila 'raritet'') ili – kaladont (pastu za zube) !
Na svakoj utakmici ekipe su bile prepoznatljive: jedna je igrala gola do pasa (bez ikakvih majica), a druga ' odjevena' u kakvim-takvim majicama (nije vazno ni kakve boje, ni kakva majica). Svi igraci su igrali – bosi, jer su patike bile mislena imenica.
Sada kada gledam meceve, malog nogometa, i reviju ''Adidas'', ''Puma'' ... sportske opreme, ne mogu a da se ne sjetim mojih vrsnjaka i onih nesto starijih, iz pedesetih godina proslog vijeka. Postojala je i institucija – zalbe! Nju je rjesavala troclana komisija! Sacinjavali su je: Braco, Mladen, Stanivukovic. Ma, sala je to (ovo 'troclana'), ali je stvarno tako bilo – imalo se pravo zalbe, a o svemu sam sam odlucivao. Momci su u mene imali povjerenje, nikada ga nisam izigrao.
Igrale su i ekipe s periferije grada. Laus, Predgradje ... Svi su do igralista stizali pjeske. Samo nekolicina srecnika imali su – bicikl!
Prvi ispit golobradi organizator je polozio vise nego briljantno, ali sada se ne moze sjetiti zasto nije odrzan i turnir 1953. godine.
Mozda sam se zaljubio ! – nasalio se, po svom obicaju, Braco.
Mladen Braco Stanivukovic, jedan i od pionira kosarke u gradu.
Uz pomoc ''Banjaluckih novina'' vracamo se zbivanjima iz 1954. godine, koje pisu:
''Ponovo i ove godine drug Stanivukovic je pokrenuo, sto je za svaku pohvalu prvenstvo grada nogometnih neregistrovanih ekipa. Ovo je nezvanicno prvenstvo grada u kojem ucestvuju slijedecih devet ekipa: 'Aleja Brace Pavlica', 'Dolac', 'Podpecine', 'Ul.Borisa Kidrica' (Frankopanska), 'Jelic polje', 'Centar' (''Fifa''), 'Zelena', 'Abacija' i ekipa 'Preko Vrbasa'.
Turnir traj vec skoro 15 dana, a dosada je odigrano 16 susreta. Prvenstvo se odigravalo po jednostrukom bod sistemu, sto znaci da ce se odigrati 36 utakmica od po 60 minuta trajanja ... Prvenstvo koje se upravo odrzava postavljeno je na ozbiljne osnove – izradjen je pravilnik natjecanja, ucesnici prvenstva novcanim ulozima su obezbjedili kupovinu nagrada, utakmice se igraju po utvrdjenom rasporedu, nesportski ispadi se kaznajvaju zabranom nastupa na jednoj ili vise utakmica ...''
Tako je, eto, pocelo !
Banjalucke novine, dalje, pisu: ''Utakmice su se, ovog puta, igrale na Gradskom stadionu. Titulu pobjednika osvojio je sastav ''Frankopana'' (Ulica Borisa Kidrica) sa 12 bodova i gol-razlikom 28:2.
U pobjednickoj ekipi narocito se istakao mladi golman, inace clan FK Borac, Keker, koji se pokazao kao siguran cuvar svoga gola. Takodjer su se istakli pomagac Skender, koji je pokazao odlike fudbalske vjestine, a koji je odavno zapusten od strane FK Borac. Jos je bilo dobrih pojedinaca, kao Novakovic-II, Popovic-II, i vec tada poznati Tomislav-Tomo Knez ...''
Iako je od tih dogadjanja proslo 49 godina, navedena imena se mogu, kako da ne, desifrovati: ''Keker'' je Milorad-Rade Kekerovic, kasnije sjajan rukometni golman (RK Borac) - "Skender' je pokojni Boro Skenderija, - 'Novakovic-II' je Milan-Mika Novakovic, kasnije profesor - "Popovic-II' je Rastislav-Migo Popovic.
Drugo mjesto osvojila je ''Zelena'', a treca je bila ekipa ''Aleja'' (Ulica Brace Pavlica)
Turnir se, nakon toga, ugasio! Na veliku zalost igraca i gledalaca.
''Prihvatio sam se knjige, posvetio sam se studijama prava i vise nisam imao vremena da sve sam vodim, organizujem, a malo sam se vec bio i zasitio, sto jeste, jeste!'' – rijeci su Mladena-Brace Stanivukovica.
RUKOMETASI – FUDBALU
Srecom, poslije nekoliko godina pauze, mali fudbal, u originalnom izdanju, vratio se u Banja Luku! Savez sportova grada formirao je komisiju od vec afirmisanih nogometnih radnika i oni su se dali na posao.Tako ce, na primjer, turnir u ljeto 1959. godine okupiti dosta ekipa, a do finala su stigle ekipe ''Sparta'' i ''Cesma'' u kojem je trijumfovala "Sparta" rezultatom 5:1. No fudbalski poslenici su se dosta brzo umorili, pa su od svega digli ruke. Doslo je, ponovo, do pauze, ali ona nije dugo trajala. Naime, preduzimljivi pregaoci Rukometnog kluba Borac (!?) procijenili su da bi od organizovanja tog takmicenja svi mogli da imaju koristi: fudbaleri da skrate pauzu i da se dokazuju, gledaoci da uzivaju, a RK Borac da popuni uvijek praznu klupsku kasu.!
Ova smotra ce, tako, 1966. godine okupiti cak 128 ekipa, a naredne godine nesto manje – 104 ekipe. Igralo se na Stadionu sportskih igara, a desavalo se da utakmice prati 2.000 pa i vise gledalaca, u vrijeme kada je u gradu zivjelo tek oko 60.000 stanovnika.
Kao i danas, ekipe su imale imena: Azuri, Tajfun, Real, But, Orkan, U-90, Televizor, Cinovnicke zgrade, Brazil ....
Uoci svakog turnira mladicima je trebalo uputiti samo jedan poziv! Odziv je, kao sto smo naveli, uvijek bio kolosalan. Srecna okolnost je bila i u tome sto su se mecevi igrali u najstrozijem centru grada, pa je i zbog toga, posjeta uvijek bila – iznad ocekivanja.
No, i rukometasi su se, organizujuci fudbalske turnire, jednog dana umorili! Bilo im je svega preko glave, pa su od ove smotre i oni digli ruke.
"BORIK"
Poklonicima malog nogometa sreca se, ponovo, nasmijesila. Samo godinu i po dana posto je sportska dvorana ''Borik'' – direktor je bio Milan-Prle Tosic (poznati kosarkaski trener) - otvorila svoje dveri. Bozidar-Bole Stanisljevic, Dusko Crnogorac i Momo Joksimovic dosli su na odlicnu ideju: ''Borik'' ce biti organizator turnira, ali u zimskom periodu, kada sportska aktivnost pocne da jenjava.
"Te 1975. godine ili prethodne godine, gledajuci TV-program, vidi sam da se u sarajevskoj ''Skenderijji'' igra mali nogomet, sa golovima sirine 5 metara. Sjecam se da je Dubravko-Mrva Prstojevic bio najbolji golman jedne od ekipa. To mi je dalo dvije ideje: zasto i Banja Luka ne bi imala jednu takvu smotru, to je prvo, i procijenio sam da bi gol trebao da bude sirok 4 metra! " prisjeca se Bozidar-Bole Stanišljević - Rukometnog gola smo se odrekli jer slabija ekipa se 'zabunkerise' i nema pogotka na golu sirokom 3 metra. Onih 'sarajevski pet', opet, previse je bilo siroko pa svaki cas padaju golovi. Mislim da se pokazalo da je nasa odluka o dimenzijama gola bila 'pun pogodak'. Inace, uvijek smo tezili da one najbolje ekipe idu sto dalje, do finala. Bilo je godina kada je zavrsnoj-finalnoj utakmici prisustvovalo 5000-6000 gledalaca. Tada u ''Boriku'' ni igla ne bi imala gdje da padne!''
Tako, eto, turnir neregistrovanih ekipa u ovom gradu traje ravno – 50 godina (s manjim prekidima). Podataka za ponos i diku.
Sportskoj dvorani ''Borik'' pogotovo.
pripremio: Ernad Seferagić
