DVORANA BORIK - HRAM SPORTA I PONOSA
Izmedju dva uzasna svjetska rata, Banjaluka se obogatila s nekoliko sportskih objekata. Uz pomoc grada, ali jos vise bogatih pristalica, izgradjen je teren gdje se danas nalazi Gradski Stadion, zatim teren Olimpa na pilani, zatim BSK-a na prostoru gdje se sada uzdize Osnovna skola "Branko Copic", zatim igraliste Borca, a kao krem na sve to dosla je izgradnja Sokolskog doma, sredinom tridesetih godina. Nazalost u ratnom desavanju "nestali " su tereni Olimpa ( taj klub je prestao da egzistira jos prije izbijanja rata), Borac i BSK-a. Iako je Banjaluka sve naglasenije izrastala u sportski centar, ne samo Krajine i BIH, nego i Jugoslavije, u vremenu siromastva ili kasnije nesto boljeg standarda o podizanju sportskih objekata nije moglo biti bas mnogo rijeci. Snalazeci se kako su znali i umjeli, poslenici FK Zeljeznicar su se nekako skucili; FK Vrbas se takodjer u tim mukama snasao, to ce uraditi i Naprijed; Borac je zgrabio ono sto je ranije pripadalo Krajisniku.
Istinski hram sporta postace Stadion sportskih igara, koji je uz skromnu svecanost otvoren u septembru
1952. godine, prilikom obiljezavanja 10-godisnjice krajiskih ratnih brigada. Kasnije ce se dotjerivati, prosirivati, mijenjati svoj izgled, pa ce se tu skrasiti: rukometasi, kosarkasi, odbojkasi ( povremeno), bokseri.... Shvativsi da se sa Evropom moze ukorak samo ukoliko se "mali sportovi" prevashodno odbojka, rukomet, kosarka, boks.... presele pod krovove, u Beogradu je krajem sezdesetih godina donesena odluka da prvenstvene utakmice ubuduce mogu da se igraju samo i jedino na parketu!? To je dakako bio dalekosezan potez. Medjutim, Banjaluka, izuzev male dvorane, nekadasnjeg Doma Partizana i sale u Uciteljskoj skoli, nije imala ama bas nista. Zato i jeste pocelo potucanje njenih ekipa, od nemila do nedraga. Krov se trazio u Sarajevu, Doboju, Bosanskoj Gradisci, Slavonskoj Pozegi... Beskucnistvo je prijetilo da unisti banjolucki sport. Zato se i tragalo za hitnim rjesenjem najveceg banjoluckog sportskog (i ne samo sportskog) problema. Razmisljalo se o pokrivanju Stadiona sportskih igara, ali je na kraju odluceno da se podigne dvorana. Prava, pravcata dvorana, kakvu su sportisti grada i zasluzili.
Kada su trojica zlatnih olimpijaca iz Minhena: Abas Arslanagic, Milorad Karalic i Dobrivoje Selec, 24 septembra 1972. godine, polozili kamen-temeljac, sasvim je bilo izvjesno da nije vise tako daleko dan kada ce se ispuniti san sportista. Prema projektu arhitekte Seada Zahirovica, radnici Gradjevinskog preduzeca 'Krajina' poceli su bitku s betonom i vremenom. Polako, ali sve ociglednije u Boriku je nicao kolos i ljepotan. Svakodnevno su ga obilazili clanovi Organizacionog odbora, rukovodioci a pogotovo sportisti. U subotu 20. aprila 1974. godine uz skromnu, ali lijepu svecanost SPORTSKA DVORANA "BORIK" sportistima je predata na upotrebu.
Zbilo se to tacno u, kako je reporter zabiljezio, 18,33 casova. Odmah poslije svecnog dijela, sportisti su izasli na parket. U prvenstvenom mecu rukometasi Borca su porazili Viteks iz Visokog sa 29-26. Bila je to prva pobjeda domacina pod svodom ovog zdanja. U 19.08 casova Fikret Hurem ( Viteks) postigao je -PRVI RUKOMETNI GOL.
Poslije toga slijedio je prijeteljski mec kosarkasica. U goste Mladom Krajisniku (tog proljeca nije bio prvoligas) stigla je sarajevska Bosna, sampion drzave. Naravno Sarajke su pobjedile vise nego ubjedljivo 92:64.
Prvi kos, hronicari su zapisali, postigla je Gordana Janjic, koja je vec nekoliko godina nosila dres Bosne, a prvi "domaci" kos bilo je djelo Velinke Bosnjak. U sastavu "malenih" kao pojacanje nastupile su Kerep i Petrinovic clanice Industromontaze (Zagreb). Mec su vodili Ibrahimbegovic i Vidovic (Banjaluka).
Tako je 20. aprila pocela da se ispisuje istorija zdanja koje je bilo i ostalo ponos Banjalucana. Pod njegovim krovom zbilo se i dosta toga sto vec pripada istoriji Banjaluke.
Tu ce i Borac, onaj rukometni, postati SAMPION EVROPE ( 1976); bokser Marijan Benes osvojice sampionski tron Evrope za profesionalce (1976); tu ce se odrzati jedan dio Prvenstva Evrope za odbojkasice (1975); Borik ce upamtiti i pamtiti po briljantno organizovanom Kosarkaskom prvenstvu Evrope za djevojke, popularni KEP (1980); bokseri Slavije rusice Pulu, Buducnost, Pristinu....
Uvijek u takvim okolnostima prisjetit ce se 14 aprila 1974. godine...
Naime samo 6 dana prije otvaranja Borika, Slavija je bila domacin Radnickom iz Beograda ( 15:5). Propisi su bili jasni; ako je temperatura na ringu ispod +10 stepeni Celzijusa , od meca nema nista, domacin ga gubi sluzbenim rezultatom. A na stadionu Sportskih igara se propisno–cvokotalo. No Banjalucani su se dosjetili: oko ringa su naredali plinske peci, pa je , uz blagonaklonost sudija, termometar pokazivao potrebnu temperaturu. Sada mozemo posteno priznati: bilo je tog prijepodneva dosta mucke, da se Slaviji ne dogodi ono najgore. I nije se dogodilo....Nekoliko dana kasnije i sve muke boksera su konacno postale samo ruzna proslost. Dvorana “Borik” je i njih primila pod svoje ‘okrilje’.
priredio:
Ernad Seferagić
