uvod

MAJSTORI MALOG NOGOMETA

Za svakog banjaluckog mladica, koji je igrao fudbal, krajnji cilj je bio da zaigra u Borcu. Samo najboljim, ili mozda najsretnijim, to je poslo "za nogom".

Medjutim, ostali su upamceni virtouzi koji nikada nisu stigli do Borcevog dresa, a bili su majstori ''livada'' i 'malih terena' – skolskih igralista, Stadiona sportskih igara.... u onim utakmicama 'raja' protiv 'raje' ili gradskim malonogometnim turnirima.

Ozren-Ondjo Spasojević mogao je loptu da ''pojede'', nista manje nije bio vjest ni njegov brat Mile Spasojevic, pa Enver Kucukovic-Tender, koji je izvodio 'oksforde' ala Šekularac, potom sjajni dribler Orhan Jamakovic-Kuhar i, posebno, Saud Berber, rodjeni brat svjetski poznatog likovnog umjetnika Mersada Berbera.

Zanimljivo je takodjer, da je jedan od majstora malog fudbala bio i Boro Golić, dugogodisnji, izvrsni, rukometas RK Borac, a da su medju najboljim golmanima 'malog nogometa' zapamceni upravo rukometni golmani, i to najcesece oni ''rezervni'' iz RK Borac, pocev od tri brata Kekerovića pa do brace Halvadzija.

Zbog svakog od njih islo se na livadske utakmice, gdje su golove omedjivala dva kamena, a dimenzije igralista odredjivale se dogovorom u toku igre. Bravure koje su izvodili Kuhar, Ondjo, Tender i Saud nisu se mogle vidjeti ni na jednoj 'pravoj' fudbalskj utakmici.

Kasnije, na 'pravim malim' terenima -Stadionu sportskih igara i dvorani ''Borik'' pojavljivali su se i mladji znalci i majstori malog nogometa:

Hamdija Trnovac-Trna, Husein Slomić-Huso, Sreten Jagodić-Sreja, Fare Insanić, Zlatko Skorup-Ćevap... takodjer malonogometni umjetnici, koji slicno svojim prethodnicima, nisu napravili, adekvatno svom fudbalskom znanju i umjecu, i pravu fudbalsku karijeru iz razno-raznih razloga. Steta po fudbal, opcenito.

Jedini od njih koji je imao i karijeru, ali ni blizu uspjesnu svom fudbalskom umijecu, u tzv. velikom fudbalu bio je Orhan Jamakovic-Kuhar. Na jednoj, prijateljskoj, utakmici kada je njegov BSK igrao protiv nekog kluba iz Poljske, Kuhar je prodao 'oksford sa Jelića polja', a Poljak, igrac koji ga je cuvao, dva puta se okrenuo oko svoje ose, trazeci loptu koju mu je Kuhar doslovno sakrio. Tribine su odjekivale od dugotajnog aplauza i skandiranja – Kuhar, Kuhar ....!

Kuhar se pamti kao veliki znalac, sve je znao sa loptom na malom terenu. Ali, 'pravi' fudbal je, vec tada, zahtjevao trcanje, snagu, borbu i takticku disciplinu, a Kuhar, koji je imao 'boziji fudbalski dar', toga ili nije imao dovoljno, ili mozda nije ni zelio da se povinuje tim postulatima velikog fudbala.

U svakom slucaju, svi oni su ostali duboko urezani u pamcenju svih banjaluckih ljubitelja nogometa, posebice ''malog fudbala''.

KULMAHALA

Uvijek je kul – kul, a mahala – mahala!

Kulmahala u Mejdanu; sam joj naziv kaze da je bila nesto posebno.

Prije svega, tu su se radjali daroviti fudbaleri: Paso Becirbasic, Omer i Emir Jusic, Muhamed Fiser Ibrahimbegovic, i mozda najdarovitiji Besko Palalic, koji je fudbal, ipak, dozivljavao samo kao igru.

Trebalo je gledati, na Stadionu sportskih igara, jedne godine banjalucki turnir u malom nogometu.

Ekipa “Kulmahala”, sastavljena od majstora velikog i malog nogometa, predvodjena fudbalskim ‘carobnjakom’ Emirom Jusićem, je sve redom šarala!

Nikad jace malonogometne ekipe vise ne bi.

Danas je Kulmahala zaturena u sumi visokih zgrada, kafana, ulicica, dvorana... a nekad su tu jurili za loptom Nurko i Taib Dervisic i mnoga druga mejdanska djecurlija. Herc, Zeler, Suce, Truman, Buco, braca Bajrici, Mehanovici, Davidovici, Jaklici, Sasivarevici, ...

Kulmahala je, zaista, bila nesto posebno. I zivot uz nemirni potok Djurdjevak.

“BRAZIL”

U Banja Luci postoji jedan periferni dio grada u kojem su, do agresije na Bosnu i Hercegovinu, zivjeli banjalucki Romi ili kako smo ih, bez namjere vrijedjanja zvali : nasi cigani. Vazda je gore bilo i veselja i pjesme, a bogami i placa i guzve. Kazu da je zbog njihove vesele naravi i to njihovo staniste, taj dio grada i dobio ime Veseli brijeg.

Mnogi od njih su se i skolovali; njihova osnovna skola je bila ‘Esad Midzic’, a neki su dogurali i do fakultetskog obrazovanja. Imali su oni i svog politickog radnika–delegata u tadasnjem SSRN (Savez socijalistickog radnog naroda) cuvenog i rjecitog Ramu Mujkica, inace podvornika u OŠ Esad Midzic. Veseli brijeg je bio i cuven po proslavama, njihovog najveceg, praznika Djurdjevdana, kada se haman sva Banja Luka slijevala ka Veselom brijegu, jer su to bile najbolje i najljepse narodske, spontane, zabave u gradu, a izbor ‘Ciganskog cara’ je uvijek bio kruna veselja. Godinama je tu titulu nosio poznati banjalucki kamiondzija i taksista Marko Vrbica.

Medjutim, Veseli Brijeg je bio poznat i po fudbalu. I to ‘malom fudbalu’ !

Sportska prica sa Veselog Brijega je malonogometna ekipa "BRAZIL" za koju su igrali banjalucki Romi, tadasnji stanovnici Veselog brijega.

Bili su najveca atrakcija turnira u malom fudbalu, koji su se odrzavali na Stadionu sportskih igara, koji je godina plijenio paznju Banjalucana.

Glavni igraci bili su braca Mujkic (šestoro brace igraca), od kojih su jednog zvali "Pele", zatim golman Omer koji je branio, i to odlicno, sa jednom DRVENOM NOGOM ! - jedna noga mu je bila amputirana pa je imao drvenu ortopedsku protezu. Jedini plavokosi “Brazilac” je bio Tošo Mihelčić.

Taj tim snova sa Veselog brijega okupljao je na svojim utakmicama daleko najvise gledalaca i obavezno stizao do same zavrsnice turnira.

Istina, zbog njihove atraktivnosti i omiljenosti kod publike, vodilo se racuna kod “ izvlacenja parova”, a imali su i blagu naklonost sudija, sto nista ne umanjuje njihove stvarne fudbalske kvalitete i njihovu atraktivnost.

"Brazil" sa Veselog brijega je, bez premca, bio najveci miljenik publike na Stadionu sportskih igara. Gledaoci su odlicno znali procijeniti kvalitet svakog igraca i svake ekipe u kojima je bilo ekstra fudbalskih znalaca i poznatih nogometnih imena. Svaka ekipa, “raja”, imala je svoju vjernu publiku, ali kad na teren istrce “Brazilci” sve je to ‘padalo u vodu’, i svi su bili na njihovoj strani, cesto navijajuci i protiv “svoje” ekipe. Veseli momci sa Veselog brijega su to, bez ikakve sumnje, i zasluzili. Nikada nisu razocarali gledaoce, ni kad su gubili kad su nailazili na, ipak, kvalitetno jace ekipe.

Na Veselom brijegu, od 1992. godine, više nema starosjedilaca–Roma, i oni su morali u izgnanstvo, tako da nema vise ni nekog novog romskog “Brazila”, ali nekadasnji “Brazil” sa Veselog brijega je zasigurno, i zasluzeno, izborio svoje mjesto u analima banjaluckog malog fudbala kao ekipa koja je ostala zapamcena, mozda i vise od svih ostalih.

MATEMATICARI

Šezdesetih godina proslog vijeka u Banja Luci je izuetno bio popularan tzv. ''mali fudbal''.

Turniru su se odrzavali na sve strane, ali centralni i najvazniji je bio ljetni turnir na gradskom Stadionu malih sportstih igara, ili poznatijem kao Rukometni stadion (kojeg odskora vise nema). Igrala je tu sva banjalucka raja, od totalnih pacera, amatera, pa do vrhunskih profesionalaca i nogometnih znalaca. Imena ekipa su davana najcesce prema imenima mahalam, kvartova ili ulica iz kojih je raja dolazila.

Krajem sezdesetih godina, na malim nogometnim terenima carovala je ekipa pod imenom Matematicari.

Ni Borac, predvodjen Tomislavom - Tomom Knezom, nije im mogao nista. A Matematicari su upravo bili raja Tome Kneza, koji je, ipak, izabrao da mali fudbal na turnirima igra za svoj Borac. Šteta, bolje bi mu bilo sa svojom mahalskom rajom, rajom iz Kidričeve ulice (nekad Frankopanske, danas kralja Alfonsa), a bio bi i pobjednik Turnira.

Za Matematicare, tih godina, igrali su:

Mišo Filipović-Popaj, Duško Bogojević-Cumbo, Svetislav Abramović-Abram, Milenko Jakšić-Lenkomi, Ljubomir Krtolica-Ljuba Truba, Živorad Majstorović-Žika, Milan Novaković-Mika i Boro Kuburić-Kubura

A zasto naziv ekipe Matematicari ? Pa svima je predmet matematika bio 'rak-rana', pa su ih zbog toga i nazvali matematicari, ali na malonogometnih terena oni su zaista bili '' profesori – matematicari''.

priredio:

Ernad Seferagić