SREDOJA
Sredoja Zekanovic - bokserska legenda
Njegova djeca, tek prohodao sin Igor i djevojcica, kcerka Ceca, spavali su na podu, a bokseri u krevetu. Nekad Batar, poslije Barbarez, kasnije Benes, zatim Josipovic, Sindolic, Dervoz... ko ce ih sve pobrojati. Njegova Ljubinka, dobra zena, skuha kazan graha, nije bas sportska hrana, ali valjalo je nekako prehraniti sve boksere. Tako je izrastala "Slavija" Reporter prvi objavljuje vijest: Sredoja Zekanovic dobio je zlatnu medalju EABE (Evropske bokserske federacije) za zasluge "na unapredjenju i razvoju bokserskog sporta u Evropi". Vece priznanje u boksu ne postoji. Sredoja Zekanovic. Covjek boksa. A iza i ispred tako bogata zivotna i sportska prica. Cijela knjiga. Sredoja je zaista nesto posebno.
Dosao je u Banjaluku kao siroce. Uz dobre ljude (on cesto pominje Dusana Perovica, brata cuvenog rukometasa Pere Perovica, koji mu je bio kao otac) zavrsio je tekstilni zanat. Borio se i patio kroz zivot i, tako celiceci se, izrastao u covjeka od formata i autoriteta. U boksu je, kao sportski radnik, stekao svjetski ugled. Njegov sportski rad proslavio je i Slaviju i Banjaluku.
Stvorio je Slaviju, Benesa, Vujkovica, Josipovica...
Prvo Slavija.... Sredoja je dugo stanovao u onoj, vec oronuloj, austrougarskoj zgradi kod banjalucke poste, mali, jednosoban stan. Njegova djeca, tek prohodao sin Igor i djevojcica, kcerka Ceca, spavali su na podu, a bokseri u krevetu. Nekad Batar, poslije Barbarez, kasnije Benes, zatim Josipovic, Sindolic, Dervoz... ko ce ih sve pobrojati.
Njegova Ljubinka, dobra zena, skuha kazan graha, nije bas sportska hrana, ali valjalo je nekako prehraniti sve boksere. Tako je izrastala Slavija.
Mi, mejdanska djecurlija, pocetkom sezdesetih isli smo u grad coporativno; nas desetak naidje pokraj starog hotela "Palas", Sredoja sjedi u basti sa Jovicom Cvijeticem, Ademom Tatarevicem, Vuzovom Tinjicem i Dusanom Muticem i kuje planove za Slaviju. Mi mu se uctivo javimo, on nas zove za stol, diskretno casti crvenkom i kutijom kenta, uz komentar: "Nek vam se nadje." Mi bismo kasnije kent dijelili na komad, castili se crvenkom, a pri povratku na Mejdan ponovo vidimo isto Sredojino drustvo u basti hotela "Palas".
Doveo je u Banjaluku Miju Andrica, bokserskog virtuoza, potom prave sampione, pokojnog Vlastu Barbareza (ljepotana na ringu) i Satka Glamoca, Edu Dervoza, bracu Pala, ali i tragao za bokserskim talentima, po cemu je sredinom pedesetih godina najpoznatiji bio Laus. Pokusavao je sa Stanojom Strpcem Ringom, Dusanom Umicevicem Pekijom, ali je tek sa Nazifom Zembom, Viktorom Homom i Mirkom Ninkovicem uspio do kraja i oni su bili udarne pesnice, a zbog njih je raja sa Lausa ispunjavala stadion sportskih igara i dvoranu "Borik".
Godine 1974. Slaviju je ispeo na tron, osvojio titulu prvaka ex-Jugoslavije, koja je tada bila evropska bokserska velesila. Kad se vratio iz Svetozareva gdje je Slavija u revansu izborila 7:13 (u Banjaluci je bilo 14:6), iako je ponoc davno bila minula, ispred hotela "Palas" docekalo ga je nekoliko hiljada ljudi. Klicalo se Slaviji, i isto tako Sredoji. Te junske noci, cini mi se, izmedju Slavije i Sredoje stavljen je znak jednakosti i to traje do danas.
Pa Benes...
Govorio je od prvog dana, kada je Marijana iz Tuzle sezdeset i osme doveo u Banjaluku, da ce izrasti u bokserskog velikana i sampiona. Svaki njegov mec u amaterskoj bokserskoj konkurenciji, Sredoja je isplanirao do u detalj. Tacno se znalo kada Marijan treba da boksuje sa Ljubinkom Veselinovicem, kada sa Zvonkom Vujinom, a kada da ide na medjunarodne turnire. Bio je uz Marijana kada je 1973. u Beogradu pobijedio Rusa Kamnjeva i postao prvak Evrope u amaterskom boksu.
Sve se ponovilo i kada je savladan Francuz Koen, a Benesu je pripao sampionski pojas profesionalnog prvaka Evrope.
Bio sam sa Perom Bojanicem svjedok kako je Sredoja prezivljavao mec protiv Koena i tada cuo, prvi put, njegovu originalnu zivotnu i sportsku pricu. Nas trojica, dok Banjaluka grmi od poklica i ovacija, zaputili smo se iz "Borika" "alejom zaljubljenih". Korak po korak stigli smo do naselja Borik. Sredoja otvori i dusu i srce: "Pocnem ja tamo '67. stvarati pravu Slaviju za koju sam vjerovao da moze biti evropski klub. Nisu svi u gradu bili naklonjeni boksu. Jedan mi je gradski funkcioner, nije medju zivima zato mu ne pominjem ime, rekao: 'Ma, pusti boks. Osim tebe, koga to u Banjaluci interesuje.' Ionako se tesko zivjelo, jos da nadjes pare za boks. Medjutim, izdrzalo se i vidi ti dokle je to veceras stiglo, sav svijet zna za Marijana, Banjaluka je grad o kome veceras govori cijela Evropa." Orosile se Sredoji oci, sve bi da sakrije: "Kad je Marijanovoj majci Mariji receno da ga vodim u Banjaluku, ona me gleda cudno: 'Kako ce on bez mene.' Nista vi ne brinite, kazem ja njoj, on ce imati brigu i paznju kao moja djeca. I sad nesto razmisljam: Mozda je upravo on bio onaj uteg na vagi koji je Slaviju iz prosjecnosti vinuo do evropskih visina. Badava svi drugi odlicni bokseri - Marijan je stvorio atmosferu, oko kluba su se poceli okupljati uticajni ljudi, onda stampa, radio, televizija... O Slaviji se pocelo svugdje govoriti." Sredoja brise vlazno lice i prica dalje: "Vi znate da ja svaki mec gledam stojeci, i nikada ne prilazim blizu ringa. Veceras sam bio najblize ringu otkako sam u boksu. Na metar, odmah iza Marijanovog menadzera Zelera. Znate zasto? Bojao sam se za Marijana. Prije nego sto cemo poci u dvoranu, on me zove i kaze: Tata, ako slucajno padnem, prvo cu tebe traziti pogledom. Po reakcijama cu sve znati. Isto kao u Beogradu, kada me je srusio Kamnjev, a ti miran samo doviknu - ustaj! Poslije sam samljeo Kamnjeva. Budi veceras blizu mene. Ja se gotovo popeo Zeleru na ledja, a sav drhtim. Nikada kao veceras nisam osjecao strah. Medjutim, kada je Marijan u trecoj rundi zakacio Koena znao sam da je kraj, jer samo on moze odapeti onaj udarac sa pete. Niko drugi na svijetu."
Kako je relacija-Sredoja vodja, a Benes sampion, godinama funkcionisala?
Nije islo sve glatko. Mladost nosi i oholost, ponekad nestrpljivost da se sve rijesi preko noci; Sredoja je, opet, bio oprezan, svjestan da se mora ici korak po korak. Znao se Marijan nerijetko i buniti, joguniti, kao i u svakoj vezi gdje se unose emocije, bilo je i vatre, ali Sredojina je bila posljednja. Epilog: bezbroj medalja, titula i trofeja, i pet odbrana profesionalnog prvaka Evrope.
Kako je i Marijan kasnije sve to vracao Sredoji?
Kako kada, ali u dubini duse volio ga je kao oca i bio mu je zahvalan.
Potom Ante Josipovic...
Za njega, jos poletarca, zimi u mokrim patikama sangajkama dolazio je iz Motika na trening u staru baraku na Paskolinoj ciglani, tvrdio je da ce nadmasiti slavu svih svojih prethodnika. Prvo momacko odijelo Sredoja je kupio Josipovicu. I njega je vodio, varljivom i neizvjesnom bokserskom arenom, mic po mic. Prvo najbolji u Jugoslaviji, onda prvak Balkana, pa onda na vrh Olimpa olimpijsko zlato.
Kada se Josipovic, kao mega zvijezda, ovjencan slavom olimpijskih bogova vratio iz Los Andjelesa, na surcinskom aerodromu okacio je Sredoji zlato oko vrata: "Ono pripada tebi koliko i meni." Josipovic je u njemu gledao drugog oca.
Kada je ovih ratnih godina prvi put stigao u Banjaluku bio sam u kaficu Napoleon i izbliza gledao njihov susret. Pri pomisli na taj cin i danas uzdrhtim... Josipovica okruzilo staro banjalucko drustvo, ko god udje u kafic prilazi da se pozdravi, a Ante prica: "Sve u zivotu mozes da zaboravis, ali svoj grad ne mozes. E, prijatelji, kakve su besane noci. A ti onda vratis svoj film: Slavija, Sredoja, Banjaluka... Kad sam prvi put dosao u salu, bio sam najmanji i fizicki najslabiji, oni jaci navukli rukavice, hoce da me biju, ne da Sredoja, vice onim jacim od mene: 'Vidjecete vi kad on bude sampion, onda cete se hvaliti da ste boksovali s njim....' Sa zvucnika oglasio se Bajaga i "Voz za Harkov". Svi pjevamo i cekamo. Koga? Polako, ni svi u Napoleonu ne znaju koga cekaju. "Evo ga", ote se Anti. Na vratima Sredoja, rasirio ruke, Ante skoci. Dugo su ostali u zagrljaju. Kada su ponovo stali jedan naspram drugog, Sredoja pokazuje rukom mjereci od poda: "Ovoliki si bio kad si dosao u Slaviju." Nas desetak pretvorilo se u uho, konobar Ranko utisao muziku, cuje se muha.
Kaze Sredoja: "Da popijemo u to ime." Narucujemo redom, doslo do Josipovica, umjesto konobaru on se obraca Sredoji: "Mogu li prvi put u zivotu pred tobom naruciti pice i prvi put u zivotu necu te persirati?" "Moze, ali samo jedno", smije se Sredoja, prostodusno od srca. "Moze Ante, moze duplo pice...", govori jos, a niz lice mu se otkide i skliznu suza.
Kad je u Banjaluci ucinjen najprljaviji zlocin, pucanjem u Josipovica, deset dana, i isto toliko noci, Sredoja je proveo u bolnici. Ono sto onda nije receno neka se sada kaze: Sredoja je nabavljao i svojim parama placao specijalne infuzije koje je Josipovic dobijao, a one mu, kasnije se pokazalo, spasile zivot...
Jedan ljudski zivot, a tri zivotna djela. Ne pominjem brojne titule i trofeje, ni cinjenicu da je bio najuspjesniji direktor reprezentacije Jugoslavije. Gdje bi me to odvelo. I danas, iako vec narusenog zdravlja, pritisnut i godinama, Sredoja Zekanovic je na bokserskom peronu. Hoce ponovo da stvori veliku Slaviju.
Podrzavam ga i vjerujem da on to moze, kao sto sam bezgranicno vjerovao svakoj njegovoj rijeci, jos kao momcic, kad je mene i moju generaciju ocinski savjetovao da je zivot pun zamki i da samo najjaci ostaju. Otuda je njegova zivotna prica, u stvari, najmanje prica o njemu samom, a mnogo vise o ljudima iz njegove okoline. Takav je Sredoja. Bio ljudina, to i ostao.
Tomo Maric
___________________________________________________________________________________
SREDOJA ZEKANOVIC, preminuo je, u svojoj 67. godini, 17. maja 2004. godine u Banja Luci,
